U kojoj mjeri hedonizam Zapada i pad moralnih vrijednosti podupiru ovaj val islamskog ekstremizma?

To je vrlo važna točka, a ljudi na Zapadu nisu je svjesni. Ako pogledamo unatrag, Zapad je dugo vremena bio povezan s modernosti i tehničkom inovacijom. Egipat je, na primjer, ušao [u svoje modernističko] razdoblje u sredini 19. stoljeća pa sve do, više ili manje, sredine 20. stoljeća. Egipćani su se pokušali prilagoditi zapadnoj kulturi. Smatrali su je modernom jer je sve što su koristili i željeli imati dolazilo sa Zapada, koji je gledan kao kršćanski.

No, u novije vrijeme, Zapad je dao vrlo lošu sliku o sebi, uglavnom vezano uz pitanja o seksualnom oslobođenju. Homoseksualnost je, na primjer, nešto što se danas na Zapadu smatra normalnim. Na to se gleda kao na varijantu heteroseksualnosti, a seksualni odnosi između muškarca i žene više nisu sveti.

Kada sam znao doći u Egipat, pitali bi me: “Je li istina da muškarci i žene imaju odnose u javnosti?” Rekao sam: “Ne, to nije istina.” No, to je slika koju su imali.

Onda su došli Zaljevski i rat u Iraku, koji su viđeni kao antiislamski.

Mislite li da na te ratove gledaju kao na obranu sve veće nemoralnosti Zapada?

Da, vide ih kao način kojim Zapad nameće svoju superiornost; i ratovi, bilo opravdani ili ne, uvijek se vide kao da dolaze iz ruku Sjedinjenih Država i Izraela. No, reakcija na nemoral Zapada je jasnija. Sve što se tiče modernosti, ti ljudi vide kao krivo – mislim na islamiste.

Vjerujete li da je ovaj trend također povezan s nekom vrstom latentne ljutnje islamskih ekstremista prema Zapadu, jer nije vjeran svojim kršćanskim korijenima? Bi li oni više poštovali Zapad da jeste tomu vjeran?

Slika Zapada je u glavama islamskih ekstremista kombinirana s grijehom i pogrešnim stvarima i pogrešnom snagom. U isto vrijeme, svi koriste zapadne proizvode, osobito tehnologiju. Imate neku vrstu agresije jer se vidi kako Zapad dominira svijetom, što bi mogla biti sila za dobro, ali oni to vide kao dominaciju, a ne napredak. Dakle, tendencija je da se vraća i do sedmog stoljeća, što smatraju da mora biti najbolja moguća stvar, jer to je bilo vrijeme Poslanika [Muhameda].

Gledao sam neka YouTube videa koje objavljuje ISIS, i to je nevjerojatno. Oni čine sve govoreći: “Allahu Akbar” [Bog je velik] prije nego što započnu, stavljajući sve pod Boga i poziv islama. Čak i kada ubijaju nevine, oni vrište: “Allahu Akbar”. Ovi islamisti se vraćaju u sedmo stoljeće na osobito radikalan način i uz rat.

U jednom videu koji sam gledao, rečeno je da je kalifat jedino rješenje i da će se ostvariti mačem. Dakle, to je odbacivanje moralnih vrijednosti sa Zapada i njegove dominacije. Apsurd je u tome što oni koriste nasilje i protiv sebe, jer islamisti nazivaju kāfir (nevjernik) svakoga tko se ne slaže s njima i dopušteno im je da ga ubiju.

U kojoj mjeri je fanatizam, i zbog jasnoće koju ekstremizam pruža, kako u doktrini tako i u moralnoj snazi, u suprotnosti s pretežno sekularnim društvima kojima dominira moralni relativizam i agnosticizam? Je li to sukob suprotnosti?

