Sve je započelo pred nešto više od godine dana: tuniski mladić Mohammed Buazizi, skrhan siromaštvom i poniženjima doživljenim u policiji, zapalio se 15. prosinca 2010. Kao požar među suhom travom, nakon njegove žrtve pobuna se širila iz države u državu. Do toga je došlo jer je sav arapski svijet u velikim poteškoćama i potrebama. Ljudi su osjećali bol i želju za promjenom, nedostajala je iskra da izbije požar.

Arapska revolucija širila se neravnomjerno, ovisno o državama. Neke su bile spremnije: u Tunisu, stanovništvo je jače i zrelije, imali su režim koji je dozvoljavao prosvjede s vremena na vrijeme. Tamo gdje je režim bio potpuno diktatorski, kao u Libiji, bila je potrebna intervencija izvana. Slučaj Sirije je još složeniji i ne znam kako će se riješiti.

Neke su države ostale netaknute, možda stoga što situacija nije tako tragična kao u drugim državama, kao u Jordanu, ili je stanovništvo u potpunom neznanju. Mislim na Saudijsku Arabiju gdje narod dobro živi, ima naftu, ali ni ne zna što su ljudska prava, sloboda i ravnopravnost.

Potrebe arapskog svijeta

U svakom slučaju, prošle godine  nemiri u arapskom svijetu bili su uzrokovani nezadovoljavanjem ljudskih potreba. Koje su to potrebe? Prva i temeljna je siromaštvo, bijeda velikog dijela stanovništva. Međutim, oni ne bi mogli povesti nikakvu revoluciju: u prevelikoj su bijedi da bi mogli razmišljati o revoluciji. Drugi su to učinili, a oni su se pridružili, kao što se dogodilo u Egiptu, gdje 40 % stanovništva živi ispod razine siromaštva. I u Tunisu mladić koji se žrtvovao bio je očajan zbog siromaštva i nezaposlenosti.

Drugi razlog je obeshrabrujuća razina nezaposlenosti mladih. U našoj kulturi, ako netko ne uspije krenuti u život, započeti svoj život odraslog, osjeća se poniženo; ako netko nema posla ne može ni zasnovati obitelj. U Europi nije dramatično ako sa 30 godina pojedinac nije osnovao obitelj. U našim zemljama mladi osnivaju obitelji sa 20 godina, a 25 godina je krajnje vrijeme, ali ako netko nema posla to je nemoguće. U našim zemljama, ženeći se, muškarac mora biti sposoban kupiti kuću, žena mora donijeti namještaj, međutim ako su nezaposleni, trebaju čekati da bi se oženili što je dodatno poniženje.

Treći je razlog etički: nedostatak dostojanstva, slobode izražavanja svoga mišljenja i  visoka razina nejednakosti. Ta potreba je akutna, osobito među intelektualcima, ali i među srednjom klasom. Ovome treba pridodati diskriminaciju koja ne mora biti nužno vjerska…

Na kraju, ljudi preko televizije vide kako svijet živi i osjećaju se zaostalima, pitajući se kako to da su tako zaostali. Istovremeno čuju da su predsjednik, ministar i drugi milijarderi: sve ovo stvara osjećaj nepravde koja se trpi  osobno na vlastitoj koži.

Svi su ovi razlozi stvorili osjećaj frustriranosti koji je doveo do pobune.

Pobjeda islamista

Na početku, pokret je bio spontan i narodan. To znači da nije bilo nekog pravog vođe i danas vidimo posljedice: oni koji su poveli revoluciju nisu ubrali plodove pobjede. Omogućili su drugima, bolje organiziranima, pokupiti plodove njihova rada. Bio je to neuspjeh, tako da neki govore „je li se to sve isplatilo“.

