Dr. sc. Stjepo Bartulica već je dulje vrijeme poznat hrvatskoj javnosti kao jedan od glavnih predstavnika kršćanskih i konzervativnih vrijednosti u javnim raspravama. Bartulica je nedavno postao savjetnikom premijera Tihomira Oreškovića za vanjsku politiku, nakon čega su se u medijima pojavile kritike na njegov račun, ne samo one očekivane iz lijevo-liberalnog tabora (koji je, naravno, opet spominjao “povezanost s Opusom Dei”), nego i onog suprotnog iz kojeg mu se prigovara što je nekada surađivao s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem kao savjetnik za vjerska pitanja. O tome, ali i o brojnim drugim pitanjima razgovarali smo s njim.

– Kako je došlo do vašeg imenovanja za savjetnika premijera? Je li ono rezultat nekog prijašnjeg poznanstva s Tihomirom Oreškovićem?

Za mene je poziv na suradnju bio neočekivan. Poznavao sam premijera prije toga, ali ne dugo vremena. Ja sam bio jako zadovoljan svojim angažmanom na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i nisam uopće razmišljao o povratku u ovakve poslove iako imam iskustvo u diplomaciji. Akademski život i profesija potpuno su me ispunjavali.

– Koji je onda bio motiv za prihvaćanje poziva?

Jednostavno – želim mu pomoći. Ovakav poziv se ne odbija i ovakve prigode se ne propuštaju. Premijer i ja dobro se razumijemo, oba smo odrasli u Sjevernoj Americi, on u Kanadi, ja u Sjedinjenim Državama. Sve dok on ima povjerenja u mene, želim mu pomoći najbolje kako znam.

– Može li se to imenovanje protumačiti kao neka vrsta daljnje političke afirmacije konzervativne scene koje ste dio?

Neki to tako tumače, ali mislim da je to tumačenje potpuno isforsirano. Neki žele stvoriti sliku kako se, eto, dogodilo nešto jako veliko s mojim imenovanjem. Svoje imenovanje ne promatram tako, nego više na jednoj osobnoj ili stručnoj razini. Čovjek sam koji ima svoje stavove i ne bojim ih se braniti. Svoja stajališta izlažem u javnosti, svoje kolumne potpisujem imenom i prezimenom, nema tu nikakvog misterija. Puno sam pisao o lijevoj kulturnoj hegemoniji u Hrvatskoj i smatram da je to i dalje veliki problem.

Vrijeme će pokazati koliko će ova koalicija posvetiti pažnje svjetonazorskim pitanjima poput odgoja, obrazovanja, kulture… Postoje indicije da će to učiniti intenzivnije nego neke prethodne HDZ-ove vlade koje su, nažalost, takva pitanja zanemarivale

U tom smislu – dobro je da Hrvatska ima jaku konzervativnu scenu, jer se glas građana koje ona predstavlja premalo čuo, a to se sada promijenilo.

Ali, ne bih rekao da je glavni motiv premijeru bio kroz moje imenovanje afirmirati tu scenu, iako je on sasvim sigurno pratio što se događa u Hrvatskoj i imao je simpatije za to. On prije svega računa na moju pomoć i odnos razumijevanja između nas dvojice. To su bili glavni motivi.

– Koliko nova vlast onda može odgovoriti na pojedine zahtjeve tih konzervativnih snaga i njihove društvene agende?

Još je prerano donositi takve sudove. Mislim da se Most još uvijek traži oko nekih pitanja, još definiraju svoju poziciju koja u nekim slučajevima nije jasna. Recimo, njihov stav o kurikulumu u školama. Vrijeme će pokazati koliko će ova koalicija posvetiti pažnje nekim takvim, pa i svjetonazorskim, pitanjima poput odgoja, obrazovanja, kulture… Postoje jake indicije da će to učiniti intenzivnije nego neke prethodne HDZ-ove vlade koje su, nažalost, ta i takva pitanja zanemarivale. Ova vlada, čini se, svjesnija je važnosti i takvih političkih pitanja.

– Konkretnije, što sa, recimo, Zakonom o životnom partnerstvu koji je usvojen uz potpuno ignoriranje rezultata referenduma o braku? Postoji li mogućnost da on bude srušen?