Iza toga je sigurno pitanje relativizma. Ove grupe su radikalne; to znači da smatraju da znaju točno ono što je dobro i što loše, i onda to definiraju. To uključuje čak i najmanje sitnice, načine ponašanja i puno seksualnih obećanja za one koji idu u raj. Stvarno je nevjerojatno! Jutros sam vidio YouTube isječak koji pokazuje stotine ljudi kako slušaju propovjednika u džamiji, koji je opisivao kako će biti u nebu. Svaki dobar musliman će tamo imati svoju suprugu 70 godina, ali će također imati i 72 djevojke najviše kvalitete, a svaka djevojka će imati 72 ropkinje koje će moći koristiti, i tako dalje. Propovjednik se smiješio i govorio: “Ovo je naš raj.” Nevjerojatno je to slušati…

Sve je vrlo jasno [njima je jasno]: “Činite to na taj način.” Svatko tko je imalo izvan toga je nevjernik.

Prije nekog vremena, prije sedam godina, kralj je u Saudijskoj Arabiji organizirao sastanak za reformaciju islama. Glavna točka bila je, prije svega, zaustaviti takfīr – to znači, govoriti da je drugi kāfir, nevjernik. Takfīr se koristi svaki dan u svemu. Svatko tko ne radi točno onako kako su ti ljudi naveli da se mora – je nevjernik, i oni kažu: “Mi imamo pravo ubiti ga.”

Slažete li se da je korelacija između rastućeg moralnog relativizma na Zapadu i tog fanatizma, u nekom smislu, ono na što je Benedikt XVI. upozoravao u svom poznatom govoru u Regensburgu 2006.?

Sekularnost [civilnog društva, vjerske slobode i slobode savjesti] je na Zapadu prisutna možda dva stoljeća. Da biste ju razumjeli, morate doživjeti malo zapadne kulture u kojoj su religija, država, etike i politike razdvojeni. Ali kombinacija toga svega upravo stvara sljedeće: to je slabost i snaga islama. Sve jeste, i može biti, islam. Jedete islamski, oblačite se islamski, tako da vam to daje snagu, nevjerojatnu snagu, ali i postavlja prepreke. Ne možete razumjeti drugačiji pristup, i to je problem.

Sekularnost je, kao što je papa Benedikt također naglasio u svom poznatom govoru u Regensburgu, nešto univerzalno, gdje ima mjesta za svakoga i za druge vjere ili nedostatak vjere. To uključuje slobodu mišljenja i slobodu savjesti, slobodu mijenjanja svoje vjere, itd. To je nepoznato u islamskoj kulturi i neprihvatljivo. Ali je također i temelj za zajednički život u civiliziranom društvu.

Ljudi to ne razumiju. Oni [muslimanski ekstremisti] kažu: “Mi poštujemo i branimo slobodu vjeroispovijesti”, ali onda obvezuju muslimana da ostane musliman, i on se ne može obratiti. Onda ja kažem: “Ali gdje je onda sloboda savjesti?” A oni kažu: “Da, ali ne i sloboda učiniti nešto pogrešno.” Dakle, mi govorimo dva različita jezika i živimo u dva različita svijeta. Isto tako, unutar islama, imate liberalne muslimane, kojima se ekstremisti smiju ili čak nasilno reagiraju prema njima. Liberalni muslimani su većinom intelektualci i ima ih oko milijun, ali to je ništa u usporedbi sa 1,5 milijardi muslimana u svijetu.

Druga važna stvar za napomenuti je nedostatak obrazovanja. U Egiptu imamo 40 posto nepismenih, što znači oko 35 milijuna Egipćana. Oni ne mogu niti napisati svoje ime. Isto je i u Maroku, te 50 posto nepismenih u Jemenu. Dakle, njihova jedina vodilja je religija, i to onakva kakvu im kaže njihov propovjednik koji je u stanju citirati Kur’an i hadis (Muhamedove rečenice), što se smatra vjerodostojnim islamom.

Većina muslimana je šokirana djelovanjem tih terorista, ali mnogi ih vide kao autentične muslimane, i vrlo ih malo govori otvoreno protiv njih.

Biste li rekli da se sve veća sekularna netolerancija prema religiji na Zapadu i sve što ne odgovara sekularnim vrijednostima, zajedno s rastućim nedostatkom poštovanja za prigovor savjesti, odražava i u islamskom ekstremizmu i da te netolerancije i nebriga za slobodu savjesti na obje strane dovode do neizbježnog sukoba?

