Collage

Reforme kanonskog postupka utvrđivanja ništavosti braka koje je nedavno proglasio papa Franjo i dalje su u središtu pažnje vjerničke javnosti. O njezinim značenjima i posljedicama razgovarali smo s don Antom Rakom, sucem Crkvenog interdijecezanskog suda u Splitu, koji je kanonsko pravo studirao na uglednom Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu.

– Reforme kanonskog postupka proglašenja braka ništavim neki proglašavaju najvažnijom promjenom Zakonika kanonskog prava nekoliko stoljeća unatrag. Smatrate li takve procjene pretjeranim?

Zakonik kanonskoga prava, od ukupno 1752 kanona, njih 111 posvećuje sakramentu ženidbe. Vjerojatno zbog te činjenice, kao i zbog specifičnog trenutka u kojem se Crkva nalazi, između izvanredne i redovite Sinode o obitelji, svim aspektima crkvenoga života, a pogotovo onima koji su vezani uz tu temu biva pridan veliki značaj. Po mom skromnom sudu pretjerano je govoriti o ove dvije papine odluke kao o najvažnijoj promjeni Zakonika kanonskog prava u posljednjih nekoliko stoljeća, ako samo uzmemo u obzir da je papa Ivan Pavao II., 1983. godine, obnovio cijeli Zakonik kanonskoga prava. Na žalost, situacija vjernika koji su razvedeni, i koji u braku tuđom ili svojom krivnjom nisu pronašli ostvarenje svoga poziva, dovela je cijelu Crkvu u situaciju da ove odluke promatra kao izrazito važne za ostvarivanje svoga poslanja, a to je da sve ljude privuče u svoje okrilje i da im otvori vrata spasenja, pogotovo onima koji se zbog stanja u kojem se nalaze osjećaju isključenima iz iste.

– Koji su to bili glavni razlozi ili problemi unutar kanonskog postupka koji su zahtijevali ovakvu reformu, te koji su to najvažniji efekti koje će ona po vama imati?

Glavni razlog ili problem, koji je zahtijevao ovakvu promjenu jest opterećenost kanonskoga postupka određenim formalnostima, koje za same stranke, pogotovo za one manje upućene u sami postupak, nisu predstavljale mnogo, a samim sucima su otežavale posao produžujući tijek trajanja parnice, kao primjerice određeni rokovi, koji su u novom skraćenom postupku svedeni na minimum. Također mogućnost da se sudskom vijeću priključe članovi, koji nisu nužno magistri ili doktori iz crkvenoga prava, nego osobe „prokušana života, stručnjaci u pravnim ili humanističkim znanostima, odobreni od biskupa za tu zadaću“, omogućava povećanje zaposlenika na crkvenim sudovima, a samim time i povećanje broja parnica koje se uzimaju u razmatranje i njihovo brže rješavanje. Treba napomenuti i odredbu koja uređuje uspostavu službe čiji je cilj pomoć vjernicima u pokretanju ženidbene parnice i u prikupljanju korisnih elemenata za moguću provedbu redovitog ili skraćenog sudskog postupka.

– U svom priopćenju Međubiskupijski sud u Zagrebu naveo je kako je došlo do dvije krupne promjene: ukidanje potvrde odluke na Prizivnom sudu, te ubrzani postupak u kojem odlučuje nadležni biskup, dok su ostale promjene tek “stručne, procesno-pravne naravi”. Slažete li se s ovom procjenom?

Slažem se s navedenim u priopćenju Međubiskupijskoga suda u Zagrebu. Iako jedna od novosti, kojoj su mediji dali malo važnosti, a po mom mišljenju je možda i najvažnija, jest odredba o kojoj govori kanon 1683 u broju 1. Radi se o tome da je jedan od preduvjeta da bi se pokrenuo skraćeni postupak, činjenica da „zahtjev podnesu oba ženidbena druga ili jedan ženidbeni drug uz suglasnost drugog“. Iako su o ovoj odredbi iznesena različita mišljenja i stavovi, najskloniji sam jednom tumačenju iste, koji bi možda bio najbliži učenju pape Franje. To tumačenje se bazira na činjenici da su stranke u parnici uistinu prošle put pročišćenja savjesti i obraćenja, te da se u njihovom zahtjevu, osim želje za pokretanjem parnice, može iščitati i susret s istinom o njima samima, koju je onda lakše u samom procesu i dokazati.

– Čini se kako je najviše zabuna nastalo oko članka 14. motu proprija Gospodin Isus, blagi sudac, gdje je navođenje situacija za pokretanje ubrzanog postupka pogrešno protumačeno kao definiranje novih razloga za ništavost braka. Kako to komentirate?

Članak 14. je uistinu izazvao mnogo negodovanja zbog svoje neodređenosti, kao i, usudio bih se reći presedana, da jedna pravna norma od tolike velike važnosti završava s „itd.“. Međutim, tu se ne radi o novim razlozima ništavosti ženidbe, nego, kako u tekstu i stoji o „okolnostima koje mogu dopustiti vođenje parnice ništavosti ženidbe u skraćenom obliku postupka“. Moje je stajalište, kao i kolega sudaca s kojima sam razgovarao o tome, da se ovdje samo željelo navesti okolnosti koje mogu dopustiti provedbu skraćenog oblika postupka i možda ostaviti mogućnost za dodavanje novih, a nikako o novim razlozima za proglašenje ženidbe nevaljanom.

– Može li ukidanje obveze potvrde odluke na drugostupanjskom sudu, kako neki tvrde, rezultirati mogućim ‘olakim’ postupcima na sudu kojima će manjkati preciznost i rigoroznost?