Ja sam uvjeren da je ovaj korak bio potreban jer pokazuje islamistima da postoje drugi prioriteti koji su različiti od njihovih. Poticaj mladima da povedu revoluciju  nije bila religija, već dostojanstvo, rad, sloboda, ravnopravnost i demokracija

Istina je da su islamisti sada na vlasti. Sada će oni  moći pokazati : “ Al-Islâm huwa l-hall!”, „Islam je rješenje“ za sve.  Oni će morati pokazati da će islamski sustav riješiti  probleme nezaposlenosti, odgoja, ravnopravnosti, demokracije, financija, itd…

Prvi put na Bliskom Istoku, od vremena Otomanskog carstva, oni će imati političku vlast u rukama. Bit će to važna prigoda za pokazati u kojim područjima mogu dati odgovore na stvarne probleme, a na kojima ne. Također, bit će važno vidjeti koju vrstu šarije  žele primijeniti: onu Saudijske Arabije – gdje je pred neki tjedan ženi odsječena glava zbog vračarstva – ili iranske, koja blokira razvoj cijele države; ili će iznaći treći put. Sudit ćemo ih po plodovima.

Međutim, ostaje sigurna činjenica da islamisti, posebno salafiti, koriste  „arapsko proljeće“ da bi nametnuli njihovo poimanje islama.  To se dogodilo u Tunisu (gdje su salafiti pokušali nametnuti niqâb na najpoznatijem tuniskom sveučilištu Manouba,  i  sagraditi džamiju blizu sveučilišta) i u Egiptu (kako pokazuju brojni napadi na crkve, uništavanje križeva ili zlostavljanje žena od strane vojnika koje je potaknulo manifestacije od 20. prosinca 2011.)

Odgajati za demokraciju

U Egiptu  dojmljiva  izborna pobjeda (60 %) Muslimanske braće i salafita znači  da će morati  dokazati da su zaslužili to povjerenje birača.

Njihova pobjeda bila je neizbježna. Nakon šezdeset godina vojnog režima demokracija je izbrisana  iz pamćenja, ali činjenica da je više od 50 % birača sudjelovalo na izborima vrlo je pozitivna. U prošlosti na izborima je sudjelovalo 5 – 7 %.  Ljudi nisu išli glasovati jer su znali da će rezultati biti namješteni. Pod Naserom vladajuća stranka je pobjeđivala sa 95 % iako je glasovalo ispod 5 % stanovništva.

Tunis je zaseban slučaj. Na zadnjim izborima je sudjelovalo više od 80 % stanovništva što je jedinstven slučaj i znak da je poraslo zanimanje za politiku i sudjelovanje u  njoj.

Sada je trenutak da se mladi ljudi organiziraju. Oni su kao i ostatak svijeta ozbiljno shvatili arapsku revoluciju, ali trebaju planirati i zahtijevati jedinstvo, inače će sve biti izgubljeno. U Egiptu, za razliku od Tunisa, mladi su osnovali desetke stranaka, ali to je podijelilo glasove i tako su mladi izgubili svu prednost koju su imali.

„Egipatski blok“, liberalna stranka koju je osnovao koptski milijarder Naguib Sawiris, otvoren prema kršćanima i muslimanima, dosegao je 17 % glasova. Nije previše, ali je nešto.

To  pokazuje želju  za novim sutra: pokret treba stvoriti politički senzibilitet u zemlji. Jedna od bitnih točaka kojoj treba posvetiti pažnju, osim ekonomije koja je pred slomom, je obrazovanje. Egipat je jako zaostao u odnosu na arapske zemlje. Postoji 40 % nepismenih (posebno žena) i razina nastave je loša. Stoga se glasuje više po vjerskoj pripadnosti nego političkoj raščlambi.

Unatoč napadima na crkve, solidarnost između kršćana i muslimana, omogućila je rađanje određene osjetljivosti i pokreta za ravnopravnost, prije skoro nezamislivog. Plod je pozitivan, iako naspram uloženom trudu, taj plod je minimalan.

Stanje u Siriji

Sirija je mjesto gdje su ljudi najbolje shvatili što je u igri, gdje se režim Asada činio jako stabilnim. Sada je situacija vrlo ozbiljna i teška. Informacije koje dolaze iz te države ostaju nejasne. Nedavno mi je biskup Aleppoa rekao da budem oprezan jer ono što se govori izvan zemlje je različito od onoga što se govori u zemlji.