Da, oboje su sve radikalniji. U Francuskoj, primjerice, najmanji znak islamizma na ulici doživljava kao provokaciju, i rješavaju ga s pravne strane. Na kraju samo ti muslimani postanu još radikalniji. Pitanje marame, na primjer, koristi se s obje strane kao simbol pravog islama za radikalne muslimane i kao agresija islamista na francuski narod. Dakle, sukob civilizacija koji je predvidio Samuel Huntington je u porastu jer oni koji su razumni, ili umjereni, ne reagiraju.

Tu je i nešto što je unutarnje za njih – radikali su spremni učiniti bilo što: boriti se na ulici, ići u zatvor; oni čine sve što im savjest dozvoljava da učine. Umjerenjaci kažu da su oni glupi ljudi i da se s njima ne može raspravljati ni o čemu. Dakle umjerenjaci šute, ne pišu, rijetki reagiraju u privatnim časopisima. Radikali, koji su rijetki, često u vrlo malom broju, su puno agresivniji.

Biste li rekli da je ISIS na bilo koji način predstavnik pravog islama?

Vrlo često čujemo muslimane kako kažu: “To nema nikakve veze s islamom.” Ovo je spontana reakcija muslimana na ulici. Ali, u stvarnosti, to je lažna reakcija. To je dio islama, a možemo ga naći u samom Kur’anu pa čak i u životu Muhameda, koji je imao vrlo jak i nasilan odnos prema nevjernicima.

Muhamed je bio nešto tolerantniji prema židovima i kršćanima. Ali je bio apsolutno netolerantan prema svima koji nisu bili židov ili kršćanin. Jedino rješenje za njih u Kur’anu i u životu Muhameda bilo je preobratiti se ili umrijeti.

Dakle, ovi fanatici slijede tu liniju, s jednom razlikom: Zovu “nevjernik” (kāfir) svakog tko nije poput njih, čak i Shia, Yazīdi ili kršćanin. U ovom slučaju, fanatici ne slijede Kur’an i sunnet [muslimanski način života koji se temelji na učenjima Muhameda i Kur’ana]. No, kada kažu: “Moramo ubijati nevjernike, osim ako oni postanu muslimani”, ovo je dio učenja islama.

Važno je napomenuti da je nasilje element islama. Nasilje nije element kršćanstva. Kad su kršćani koristili nasilje u ratovima i slično tome, nisu slijedili Evanđelje, niti Kristov život. Kad ga muslimani koriste, oni slijede Kur’an i sunnet i Muhamedovo učenje. To je vrlo važna činjenica.

Muslimani moraju promisliti islam u današnjem svijetu. Imamo sličan problem u kršćanstvu, judaizmu i u svim religijama. U Starom zavjetu, imamo puno nasilja: kad su židovi ušli u takozvanu Svetu Zemlju, koristili su nasilje prema nalogu Boga, ne zato što su fanatici, nego zato što je Bog tako naredio. Morali su ga koristiti, a kada su odbili, postali su grešnici.

To je Biblija, a Biblija je riječ Božja. No, pitanje je: “Kako ja to razumijem, za sebe, danas?” To je glavno pitanje za svaku religiju i glavni problem za islam. Oni ne rade interpretacije. U prošlosti, to su radili. Postoji poznato načelo u islamu koje moramo znati, tzv. maqāsid al shari’ah, odnosno “namjera šerijata” [islamski zakon].

Uzmimo primjer: kada Kur’an kaže da moramo rezati ruku lopova, oni koji kažu: “Moramo slijediti maqāsid“, pitaju: “Zašto?” I ovi odgovore: “To znači: spriječiti ga da to opet učini.” Tako je sada cilj (maqāsid) pitanja ovaj: namjera nije odsjeći mu ruku, nego mu zabraniti da opet uradi istu stvar. Ako danas postoje druga sredstva, onda bi ih trebali koristiti, i trebali bi razmisliti o namjeri prvotnoga naloga u Kur’anu.