Mislim da u ovom trenutku to nije u središtu pažnje i čini mi se kako vladajuća koalicija nije zainteresirana za ulazak u borbu oko problematike tog zakona koji je zasigurno sporan.

– Znači, tzv. svjetonazorska pitanja u ovom su trenutku manje važna od gospodarskih?

Odgovorio bih ovako… Mi u Hrvatskoj često govorimo o “strateškim pitanjima” ili o tvrtkama koje su od “strateške važnosti”. Ja mislim, pak, da jedino što je od strateške važnosti za Hrvatsku jesu naši ljudi. Oni su naš najvažniji strateški resurs. Mi u ovom trenutku imamo problem da mladi i perspektivni ljudi napuštaju našu zemlju i skloni su odlaziti u inozemstvo. To je naš najveći problem. Kao društvo, moramo se dogovoriti što i kako učiniti da bi se spriječilo da Hrvatska postane pusta zemlja. Tko će osnivati obitelji u ovoj zemlji?

Ne možemo, dakle, gledati na gospodarske probleme izolirano od ovih pitanja. Sve je to jako povezano. Gospodarski rast ovisi o demografiji. Ako prirast stanovništva nastavi biti u slobodnom padu, kao što se to dogodilo nekoliko zadnjih godina, teško se možemo nadati gospodarskom oporavku. Hrvatska mora omogućiti ljudima da lakše stvaraju, a tvrtkama da lakše zapošljavaju ljude. Država je, nažalost, velikim dijelom postala prepreka tome i to se mora mijenjati.

Tako da je ta dvojba – gospodarstvo s jedne ili kultura s druge strane – potpuno lažna. Konzervativni pristup je za jačanje slobode u kulturi, ne želimo da država sve nameće. Tu stvar mora biti jasna – učinak države je ograničen. Ona može neke stvari poticati, ali ne može pokretati neke procese. Sumnjam da državni poticaji mogu riješiti demografsku krizu u kojoj se nalazimo. Riječ je o dubljem problemu i toga moramo biti svjesni.

Dakle, ako postoji nešto što bi trebalo biti u središtu našeg interesa, onda je to cjelovita obnova. Osvijestiti ljude da svi imamo odgovornost. Da mladi ne mogu čekati da im država pronađe posao, jer ta su vremena prošla. Ali, država ne smije sprječavati razvoj – mora osloboditi prostor da ljudi u svojoj slobodi i kroz svoje izbore određuju svoju sudbinu. Konzervativna misao ima veliko povjerenje u „običnog čovjeka“ i nimalo ne vjeruje birokratskim elitama.

– Kad već govorimo o „ograničenoj državi“, vaše imenovanje bilo je u nekim medijima opisano kao „pobjeda libertarijanaca“. Jeste li vi libertarijanac?

Ne, ja nisam libertarijanac. Ako govorimo o gospodarskim pitanjima, onda se osjećam kao klasični liberal. Libertarijanci, nažalost, slijede relativističku filozofiju i izbjegavaju se odrediti o nekim ključnim pitanjima ljudskog života. Ja takvo nešto ne mogu prihvatiti. Konzervativna misao priznaje i naravni zakon i moralnu istinu o čovjeku i ne može slijediti relativizam. Tu je glavna razlika između tih dviju ideja iako neki vole za dnevnu uporabu stavljati znak jednakosti između njih. Ali, ja se ne vidim u kategoriji libertarijanizma. Jesam za ograničavanje uloge države u gospodarstvu, ali u onom širem smislu ne mogu prihvatiti liberalistički relativizam.

U Hrvatskoj često govorimo o “strateškim pitanjima” ili o tvrtkama koje su od “strateške važnosti”. Ja mislim, pak, da jedino što je od strateške važnosti za Hrvatsku jesu naši ljudi. Mi u ovom trenutku imamo problem da mladi i perspektivni ljudi napuštaju našu zemlju

– Čini li vam se kako nekima vaše imenovanje ipak smeta? Prigovara vam se nekadašnja suradnja s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem?