I ovdje se mogu zabilježiti nove činjenice: prvi put je Arapska liga zauzela jasan stav: suspenzija Sirije iz te organizacije, sankcije i drugo

Zasigurno, stav Arapske lige je malo  dvosmislen: Siriju podržava Iran koji je pretežno šijitski, dok je Arapska liga  gotovo sva sunitska. Moguće je da su prijetnje Arapske lige ponukane više iz ove opozicije, nego ljubavi prema revoluciji. U svakom slučaju, a traje već devet mjeseci, u Siriji su ljudi spremni dati život da bi promijenili situaciju i to je uistinu nova činjenica.

Sirija ima specifične probleme: postoji totalitarna vlast koja se suprotstavlja u većini razoružanom narodu. Susjedne arapske države su rekle da  daju financijsku pomoć pobunjenicima, ali za pronaći rješenje treba posrednik, Sirijac ili Arapin, inače će doći do uništenja.

Prvi put je Turska ustala u zaštitu sirijskih ustanika. Možda ima hegemonijskih razloga u svemu tome ili zbog saveza sa Zapadom kojeg treba poštivati ili Turska želi sebe promicati  kao uzor umjerene islamske države, iako ona sama nije savršena u ljudskim pravima.

Stanje u drugim državama

Budućnost u Libiji je vrlo nesigurna. Islamske ideje su uobličene, ali glavni problem zemlje  je kako pomiriti sva plemena i usmjeriti zajednička nastojanja  prema razvoju. U zemlji je industrija u povojima i  nejasno je kako će napredovati.

U Saudijskoj Arabiji nije bilo arapskog proljeća (ili bolje rečeno, ugušeno je vojskom u zametku) , ali ljudi i ne traže nikakve promjene).

U zemljama kao Jemen i Bahrain revolucija je dala vidljive promjene, ništa ne može biti kao prije.

Postoji pokret i u Maroku: tamo nije bilo revolucije, ali bojazan da bi moglo do nje doći potakla je socijalne reforme. Već ranije je provedena reforma obiteljskog zakonodavstva (Mudawwanah), koje ženi daje veća prava.

Sve to naznačuje da ljudi u arapskom svijetu traže neki svoj vlastiti put.

Što je s kršćanima?

Općenito, kršćani se boje da će islamisti prisvojiti revoluciju. Oni, posebno salafiti, nas plaše. Opasnost postoji, ali suradnja  s njima je jedina mogućnost kako bi što bolje izišli iz te situacije. Ne smijemo se bojati. Zasigurno je teško raditi s islamistima, ali ima islamista koji imaju politički projekt i želju da prevladaju zaostalost svoje zemlje. Mi možemo bdjeti da ukažemo kada se prijeđu granice, kada se gaze prava, itd…

Dijalog je moguć i koristan na socijalnim projektima: vrijeme je da pomažemo i podržavamo jedni druge, da pokažemo solidarnost i prema onima koji nisu kršćani i obrnuto. Vrijeme je za zajedničke projekte protiv nepismenosti, siromaštva, bolesti, itd.. Na odgojnom i zdravstvenom polju kršćani su pokazali već svu njihovu velikodušnost i profesionalnost prema svima, kršćanima i muslimanima. Stoga  mislim da postoji mogućnost suradnje s velikim dijelom stanovništva.

Istovremeno moramo braniti pravdu, slobodu savjesti, slobodu naviještanja i življenja naše vjere, dosegnuti načelo ravnopravnosti. Muslimani u Egiptu, govore o „najboljoj religiji“ s idejom da to primijene u pravnom sustavu. Jasno, „najbolji“ je islam. Ali je za nas to  neprihvatljivo.

Postoje i druge vrste diskriminacije (muškarac/žena, bogati/siromašni). Mi moramo raditi protiv svih tih diskriminacija, jer su suprotne duhu Evanđelja.

Osobno se ne bojim toliko islamskog režima, koliko sam zabrinut zbog netolerancije. Mnogi su se muslimani suprotstavili ovoj liniji salafita, koji nastoje nametnuti (posebno prema ženama) njihovo netolerantno viđenje islama. U svakom slučaju, kao kršćani, ne možemo se zatvoriti u geto, već moramo nastojati surađivati sa svima koji se bore za društvo koje poštuje ljudska prava.

Arapsko proljeće iz kršćanske perspektive

Zbog straha od budućnosti, kršćani imaju tendenciju preferiranja režima koje  već poznaju, ali ti režimi su diktatorske prirode, a podržavati ih  je grijeh. Ako vlada čini nasilje, moramo reći da smo protiv svakog nasilja, bez obzira na njegov izvor, bio on oporba, građani, vojnici.

Moramo reći da smo za slobodu, ali ne za previše slobode koje dovodi u raspad Zapad; trebamo reći da smo za ravnopravnost, pravdu, i za kršćane i za muslimane, bili oni muškarci ili žene. Ovo je vrijeme za kulturnu evangelizaciju, daleko od bilo kojeg prozelitizma.

Umjesto toga, strah od islama potiče kršćane da se vraćaju u prošlost. Većina misli da je dovoljno ne miješati se previše u politiku i da se može živjeti mirno, ali kao kršćanin, moje je pravo-dužnost biti politički aktivan.

S obzirom na takvu pozadinu, mi razumijemo stav biskupa Sirije, koji ono što već poznaju odabiru radije od nepoznate budućnosti. Međutim, ne radi se o odabiru između dobra i zla već između dva zla… i  ocijeniti koje je manje zlo. Naš je put reći što je bitno.

Na kraju, Zapad

Zapad je podržavao diktatore da bi ih napustio. Sada se koleba. Zapad je jako kritiziran u arapskim državama jer  u biti podržava države kao Saudijska Arabija, čiji ideološki temelji  predstavljaju izvor islamskog terorizma. Zemlje kao Sjedinjene Američke Države koje govore o slobodi i ljudskim pravima kada susreću Saudijce  šute o svim ovim vidicima.

U Libiji svi Arapi misle da je Zapad bio više zainteresiran za libijsku naftu nego za njihovu slobodu. Zauzeli su se samo u Libiji (kao i u prošlosti protiv Iraka Saddama Huseina). Međutim, sa Sirijom su svi obzirni zbog njene važne geostrateške uloge…O Siriji stav Zapada nije jedinstven i nije zasnovan na jasnim načelima i vrjednotama.

Nisam idealist i zato mislim da svaka država vidi najprije vlastite interese. Kako je cijeli arapski svijet zahvaćen arapskim proljećem, bilo bi mnogo bolje naći način  kako podržati (ili ne podržati) te pokrete.

Politika prema Izraelu, koji je glavni uzročnik krize na Bliskom istoku, je drugo pitanje koje ostavlja Arape zaprepaštenima. U jednom je danu Barack Obama potpuno promijenio mišljenje: nakon što je podržao ideju o dvama narodima, dvije države, nakon posjeta Netanyahua promijenio je stav.

Da ne govorimo o njegovom govoru u Kairu koji je osvojio arapski svijet. Prošao je samo nekoliko mjeseci i vidjelo se da je njegova politika kao i Busheva. Izgubio je svu vjerodostojnost. Treba biti predan načelima kako bi bio uzor ostalima.

Isto vrijedi i za Europu koja gubi svoj vjerski i kulturni identitet. Nema sposobnost suočiti se sa svojom kolonijalnom prošlošću skrivajući se iza nečiste savjesti umjesto da pokaže da je i kolonijalizam imao vrijednost u dijalogu s kulturama.

U Europi se okreću od  lokalne religije (obično kršćanske) što čini dvosmislenim  odnos Europejaca s drugim religijama na svijetu. K tome, neke vlade  vole više uvezene religije, dok guše onu lokalnu. Francuska niječe svoj povijesni katolički identitet, a ne zna se odnositi prema drugim religijama.

Iz tog razloga arapska revolucija možda može poslužiti mladima na Zapadu otkriti smisao. U Egiptu i Siriji postoje ljudi koji dovode život u opasnost za ideale, za dostojanstven život, za cijeli narod. Koliki bi ljudi u Italiji ili Europi bili spremni na to?

Za Bitno.net priredio: Marijo Udina