To je ono što je Krist učinio s preljubom, kada je rekao da tko je od nas bez grijeha, neka slobodno počne kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu. Po tome, on je spasio srce ove žene tako da se ona mogla preobratiti u drugi način života; ali je i spasio srca muškaraca koji su je htjeli ubiti, pozivajući ih da prvo ispitaju vlastitu savjest: Jesu li oni sami tako savršeni? To je pravi način tumačenja Božje riječi.

Je li to jedini način na koji se ISIS može pokoriti, što mislite?

Oni ne mogu promijeniti tekst Kur’ana, kao što mi ne možemo promijeniti tekst Biblije. Problem je u tome što oni smatraju Kur’an ne kao nadahnuće od Boga, nego kao doslovnu Božju riječ. To je teološki problem.

Ja s njima vrlo često razgovaram o ovom problemu, i kažem im: “Mi smo imali isti problem.” Riječ Božju, kad ju čitamo u crkvi, kažemo: “To je riječ Božja.” No, što to znači? Znači li to da ju je Bog napisao doslovno svojom rukom? Biblija također kaže da su Deset zapovijedi bile ispisane prstom Božjim. To je način govora, reći da je to božansko.

Muslimani su to radili u srednjem vijeku: Avicenna, na primjer, ima filozofsku raspravu o tzv. užicima u raju kako bi objasnio da to ne mogu biti fizička zadovoljstva. Tako su uspjeli reinterpretirati riječi Kur’ana za nebesko zadovoljstvo tisućljećima prije, ali danas su razvili s mnoštvom detalja sve takozvane fizičke užitke mudžahedina [musliman koji sudjeluje u borbi slijedeći put Allaha] koje će uživati ​​u raju. To znači da su, sada, nazadovali.

Kako bi prevladao taj problem, islamski svijet treba promjenu svog ​​obrazovnog sustava. Islamsko obrazovanje je vrlo, vrlo slabo. Temelji se na učenju napamet svega: Kur’ana, sunneta, tisuća rečenica od Muhameda, i morate ih opet i opet pamtiti. Divno je kada čujete dobrog učitelja kako citira Kuran i Sunnet u svakoj drugoj rečenici. Ljudi se tomu dive. Kažu da je to bit islama, ali u stvari, taj propovjednik odabire samo jedan aspekt Kur’ana, a ljudi to ne znaju.

Dakle preispitivanje Kur’ana i njegovih pravila, kao i teološke ili filozofske ili duhovne interpretacije, je potrebno. Sadašnja interpretacija nije ništa više od jednostavnog ponavljanja, bez promišljanja. Učenje interpretiranja teksta treba početi u školi – treba početi s malom djecom, kao i kod kuće i u obitelji.

Uza sve to na umu, mislite li da ISIS i ti ekstremisti imaju budućnost?

Oni će imati uspjeha neko vrijeme, ali nadam se ne predugo. Nezamislivo je to što oni rade. To je toliko neljudski da ljudi ne znaju kako reagirati. Trajat će, možda čak i nekoliko godina. Oni rade upravo onako kako je i Poslanik radio na početku, ratom i osvajanjem. Nakon što osvojiš zemlju, s njom činiš što želiš. To je vrlo, vrlo opasno, pogotovo ako ti teroristi i dalje primaju novac i oružje – onda se neće bojati ničeg. U svakom slučaju, oni su “pobjednici”: ako ubiju, pobjeđuju; ako su ubijeni, pobjeđuju, jer vjeruju da su osvojili raj. Dakle, oni su “pobjednici” u oba slučaja, što god da se dogodi. Nemaju principe ili norme ili vrijednosti ili standarde, osim da doslovno primjenjuju ​​šerijat.

Zapanjujuća stvar, kao što ste rekli na samom početku, jeste da se oni bore protiv nemoralnosti Zapada i zapadnog hedonizma. Ali sami rade mnogo nemoralnije stvari u ime islama.