Nažalost, čini se da nekima smeta. Ali, ja sam oduvijek gradio odnose s ljudima na osobnoj razini. Tako sam doživio i poziv na suradnju s bivšim predsjednikom s kojim nikada nisam bio politički blizak i to smo svi znali. Ali, imali smo korektnu suradnju. Ja sam mu, sa svoje strane, pokušavao olakšati suradnju s vjerskim zajednicama, poglavito s Katoličkom Crkvom. Kao vjernik smatram da Evanđelje nije neko blago koje moram ljubomorno čuvati za sebe, nego želim upoznati i druge s Radosnom viješću. Mnogima je to teško prihvatiti, jer volimo dijeliti ljude na „naše“ i „njihove“. Ali, ja kao čovjek ideja i čvrstih uvjerenja nikada se nisam bojao ući u razgovor s onima koji misle drugačije.

– Pa jeste li ikada osjetili kako su vaša dužnost i vaša uvjerenja u potpunoj suprotnosti?

Ne, nikada. Primjerice, kada je krenula priča oko referenduma o braku ja sam Josipoviću rekao da imam namjeru istupiti u javnosti podržavajući ideju referenduma. Njemu je bilo jasno da neću šutjeti i da ću se javno angažirati i on je to poštivao. Često se govori o slobodi i toleranciji, ali je ti isti ne prakticiraju, a on se tu doista ponio tolerantno.

Kada su mnogi šutjeli o problematici Zdravstvenog odgoja, ja sam bio onaj koji je taj prijedlog kritizirao. Izložio sam se u javnosti jer sam bio uvjeren da je riječ o nečemu što je opasno za naše društvo i našu djecu. I sada ti isti koji su tada šutjeli napadaju mene zbog Josipovića. Kako bilo, meni je savjest čista kada je u pitanju moje javno djelovanje, a ako netko i dalje ne razumije kako sam ja to mogao surađivati s „ljevičarom“, ne znam što bih mogao još reći da mu to objasnim. Vjernici su pozvani biti sol zemlje. Ja to tako shvaćam i mirne savjesti ulazim u javne rasprave, bez diskreditiranja i vrijeđanja onih koji misle drugačije od mene.

– A ponovni tendenciozni komentari na vašu povezanost s Opusom Dei?

Opus Dei očito nekima služi kao „babaroga“ i moramo konačno početi razlikovati hollywoodsku maštu od stvarnosti. Opus Dei nije politička organizacija i ne bavi se zemaljskim ciljevima. Njegov je cilj ponuditi duhovno vodstvo laicima u svijetu na putu njihova posvećivanja i riječ je o katoličkoj duhovnosti par excellence. Laici tamo dobivaju formaciju, upoznaju vjeru i stječu spoznaju o njoj. Bivaju osposobljeni i za apostolsko djelovanje, evangelizaciju svijeta u kojem živimo. Pa koga ću ja evangelizirati ako se družim samo s katolicima i ljudima koji misle isto kao i ja? To je, dakle, smisao – ući u susret s drugim i drugačijim. Ono što i papa Franjo govori. Ali, ovdje u Hrvatskoj i dalje nas muči to naslijeđe „geto mentaliteta“, gdje su katolici uvijek bili građani drugog reda i borili se na neki način protiv vladajućih. Ali, sada mi moramo svjedočiti istinu i među tim vladajućima. Vjeru treba svjedočiti svaki dan, ne samo nedjeljom u crkvi. Ja se ugodno osjećam i u društvu s ateistima, nikada nisam vidio problem u tome.

Često se događa da ljudi koji se deklariraju kao vjernici koriste Crkvu za osobni probitak, a onda se pokaže da su potpuno nesposobni u poslu koji rade, ili čak nepošteni. Takvo nešto ne može biti dobro za Crkvu. Mi moramo biti autentični, a da bismo bili autentični moramo proći kroz jaku formaciju. Nije kršćanstvo nešto lako i svima nam je potrebno duhovno vodstvo. Nisam ja u Opusu Dei da bi, eto, to moje članstvo izgledalo dobro na papiru. Tamo sam jer mi je potrebna duhovna pomoć u onome što radim i jer sam spreman ponizno priznati da mi je potrebna.

– Kako vidite ulogu društveno angažiranih katolika u ovom razdoblju u koje smo nedavno ušli?

