Papa Franjo je u propovijedi istaknuo kako u Prvom čitanju Božja riječ govori o hodu naroda kroz pustinju. To su bili prije svega obitelji: očevi, majke, djeca, djedovi i bake… muško i žensko svake dobi i tolika djeca, sa starcima koji su teško podnosili put – kazao je Papa.

Ovaj nas narod podsjeća na hod Crkve kroz pustinju današnjeg svijeta; na hod Božjega naroda, koji su većim dijelom činile obitelji. To nas upućuje na naše obitelji, koje svakodnevno koračaju putovima života. Nije moguće izračunati snagu i težinu čovječnosti jedne obitelji: međusobna pomoć, odgojna blizina, odnosi koji rastu sukladno rastu osoba; radosti i teškoće. No, obitelji su isto tako prvo mjesto gdje se mi kao osobe oblikujemo, ali su u isto vrijeme i opeke za izgradnju društva – objasnio je Papa.

Vrativši se na sadržaj Prvoga čitanja, papa Franjo je kazao kako u određenom trenutku hoda kroz pustinju, narod više nije mogao podnositi putovanje (Usp Br 21,4). Umorili su se, nedostaje im vode i hrane se samo manom, hranom koju ju je Bog providio, ali koja u tom kriznom trenutku izgleda nedovoljna. Žale se i bune protiv Boga i Mojsija: Zašto ste nas izveli (usp. Br 21,5). Postoji napast da se vratimo natrag; da odustanemo od puta – upozorio je Sveti Otac…

Dolaze nam u pamet oni supružnici koji ne podnose put bračnog i obiteljskoga života. Teškoća hoda postaje unutarnji umor; gubi se okus braka, voda iz sakramentalnog izvora (sakrament braka) više ne dotječe. Život svakodnevice postaje težak, «bljutav»…

U tim trenucima izgubljenosti – kaže Sv. pismo – dolaze zmije otrovnice koje narod ujedaju te mnogi umiru. Narod se – uvidjevši što se događa – kaje i traži od Mojsija im oprosti i da se pomoli Gospodinu te od njih udalji zmije. Nakon što se Mojsije pomolio Gospodinu, On im daje lijek: brončanu zmija obješenu na stup; tkogod je ujeden pogleda, ozdravi od zmijskog otrova – ističe Papa.

Bog nije uklonio zmije, ali nudi protuotrov: preko brončane zmije, Bog posreduje svoju iscjeliteljsku moć, koja je njegovo milosrđe koje je snažnije od napasnikova otrova. Kao što znamo, Isus se poistovjetio s ovim simbolom: Otac je iz ljubavi dao svoga Sina, Jedinorođenca, ljudima da imaju život (Usp. Iv 3,13-17); i ta beskrajna ljubav Očeva, nuka Sina da se učini čovjekom, slugom i da za nas umre na križu. Zbog toga ga je Otac uskrisio i podao mu vlast nad čitavim svemirom (Usp Fil 2,6-11). Tko se uzda u raspetog Isusa, prima od Boga milosrđe, što poništava otrov grijeha.

Lijek koji Bog pruža narodu, posebno vrijedi za supružnike koji više ne podnose hod te ih ujedaju napasti obeshrabrenosti, nevjere, povratka i napuštanja svega. I njima Bog Otac nudi Isusa – ne da ih optuži – nego da ih spasi – dadao je Papa. Uzdaju li se u Nj, On liječi ih milosrdnom ljubavlju koja izvire iz njegova križa, sa snagom obnavljajuće milosti i koja i koja ih ponovno stavlja na put bračnog i obiteljskog života.

Isusova ljubav kojom je blagoslovio i posvetio jedinstvo supružnika, u stanju je održavati njihovu ljubav i obnavljati je kada se ona na ljudski način izgubi ili iscrpi. Kristova ljubav supružnicima može vratiti radost zajedničkog hoda, jer brak to i jest – naglasio je Papa – zajednički hod jednog muža i jedne žene, u kojemu muž ima zadaću da ženi pomaže te bude više žena; i u kojemu žena ima zadaću da mužu pomaže da bude više muž… To je reciprocitet različitosti.

Nije to ravan put, bez ikakvih sukoba (i svađa), jer to ne bi više bilo ono ljudsko. Riječ je o zauzetom hodu, na trenutke napornom, a ponekad punom sukoba, ali to je život – podsjeća papa Franjo. Brak je simbol života; stvarnog života, a ne umišljaja (fikcije)! To je sakrament ljubavi između Krista i Crkve; ljubavi koja na križu pronalazi svoju provjeru (kušnju, test) i svoje jamstvo – zaključio je Sveti Otac.

RV/Bitno.net