Ne volim reći tu riječ, ali, na neki način, ono što oni rade je đavolski; to je nešto što svijet još nije vidio u povijesti. Vidjeli smo puno okrutnosti, ali ovo je planirana okrutnost. To je razlog zašto ja mislim da u dugom roku nema budućnosti za njih. No, kratkoročno, oni će sve više i više pobjeđivati i moramo ih zaustaviti. Sada.

(Izvor: National Catholic Register, prijevod: Lucija Josipović | Bitno.net)

Evo još nekoliko važnih pitanja na koje je otac Samir jednom drugom zgodom odgovorio pojašnjavajući odnos kršćanstva i islama u zapadnom svijetu, odnos koji je neodvojiv od problema s kojima se svijet susreće nakon uspostave Kalifata:

Postoji li rat civilizacija? Vodi li islam rat protiv kršćanstva?

Otkako je Samuel Huntington napisao svoju knjigu „Sukob civilizacija“ (“The Clash of Civilizations”), čini se da je moguće biti samo za ili protiv takvog sukoba. Jasno, Zapad ima svoju civilizaciju; islamski svijet također ima svoju civilizaciju. Ja tvrdim da je sukob civilizacija oduvijek postojao. Stvar je u tome da je, u svijetu terorizma, riječ “sukob” poprimila potpuno isto značenje kao i riječ “rat”. Muslimanski fundamentalisti definiraju zapadnjake kao “križare”. Uporaba riječi „križar“ potječe iz Saudijske Arabije, gdje “zapadnjak” i “križar” imaju isto značenje. Do prije 15 godina, ovaj termin se koristio samo u toj zemlji.

Islamski fundamentalizam prikazuje sukob civilizacija kao vjerski sukob: islam protiv kršćanstva. Ali, možemo li uopće definirati Zapad kao “kršćanski”? Mislim da ne. I to, prije svega, zato što Zapad sama sebe odbija definirati terminom „kršćanski“. Zapad, istina, jest proizvod kršćanstva, ali postojeće zapadno društvo se ogradilo od njega. Dakle, odgovor Zapada ne može biti definiran u smislu rata kršćanstva protiv islama. Niti, pak, odgovor Zapada može biti rat protiv islama. Rat se mora voditi protiv terorizma, protiv islamskog fundamentalizma, ali ne i protiv islama. Vidim tendenciju u nekim talijanskim i američkim skupinama gdje se previše lako pokušava asimilirati islam kao protukršćansku civilizaciju, a to nije u redu.

Umjesto toga, potrebno je još jače sučeljavanje, rasprava i kritika islama. Po mom mišljenju, postoji sukob, baš kao što postoji sukob između svih kultura: islamske, kineske, indijske… Ali ovo se sučeljavanje može također transformirati u susret, u međusobno obogaćivanje.

Kroz povijest, civilizacije su se oduvijek susretale i sučeljavale. Oduvijek se događalo i jedno i drugo. To nije tragično: sve skupine nešto uzimaju i nešto odbacuju kad se međusobno susretnu. Taj odnos, taj susret/sukob, mora se održati u istini i jasnoći. Treba jasno govoriti da u islamu postoje elementi nasilja i ti elementi sadržani su u Kuranu, zajedno s elementima mira. Također se mora sa sigurnošću reći da su elementi nasilja više zastupljeni od elemenata mira.

Nažalost, neki katolički intelektualci, iz “poštovanja” prema islamu, skrivaju taj element ne čineći time uslugu niti za islam, niti za istinu. Netko bi mogao reći: elementi nasilja se također mogu naći među kršćanima. To je istina, ali nasilje koje čine kršćani ne može svoje uzroke pronaći u Evanđelju. U islamu, naprotiv, upravo u Kuranu koji je temelj islamske religije, posijane su klice nasilja.

Za pročišćavanje poruke Kurana, muslimani bi trebali razlikovati izvornu jezgru knjige (koje se odnosi na Meku) i naknadni dio (koji se odnosi na Medinu). Ali da bi se to ostvarilo, Kuran se mora proučavati kao povijesnu knjigu. Islam, također, mora u sebe asimilirati zapadnjačka razlikovanja između svjetovnog i religioznog, između moderniteta i vjere.