Ukoliko suci ozbiljno shvaćaju vlastito poslanje koje imaju u Crkvi, sam oblik postupka ne može, i vjerujem da neće, utjecati na njihove odluke, koje se uvijek temelje na moralnoj sigurnosti do koje sudac, odnosno sudsko vijeće dolazi na završetku postupka, u trenutku izricanja presude. Tako da pomalo uvrjedljivo zvuče neutemeljene kritike, koje su na žalost učestale posljednjih dana, a usmjerene prema onima koji obavljaju različite službe na crkvenim sudovima, da će se zbog uvođenja skraćenog postupka, umanjiti sposobnost rasuđivanja sudaca u donošenju odluka. Kao što i sam papa Franjo navodi na početku motuproprija da je „Gospodin Isus, blagi Sudac, Pastir naših duša, povjerio apostolu Petru i njegovim nasljednicima vlast ključeva kako bi se u Crkvi vršilo djelo pravde i istine“, i na tom poslanju sudjeluju i suci vršeći svoju službu u Crkvi.

– U nekim slučajevima proglašenje ništavosti braka moglo bi trajati kraće nego građanski razvod, primjećuju pojedini komentatori i tvrde kako bi ove promjene mogle kod katolika stimulirati ‘mentalitet razvoda’ koji već postoji u suvremenom društvu. Kako to komentirate?

Govoreći o razlozima koji su ga potakli na reformu kanonskog postupka, sam papa Franjo govori da se u izradi ovih motu proprija obdržavalo načelo nerazrješivosti ženidbenog veza. Samim time potvrđen je stav Crkve o sakramentu ženidbe i njenoj nerazrješivosti, što je u suprotnosti s komentarima koji spominju uvođenje određenog „mentaliteta razvoda“. Usudio bih se istima postaviti pitanje jesu li svjesni patnje koju prolaze ljudi koji su uvjereni u nepostojanje njihove ženidbe, a onemogućeno im je sklopiti novu ženidbu i tako ostvariti ono na što su od Krista pozvani, i što imaju protiv činjenice da, ukoliko se za to stvore itekako zahtjevni preduvjeti, postupak koji će se voditi pri sudovima ne bude redoviti nego skraćeni. Mislim da bismo se problemom „mentaliteta razvoda“ trebali više pozabaviti u kontekstu školskoga i župnoga vjeronauka, kroz pomoć supružnicima koji unatoč poteškoćama koje susreću svjedoče ljubav Krista prema njegovoj Crkvi, kao i u neposrednoj pripravi za brak, a manje u trenutku kada je već postignuta sigurnost da je ženidba nepovratno propala tako da je nemoguće obnoviti bračni suživot, kao što je navedeno u kanonu 1675.

– Veliki naglasak motu proriji daju na veću angažiranost mjesnih biskupa u kanonskim postupcima. Jesu li biskupi, po vama, spremni za kako u pravnom, tako i u duhovnom smislu, taj zahtjevan zadatak?

Biskup jest sudac u svojoj biskupiji, i njegovo je pravo i dužnost suditi vjernicima koji su mu povjereni, bilo osobno, bilo preko za tu službu imenovanih osoba. Jasno ja da svi biskupi nisu stručnjaci u dijelu kanonskoga prava koje uređuje sudski postupak, kao niti u ženidbenom pravu. Međutim, u vršenju sudske vlasti oni se služe osobama koje su za vršenje te službe obrazovane i pripremane, te im one pomažu u vršenju te zahtjevne službe. Biskupi će svakako sudjelovati u skraćenom postupku, i na taj način ostvariti blizinu s vjernicima koji postupak pokreću. Međutim tu je potrebnije naglasiti njihovo sudjelovanje, ne samo u sudskom postupku nego prije svega u životu vjernika koji su podnijeli zahtjev za proglašenje ništavosti ženidbe na način duhovne pratnje i potpore dok se njihovo kanonsko-pravno stanje ne sredi.

– Naposljetku, koju biste poruku o ovim reformama – kao svećenik i kanonski stručnjak – uputili vjernicima koji se nalaze u situaciji u kojoj razmišljaju o zahtjevu za proglašenje ništavosti braka?

Često se događa da vjernici koji više ne žive u braku, odnosno oni koji su civilno razvedeni, osjećaju određeni strah od samoga postupka na sudu, ili od same pomisli da se moraju pojaviti pred sucem. I onda se njihovo neregularno stanje nastavlja i u zajednici koju kasnije formiraju s drugom osobom, i tako zna potrajati godinama taj period njihove nutarnje patnje. Tako da bi moj prvi savjet svima bio da se ne boje doći porazgovarati s nekim na sudu. Mnogo se brakova raspadne jer se ljudi boje potražiti pomoć, međutim kada dođete u situaciju da nemate više što spasiti, onda se nemojte bojati doći potražiti pomoć da se ta situacija riješi, prije svega da biste mogli voditi redoviti sakramentalni život. Također, uloga je suda utvrditi istinu o braku koji se raspao. Zato je izrazito važno omogućiti sebi samima mogućnost da živimo u istini, da utvrdimo što je istina o našem životu, te da onda zajedno počnemo tražiti rješenja. Također, ono što papa naglašava, jest trajno traženje zajedništva, koje je koji puta ne našom krivnjom izgubljeno, ali se na žalost koji puta našom krivnjom produžuje taj period u kojem pokazujemo određenu nezainteresiranost za rješavanje vlastitih problema. Zato bih pozvao sve koji sumnjaju da je njihov brak nevaljan, da odu do najbližega crkvenoga suda i porazgovaraju s osobljem i utvrde na koji im se način može pomoći.

Goran Andrijanić | Bitno.net