“Je li ovo stvarno moguće?”, to je bio, otprilike, komentar jednog mog Facebook prijatelja pod poveznicu koju je stavio na svoj zid, a na kojoj je bio taj “famozni” oglas Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije kojim se poziva na javni natječaj za prodaju rabljene odjeće u njihovu posjedu.

U prvom trenu, nije mi bilo jasno što ga muči. Oglas o kojemu je riječ činio mi se kao nešto sasvim normalno jer znam da Caritasi u svim biskupijama često imaju problem s viškom odjeće koju ne mogu podijeliti. Činilo mi se kao nešto sasvim logično da tu odjeću prodaju, a onda ta sredstva, kako mala bila, preusmjere na drugačiji oblik pomoći.

A onda sam vidio jedan od komentara: “Mi im darujemo, oni prodaju” i uhvatio sam se za glavu. Znači, opet stara priča o “prokazivanju” te “lopovske” Katoličke Crkve koja ima toliko novaca da ne zna što bi s njim, a naravno, taj je novac naš, nas poreznih obveznika, a mi naprosto ne možemo podnijeti da naša lova ide “popovima”, pa čak i ako gladne s njom hrane. Što sigurno ne rade, nego kradu, a evo još jednog dokaza za to.

Ne volim Facebook rasprave, smatram ih jalovim i egzibicionističkim, ali u ovom slučaju je riječ o dragom prijatelju iz stvarnog života, kojeg smatram i dobronamjernim, unatoč tome što je jasno da ima veliki problem s Katoličkom Crkvom. Javim se, pokušam objasniti o čemu je riječ. Ali, bez uspjeha. Na taj jedan moj post, pet postova njegovih “frendova” koji idu u već poznatom smjeru: “Crkva d.o.o… Lopovi.. Da ima pakla kao što tvrde, gorili bi u njemu…” I sve tako.

I dižem ruke. Jer tu argumenti ne znače ama baš više ništa. Tu je Crkva već smještena u neku ladicu iz koje je ljudi ni u kom slučaju nisu spremni izvaditi, jer bi to bio preveliki svjetonazorski šok za njih, previše promišljanja o njihovim crno-bijelim perspektivama. “Tim gore po stvarnost”, kao što je lijepo rekao Hegel svojedobno o potencijalnom neskladu između njegove ideje o životu i onoga što on doista i jest.

Ponovimo, dakle. Govorimo o staroj odjeći koja je u takvom stanju da je niti oni socijalno najugroženiji ne žele uzeti. Otpad je to koji može završiti negdje i dodatno onečistiti okoliš u kojem živimo, a može biti i recikliran na odgovarajući način (tekstilna ili građevinska industrija). Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije, kako je pojasnio njegov ravnatelj Slavko Jerončić, raspisao je javni natječaj jer su željeli biti transparentni (koja gorka ironija kada se pomisli na ovu reakciju), pošto se u međuvremenu pojavilo još nekoliko tvrtki koje se bave recikliranjem stare odjeće, osim one s kojom su poslovali. Inače, “sporni” oglas starijeg je datuma, a Jerončić i njegovi suradnici imali su nadu kako bi od te rabljene odjeće mogli dobiti i nešto više nego prije. Koliko su dobivali? 1500 (tisuću i pol) kuna mjesečno. Da, dobro ste pročitali – 1500 kuna. S jedne strane, možda malo, ali s druge taj novac može puno značiti u pomoći socijalno ugroženima.

I kako je iz svega ovoga nastala “afera”, još jedan dokaz “popovskog lopovluka”? Pa, tako što ju je par medija bez trunke srama prenio kao nešto problematično. Kao što to obično biva, “afera” se proširila po društvenim mrežama i – to je to. Svjedočimo novom “skandalu” koji to nije i novim “dokazima” kojih zapravo nema o malverzaciji u Crkvi. Inače, treba napomenuti i kako su odgovorni u splitskom Caritasu možda trebali biti malo svjesniji društva u kojem žive, pa složiti oglas u kojem bi bilo jasnije o kakvoj robi se radi. To bi sigurno, u startu osujetilo neka podmetanja. No, što je, tu je.

Otkrivam toplu vodu, ali živimo u vremenima kada ljudi u čitanju članaka u pravilu (iznimke naravno postoje) ne idu dalje od naslova, podnaslova i, eventualno, prvog pasusa vijesti. Idealna situacija za manipulacije svake vrste. Kada je, pak, posrijedi medijska percepcija Katoličke Crkve, tu su stvari još pogodnije za usmjeravanje javnosti u onom smjeru koji medijski manipulatori bilo koje vrste žele.

Čitavi naraštaji intelektualaca u ovoj zemlji već više od 20 godina odrastaju uz medije i medijske djelatnike koji Crkvu prikazuju u neobjektivnom, najgorem mogućem svjetlu. Ne zavaravajmo se, medijski mainstream u ovoj zemlji čine strukovnim nagradama ovjenčani ljudi koji su svoju karijeru dobrim dijelom izgradili na pljuvanju po Katoličkoj Crkvi, a u nekim slučajevima i po katoličanstvu općenito. Za takve Katolička Crkva ne samo da je “dio problema, a ne rješenja”, nego je nerijetko i glavni PROBLEM kao takav, uzrok i izvorište svih mogućih negativnosti. O tome zašto je to tako svoj sud tek trebaju dati ozbiljni znanstveni radovi sociologa, komunikologa, psihologa i drugih stručnjaka, koje još čekamo. U međuvremenu, treba konstatirati – medijsko kritiziranje Katoličke Crkve danas u Hrvatskoj funkcionira po načelu “Pavlovljevih pasa”. Crkva se napadne, bez obzira iz kojeg razloga i bez obzira je li uopće utemeljen u stvarnosti, a to automatski kod većeg dijela čitatelja proizvodi slinu netrpeljivosti, mržnje i predrasuda. Riječ je o uvjetovanom refleksu, argumenti i zdrav razum s tim, nažalost, nemaju ništa. Ne govorim o onima koji Crkvu kritiziraju dobronamjerno i s argumentima (a znamo, da realnost jest da postoje stvari zbog kojih i TREBA biti izložena kritici). Govorim o nečemu što se, kolokvijalno rečeno, zove pranje mozga.

Zvuči kao generaliziranje ili teorija zavjere? Pa zar nije, u najmanju ruku, simptomatično da neki sada u istu rečenicu, ili čak u istu vijest stavljaju ovo smiješno podmetanje iz Splita s onom sramotom koja se trenutačno događa u Crvenom križu gdje pomoć od 60 milijuna prikupljenih kuna nikako da dođe do ljudi iz poplavljenih područja. Svinjarija teška 60 milijuna kuna, u kojoj svoj dio odgovornosti snose i nadležna ministarstva zbog nepostojanja popisa stradalnika, stavlja se na istu razinu kao ova mala epizoda iz Splita. I neki to “puše” bez problema.

U svom nedavnom razgovoru za jedne dnevne novine nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić na jedno od pitanja o “trošenju novca u Crkvi” odgovorio je detaljnom i preciznom evidencijom o svemu što je u zadnjih par godina napravio Caritas zagrebačke nadbiskupije, pomažući socijalno ugroženima u glavnom gradu Hrvatske. Taj potez kardinala treba pozdraviti. Treba, međutim, biti svjestan još nečega. U Hrvatskoj postoje moćni ljudi koji će Crkvu napadati bez obzira što ona činila, po defaultu će je kritizirati. I što prije shvatimo da postoje takvi i da su, nažalost, jako utjecajni, tim bolje za sve nas.

Goran Andrijanić | Bitno.net