Može li se islam uopće pozapadnjačiti?

Siguran sam da nada za islamski svijet može doći samo iz islama koji se inkulturirao u Zapad, a posebno u Europu. Jedini način na koji islam može naći svoje mjesto u modernom svijetu je da u sebe asimilira modernitet zajedno s njegovim kritičkim duhom i njegovim razlikovanjem između države i religije, između razuma i vjere itd., i sve to na način da pritom ne izgubi vjeru.

Postoje mnogi muslimani koji naginju prema Zapadu, ali tu obično sve stane. Oni ne shvaćaju da vjeru treba braniti svojim nutarnjim opredjeljenjem. Tako nažalost muslimani koji ne uspiju objediniti u vlastitoj nutrini islam i suvremeni svijet, čim naiđe neki fundamentalistički imam vrlo lako bivaju zavedeni i slijede ga. No, koji je to uopće Zapad koji može pomoći islamu da se modernizira?

Jer dio Zapada je zauzeo stav potpune zatvorenosti prema muslimanskom svijetu te na islamsko nasilje odgovaraju potpunom zatvorenošću za bilo kakav dijalog i stoga se muslimani vraćaju fundamentalizmu.

Tu su, zatim, zapadni ateisti. Ali budu li muslimani nalazili pomoć samo među ateistima koji kažu da religija ne bi trebala biti važan čimbenik, oni će tu pomoć odbiti. No, obrate li se muslimani zapadnim kršćanima kojima je religija temelj u koji se onda suvremenost može integrirati, tada bi muslimani možda bili potaknuti naći svoj originalni način integriranja vjere i suvremenog svijeta.

Kršćanin koji postiže sklad između suvremenosti i vjere može pomoći muslimanu da dosegne taj isti sklad. Htio bih naglasiti, međutim, da ne treba isključiti ni drugi put. Ako musliman ne može postići sklad između vjere i suvremenosti, također bi mogao odlučiti postati kršćaninom.

Muslimani su u susretu s kršćanima otkrili da je, zbog Utjelovljenja, kršćanstvo ujedinilo nebo i zemlju, božansko i ljudsko, religijsku kulturu i znanstvenu kulturu. Utjelovljenje također sugerira da ne postoji suprotnost između božanskog i ljudskog: može biti poteškoća, ali sinteza je moguća.

Treba li muslimanima naviještati Evanđelje?

Mladi će se musliman danas, zapravo, naći sam u ovoj dilemi: ili biti ateist zapadnjak ili biti musliman koji odbacuje Zapad. No također je moguća i treća opcija: postati kršćanin.

Obraćenje na kršćanstvo je nešto poželjno, izbor koji je dostojan i pun vrijednosti. Nažalost, susretao sam neke klerike, pa čak i neke biskupe, koji se boje razmišljati na taj način, te uopće ne računaju na tu mogućnost, a sve zbog nekog iskrivljenog poštovanja prema drugim religijama. Takvi kao da nisu razumjeli da se u kršćanstvu nalazi ispunjenje svih religioznih traganja. Ali na naviještanje evanđelja nekome takvome mene nagoni upravo poštivanje koje imam za tu osobu i njene napore da živi svoju vjeru u suvremenom svijetu.

Prvo ću pokušati pomoći muslimanu da pronađe sklad između suvremenog svijeta i svoje islamske vjere; ali ako se to ne dogodi, ako je to previše teško, ja mu također mogu predložiti kršćanski put. Osim odbacivanja suvremenog svijeta u ime vjere, ili odbacivanja vjere u ime suvremenog svijeta, tu je i treći put koji objedinjuje vjeru i suvremeni svijet, to je put koji nudi kršćanstvo i koji svjedoče kršćani.

Izvor: AsiaNews.net, prijevod: Ivona Jezidžić | Bitno.net

Niz članaka o islamu Samira Khalila vidi ovdje: analiza suvremenog islama

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali