Ponekad se može čuti: “Kad bi Bog učinio čudo, možda bih povjerovao, možda bih uzeo Boga za ozbiljno.” Ili: “Da mi Gospodin da čvršće dokaze o mojemu pozivu, posvetio bih mu se bez pridržaja.” Gospodin nam daje dovoljno svjetla da slijedimo put. Svjetlo u duši i svjetlo preko osoba koje je stavio uz nas. Ali volja, ako nije ponizna, zahtijeva nove znakove, koje bi onda sama htjela procijeniti više ili manje dovoljnima. Ponekad se iza te, naizgled iskrene, želje za novim dokazima kako bi se mogla donijeti odluka o većoj zauzetosti, krije lijenost i neodgovaranje na milost.

Na početku vjere (ili duhovnoga poziva) Bog pali malo svjetlo koje osvjetljava samo prve korake što ih moramo učiniti. Dalje od ovih prvih koraka je mrak. Ali u mjeri u kojoj odgovaramo djelima, svjetlo i sigurnost postaju sve veći. Pred iskrenom i poniznom dušom koja traži istinu, Gospodin se uvijek pokazuje posve jasno: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli…”

Gospodin mora naći u nama ponizan i iskren stav koji isključuje predrasude i dopušta nam da znamo slušati. Uistinu, Božji govor, iako je prilagođen našoj naravi, može biti teško prihvatiti, zato jer se ponekad protivi našim planovima i hirovima, ili jer njegove riječi nisu upravo one koje smo se nadali ili željeli čuti… Ponekad nam materijalističko okružje u kojemu živimo može iznositi lažne razloge suprotne govoru kojim se Bog očituje. Slušamo tada dva različita jezika: jezik Boga i jezik svijeta, ovaj drugi izložen s naizgled “ljudskijim” razlozima. Zbog toga nas Crkva poziva na molitvu: “Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo u susret tvojemu Sinu, daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi neka nas uvede u zajedništvo njegove sudbine.”

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje)