Ike Mandurić

Nakon prošlonedjeljne Cvjetnice, jučer se, na Veliki Petak, nametalo pitanje: Kako je moguće da jedan te isti narod koji je u jednom času Kristu klicao „Hosana!“ nekoliko dana kasnije viče „Raspni ga!“, te da isti taj narod koji ga je htio zakraljiti, nekoliko dana kasnije radije bira razbojnika Barabu, nego Krista, Mesiju. Pitanje je dakle: što se motalo u glavama tih istih ljudi koji su nekoliko dana prije pred njega prostirali svoje kabanice, trgali velike palmine grane kako bi mu ushićeno mahali i klicali, i veliko i malo. A onda odbacivanje, uvrede, pogrde – i to samo u nekoliko dana. I to isti taj narod, isti taj. Zar nije dakle čudan takav preokret? Kako je to moguće? To je pitanje koje bi osobito trebalo biti zanimljivo nama Hrvatima, jer je to prizor koji nam se upravo događa pred očima.

I neki dan sam ponovno čuo pitanje kako je moguće da je za Hrvatskog predsjednika čak dva puta bio izabran netko tko je odavao državne tajne i tko bi mogao biti tužen za veleizdaju svog naroda? Još devedesetih i mi smo, nakon silnih stoljeća potlačenosti i teških progonstava, u nekoj svojoj Cvjetnici s nevjericom dočekali slobodnu Hrvatsku i u tom susretu klicali i mahali svojim braniteljima tako uzbuđeno da nije bilo tih palminih grana koje bi izrekle naše uzbuđenje, a već nekoliko godina kasnije i mi, kao da smo sad najednom neki drugi, biramo svoje barabe: nacionalno neosviještene, porobljivače, protivnike vjere? Stoga se dakle ako itko onda upravo mi moramo pitati: po kojoj zakonitosti se dogodilo to da je Židovski narod napravio takav obrat, te nekoliko dana nakon njegovog svečanog Mesijanskog ulaska, umjesto Krista Mesije, izabrao Barabu razbojnika, odnosno: zašto se to i nama danas događa?

Ako vi nemate ideju odgovora na pitanje što je prevagnulo, evo ja ću ponuditi jedan odgovor. Ja mislim da je nekakav HRT bio tamo! Ne šalim se! Evo i mog dokaza, i to u samom tekstu Evanđelja. Slušajte: „Pilat htjede pustiti Isusa – kako je o blagdanu Pashe običavao. Ali glavari svećenički PODJARE svjetinu da traže neka im radije pusti Barabu.“ Nevjerojatno, ali to je bilo dovoljno: imati medij – nekakav HRT – kojim ćeš podjariti svjetinu. I svjetina će to slijediti. Dakle, javni servis – koji podjaruje, i to je to! Zapanjuje i zastrašuje ta činjenica. Pa se nameće još teže pitanje: kako može biti dovoljno da netko, nekakav „državni medij“ podjari svjetinu, i da ona izabere ono što zapravo ne želi i ne voli – i da tako stalno podjarivana, godinama ne bira ono što joj se bira? O čemu se tu, tako krhkom, radi?

Ipak, nije to tako čudno, ni neprirodno: narod je naslonjen na medij, uvijek ovisi o njemu. Medij uvijek postoji, i pretpostavlja se da je stvarni odraz mišljenja naroda. Zapravo, ni jedan narod po prirodi nije imun na medije, jer je to njegov način funkcioniranja i postojanja. Medij mu je nužan da bi kao narod i kao pojedinac funkcionirao i opstao, jer ne može svaki pojedinac o svakoj stvari zauzimati stav na temelju vlastitog razumijevanja, pa se naslanja na mišljenje zajednice – narod. Tako je bilo uvijek, tako je i danas, i tako je svugdje u svijetu.

Nedavno sam, kao primjer koji pokazuje prirodnu potrebu za medijima, pronašao podatak kako je svojedobno u Njemačkoj provedeno jedno za nas zanimljivo istraživanje o pitanju: po kojem principu građani zauzimaju stav o nekoj moralnoj prosudbi? Prema tom istraživanju 44 % građana se povode društvenim okruženjem (biraju “što i drugi”, odnosno, biraju ono što misle da vjeruje većina), 24% njih se povodi za humanističkim vrednotama, 4% za Božjim zapovijedima i 3% za zakonima, dok 25 % njih ima neke druge kriterije. Ovih 44 % građana će slijediti dojam o tome što misli većina – a o tome će ga izvijestiti mediji. Njih 24 % će biti podložno tome da im nekakvi kolumnisti, celebrity ili političari – dakle, opet mediji – objasne što je humanistička vrednota. Primjerice plakatima „svi imaju pravo na brak!“ ili predsjednik svojom izjavom: „Ja ću glasovati protiv!“. Takav stav onda slijedi i ostalih 24 %. Tek na manjinu mediji neće imati utjecaja.

Ono što je sustav veza i obavještavanja za neku vojsku, to su mediji za narod. Pogotovo je tako ako je u pitanju javni servis – jer njemu se vjeruje. Nešto kao „glavari svećenički“. Problem nastaje onda kad mediji ne idu za tim da iščitaju stav naroda, nego ciljano utječu na to da svijet ne bira ono što ne želi, obmanjujući ga o samom njegovom mišljenju. Na žalost, upravo je takva situacija s Hrvatskim medijima. Odnosno, s HRT-om. On je podjarivač, a ne servis građana. Nije javni, nego perfidni servis. Oni su otimači i falsifikatori volje naroda. S njima takvima, uz 10 % iskrenih Mesićevaca, i 44 % onih koji se priklanjaju (prividnoj) većini, eto nas na Mesićevih više od 50 %. To je i objašnjenje kako je bilo moguće da devedesetpostotni stav građana RH o braku kao zajednice žene i muškarca, spadne na svega 36% izlaznosti – da, mediji! Hrvatskom narodu je otet prostor u kojem bi konzultirao stav o ovom pitanju. To je servis koji ima zadatak preduhitriti javno mišljenje, te ga podjarivanjem usmjeriti protiv njegove prirodne tendencije, kako bi narod, umjesto svog stvarnog izbora, izabrao svog Barabu.

Mediji! To je naš problem kao i uvjet mogućnosti napretka. Ništa nam ne vrijedi slobodna Hrvatska ako mediji nisu u službi naroda, i ako nisu zbir mišljenja svih pojedinaca koji ovo društvo čine. Oslobodili smo Hrvatsku, uveli kunu, postavili granice, dobili vojsku, policiju, neovisnost. Nakon sjajne pobjede u Domovinskom ratu, i nakon stoljeća žeđanja dostignute slobode, bilo je za očekivati kako će nacionalni zanos i ponos bujati desetljećima. A u tom zanosu za očekivati je i kako će buknuti i ekonomija, kultura, poduzetništvo, umreženost s dijasporom i posvemašnja obnova zemlje. Imali smo idealnu situaciju i šansu za to. No, ništa od uzleta – jer nema naroda. Politički ga nema. On se sam sa sobom ne susreće, ne struji njime njegov autentični impuls, nije živ, on bez medija koji ga uvezuje nije jedno tkivo i ne postoji. Mediji su ubili narod. Uzurpirano mu je vezivno tkivo, i nema ga.

Mediji! Ako narod njih nema, ni državu nema. Zapravo osjećamo da nam curi kroz prste i da je nemamo: tu Hrvatsku koju ste mislili da imate – nemate je! I nećemo je imati dok je HRT narodu otet. A to je nepravda koja u nebo vapi! Mediji, mediji, mediji! Stalno treba o tome vikati, i samo o tome dok se to ne promijeni. To je jedini uvjet bez kojeg se u Hrvatskoj dalje ne može! Ovom narodu kao kruh treba i njegov narodni mediji. I to, ne samo neki drugi, ne samo neki novi, nego naš, hrvatski HRT kao stvarni servis građana koji će voljeti svoj narod, i kojeg će narod voljeti, koji će iz njega proistjecati i u njega se natrag slijevati s onim istim bilom koje mu u srcu struji.

Čitam opet dalje, kako glavari svećenički podmitiše stražare da slažu, kažu kako Isus nije uskrsnuo. No, više nisu mogli podjariti narod, jer se je zavladao novi medij, jer se dogodio novi javni servis koji je bio glasniji od staroga, koji je imao zaadatak širiti istinitu Radosnu vijest uskrsnuća.

Sutra u nedjelju. Uskrs je sutra. Ali, Uskrs mora biti i na HRT-u. U nekom skorom sutra. Uskrs želim – u kojem će se razliti riječ istinita i svjedočka, stvarna. Koju uzurpirani javni servis više neće moći osporiti.

Čekam i zagovaram uskrsnuće – i odjekivanje radosne hrvatske vijesti s HRT – a. Želim ti medijski Uskrs, Hrvatsko! Da više jednom navijestiš kako si svoja, kako si lijepa, kako si dobra, kako postojiš, kako voliš sebe i u sebe vjeruješ; kako su ti tvoji branitelji sveti, tvoja povijest i kultura, tvoja vlastita volja i izbor; tvoja sela i mora, tvoja dijaspora i domovina, tvoj stav i htijenje. Da jednom navijestiš sebi kako su svi tvoji povijesni grijesi zauvijek zakopani. Nikome više nisi kriva, reci sebi i glasno to viči Hrvatska! Uskrsni i iziđi javno na trgove svoje, navijesti kako si svoja i Božja, i ničija više. I nadglasaj one povike izabiranja Barabe koje si, zavedena, izvikivala. Nadglasaj ih svojim novim povicima s krovova. Neka ti se dogodi medijski Uskrs, vrijeme je. I odsada budi samo svoja i Božja.

Neka vam svima bude sretan Uskrs!

Pater Ike