Katolici kojima je stalo da se Hrvatska mijenja nabolje moraju početi od sebe. Moramo izaći iz vlastita komoditeta. Previše nas je koji čekamo da se stvari dogode same od sebe. Ali, ovi procesi koji su pokrenuti u Hrvatskoj dogodili su se jer ljudi više nisu mogli pasivno promatrati ono što se događa. Apeliram ponovno na pojedinca da shvati kako je svatko od nas bitan i kako je svaki trud važan. To je katoličko poimanje stvarnosti – svaki je pojedinac bitan. Zato je i pitanje abortusa tako važno. Svaka je osoba željena, stvorena na Božju sliku i ima svoje poslanje. Štogod bilo s Vladom, a ona će sigurno imati svoje uspjehe i neuspjehe, svatko od nas treba nastaviti svjedočiti dalje i djelovati za opće dobro. A ljudi koji žele tako djelovati sigurno ima i na ljevici, bez obzira na to koliko su neke teze lijeve ideologije neprihvatljive. Ali i tamo zasigurno ima ljudi koji djeluju iz moralnog nagona i uvjerenja. I pri tome je ljevica jako glasna. Pa zašto bismo mi, koji imamo istinu na svojoj strani, bili onda pasivni i tihi? A to je veliko pitanje i za našu Crkvu. Zašto se, primjerice, tek sada otvaraju katoličke osnovne škole, na što se čekalo 25 godina? To je borba za mlade, za kulturu. Moramo djelovati. Ništa nije uzaludno. Koliko se god činilo da je neki korak malen, on je korak prema naprijed. Kršćani nikada ne smiju prihvatiti beznađe. Trebamo biti radosni, trebamo biti aktivni i trebamo raditi. Pa i na sebi. Teolog Tomislav Ivančić često ponavlja kako mu je „najteže raditi s katolicima“. I treba sebi postaviti pitanje zašto je to tako.

– Kako vidite trenutačno stanje demokršćanske ideje u Europi? Čini se kako od zemlje do zemlje postoje sve veće razlike među strankama takvog profila. Primjerice, drugačije na problem migrantske krize gledaju demokršćani u Njemačkoj, a drugačije u zemljama središnje Europe. Gdje smo mi u svemu tome?

Hrvatska će se morati suočiti s tim raspravama i one nas tek čekaju. O tome treba promišljati, a ne o prijeporima iz Drugog svjetskog rata. Ovo su bitne stvari.

Vjerujem kako postoji Božji plan za svaki narod, a posebice za one narode koji su patili pod ateizmom i komunizmom. Vjerujem da u nekoj široj slici postoji posebno mjesto za narode srednje i istočne Europe, sve do Rusije. Sigurno jest kako je sekularizacija odmakla u zapadnim zemljama, te se često čuje kako u demokršćanskim strankama u tim zemljama nema „k“ od kršćanstva. Riječ je o strankama koje žive od naslijeđa prethodnih vremena i rijetko ćete vidjeti političara iz tih krugova koji nastupa iz iskrenog uvjerenja.

Sasvim je druga situacija u zemljama središnje Europe. Koliko god neki pokušavali sotonizirati Viktora Orbana, on je političar od uvjerenja. Nije sklon frazama i klišejima, nego očito vjeruje u ono što govori. Njegov narod je to prepoznao, a njegov glas se čuje u Europi. Potom, slična je situacija u Poljskoj. Vladajući tamo imaju jasne stavove i ne žele se dovesti u situaciju gdje im dociraju drugi koji su možda moralno upitni, ali imaju političku moć u rukama.

Iz naše perspektive, mislim da takvo samopouzdanje treba cijeniti i ugledati se na njega. Mi kao narod imamo što ponuditi i potrebno je nastupiti sa samopouzdanjem pred birokracijom iz Bruxellesa. Treba imati svoj stav. Ova situacija s migrantskom krizom pokazuje: riječ je o izboru između jakog, centraliziranog Bruxellesa i jače suverenosti pojedinih nacionalnih država. Konzervativna opcija sigurno je bliža ovom drugom rješenju. I ova situacija koja se događa s Britanijom, s njezinim mogućim izlaskom, prigoda je da na neki način zauzmemo jači stav. Hrvati su skupo platili svoj suverenitet i ne smijemo ga tek olako dati.

– A kada je u pitanju stav prema migraciji? Nedavni lokalni izbori u Njemačkoj pokazali su kako je benevolentni stav demokršćanke Angele Merkel prema migraciji doveo do pada njezine popularnosti?

Tu je potrebno stvari vratiti u kontekst i spomenuti jednu kršćansku krepost koja se rijetko spominje – a to je razboritost. Ne možemo o nekim pitanjima govoriti apstraktno, ne smijemo se udaljavati od stvarnosti. U svakodnevnu politiku moramo vratiti krepost razboritosti, ona je sada izgubljena.

Evo jedne slike koja nam može pomoći kada je u pitanju migrantska kriza. Ispred vašeg doma nađe se netko u potrebi. Vaša je kršćanska dužnost toj osobi pomoći, naravno. Ali, pitanje jest – je li vaša dužnost pustiti tu osobu ili više njih u dom i pomagati joj do te mjere da se vaša obitelj raspadne i sama nađe u potrebi? U takvoj situaciji niste učinili nikakvo dobro – vaša je obitelj raspadnuta, a niti toj osobi niste pružili pomoć na pravi način.

I to je situacija u kojoj se nalazi sada Europa. Postoje tvrda stajališta prema migrantima koja dominiraju u zemljama središnje Europe i ona postaju sve više europski mainstream. To je činjenica. U demokraciji ne postoje vječiti stavovi, javno mnijenje se mijenja. Tako je i u Njemačkoj. Angela Merkel svojom je politikom dovela do situacije u kojoj Turska može ucjenjivati cijelu Europu, a ona sama je oslabljena politički. Možda je ona pri tome imala i neke ideale, ali politika koja se vodi bez razboritosti naposljetku može dovesti do jačanja ekstremizma, što nitko od nas ne želi.

Često se događa da ljudi koji se deklariraju kao vjernici koriste Crkvu za osobni probitak, a onda se pokaže da su potpuno nesposobni u poslu koji rade ili čak nepošteni. Takvo nešto ne može biti dobro za Crkvu. Mi moramo biti autentični, a da bismo bili autentični moramo proći kroz jaku formaciju

Potrebno je situaciju analizirati na realan način, a ne apstrahirati je. Ti ljudi jesu u stvarnoj potrebi, ali postavlja se pitanje što napraviti s četiri milijuna mogućih migranata iz Libije ili pet milijuna iz Egipta koji sutra mogu krenuti prema Europi. Postavlja se pitanje i zašto unutar islamskog svijeta nema solidarnosti, zašto te izbjeglice nisu zbrinute u bogatim zemljama zaljeva. Barem privremeno.

– Kako komentirate vanjsku politiku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i njezino povezivanje sa zemljama središnje Europe?

Mislim da s tim zemljama imamo puno zajedničkog. Mi smo svjedoci stvaranja nove ravnoteže u Europi, željeli mi to ili ne – ona se stvara. I mi se moramo postaviti prema tome, ne smijemo biti po strani. Moramo prepoznati koji je naš interes i s kim možemo graditi saveze unutar EU-a. Mislim da je inicijativa predsjednice dobra i da nam može olakšati prepoznavanje i provođenje naših interesa.

– Američki katolički intelektualci (Weigel, George, Halpin, Anderson) nedavno su uputili katolicima apel da ne glasaju za kandidata za republikansku nominaciju, predsjednika Donalda Trumpa? Kako to komentirate?

Trump je prepoznao dubinu bijesa kod mnogih Amerikanaca i sada politički profitira na valu populizma. Međutim, njegovi su stavovi podijelili republikance, pa je izazvao i žestok otpor kod nekih. Trump je u prošlosti bio više sklon demokratima i poznato je da je čak davao donacije Planned Parenthoodu, glavnoj organizaciji za pobačaj u SAD-u. Još uvijek brani tu organizaciju, bez obzira na brojne kontroverze oko njezina rada. Stoga su mnogi katolici s pravom vrlo skeptični prema Trumpu, jer znaju da će sljedeći predsjednik nominirati nove suce na Vrhovnom sudu na kojemu se vodi glavna bitka za prava nerođene djece. Bit će pod velikim pritiskom da se izjasni oko takvih pitanja.

Goran Andrijanić | Bitno.net