Duhovna situacija vremena otkriva da suvremeno društvo više nije sklono slaviti čovjeka kao krunu Božjega stvaranja koje je na vrhuncu urešeno dragocjenim i prekrasnim biserima žene i muškarca stvorenima na sliku Božju (usp. Post 1,26-27). Ideja čovjeka kao krune stvaranja i uresa svega stvorenja u suvremenom sekularnom kulturnom kontekstu, čini se, poprima obilježja koja se mogu lapidarno izreći uzrečicom njemačkoga pisca Gottfrieda Benna: „Kruna stvorenja, čovjek svinja“. U takvom se duhovnom ozračju smješta poruka hrvatskih biskupa „Muško i ženski stvori ih!“ koja kritički propituje konkretne izazove takozvane rodne ideologije koju smatra perjanicom najradikalnije i najnehumanije antropološke revolucije. Kad se radi o ideologiziranim pristupima čovjeku, ljudskoj spolnosti, braku i obitelji, onda upravo oni definiraju i snažno intoniraju duhovnu situaciju vremena koja je obilježena gubitkom smisla Boga i osjećaja za grijeh.

Duhovnu situaciju vremena odgonetavamo kroz prepoznavanje nosivih kulturalnih dinamika koje utječu na oblikovanje ljudske svijesti i savjesti ili, konkretno, ljudskoga djelovanja i ponašanja. Odgonetavanje ima prizvuk rješavanja zagonetke ili enigme, stoga je važno preciznije odrediti smisao i značenje te zadaće. U tome nam dragocjenu pomoć pruža Drugi vatikanski koncil koji je izjavio: „Da bi Crkva mogla izvršavati zadaću služenja čovjeku, dužnost joj je da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja“ (Gaudium et spes, 4). Dužnost ispitivanja znakova vremena je vlastita cijeloj Crkvi. Ipak, ta je dužnost naročito istaknuta u poslanju odgovornih u Crkvi. „Dužnost je svega Božjeg naroda, osobito pastira i teologa, da uz pomoć Duha Svetoga slušaju, razabiru i tumače razna mišljenja našega vremena te ih prosuđuju u svjetlu riječi Božje, kako bi se objavljena istina mogla uvijek dublje uočiti, bolje shvatiti i prikladnije izložiti“ (Gaudium et spes, 44).

Odgonetavanje ili prepoznavanje znakova vremena uključuje, dakle, i njihovo tumačenje koje ne može zaobići opomenu apostola Pavla: „A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je“ (Ef 5,10-13). Tomu treba dodati: što pak nije sjajno, tama je.

Poruku hrvatskih biskupa „Muško i žensko stvori ih!“ treba općenito shvatiti u duhu i smislu dužnosti prepoznavanja i tumačenja znakova vremena koja nema svrhu u samoj sebi, nego u tome da se objavljena istina bolje uoči, shvati i prikladno izloži, a da bi se to postiglo nužno je obući „svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim“ (Ef 6,11). Pastirska odgovornost nije prvotno zaokupljena samo kritičkim propitivanjem nekog mišljenja, neke znanstvene teorije koja ima svoje pobornike ili s nekog stava koji se žestoko nameće u društvu, nego je zaokupljena raskrinkavanjem „đavlovih lukavstava“ (perfidiae diaboli), a nošena temeljnom istinom o čovjeku i početku povijesti čovječanstva bez Boga: „Vama je otac đavao, i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini, jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori, jer je lažac i otac laži“ (Iv 8,44). To je najosnovnija zadaća razlučivanja dobra i zla, istine i laži u svjetlu evanđelja.

Poruku hrvatskih biskupa ne treba, dakle, svoditi pod nazivnik volje za nadmudrivanjem, za pukim intelektualnim prepucavanjem oko smisla „biti čovjek“ i njegova uzvišenoga ljudskog dostojanstva, nego je treba uzeti u smislu pastirske službe koja bitno uključuje dužnost najodgovornijih u Crkvi da, radi istine, ispravne savjesti i čovjekove dobrobiti, javno i otvoreno raskrinkaju aktualno jalovo djelo tame takozvane rodne ideologije, upirući prstom u „sramotna shvaćanja“ koja ona promiče i podmuklo ih uvlači u zakonodavstva i odgojno-obrazovne sustave. Takozvana rodna ideologija vuče za sobom prijetnje identitetu „biti čovjek“ kao žena i muškarac i svim bitnim dobrima koja odatle proizlaze: komplementarnost ženskog i muškog spola, uzajamno prožimanje biološkoga spola i rodnih društvenih uloga, brak kao heteroseksualna činjenica, obitelj kao životna zajednica roditelja i djece, odgoj kao autentična humanizacija i socijalizacija podmlatka za cjelovito čovještvo koje podrazumijeva ženski i muški element.

Hrvatski biskupi u ovoj poruci koriste dvije različite skupine izričaja. Jednu skupinu tvore izričaji koji djeluju poput milozvučne simfonije pravde i istine: Bog Stvoritelj, čovjek kao slika Božja, evanđelje, ljudsko dostojanstvo, ljubav, vjernost, brak, obitelj, roditeljstvo, dostojanstvo tijela i spolnosti, odgoj, identitet, savjest. Drugu skupinu tvore izričaji koji djeluju poput buke eksplozivnoga oružja od kojega zastaje dah i budi se strah. Ova skupina izričaja razotkriva prijetnje koje stvaraju razorni vrtlog rodne ideologije: relativistička i laicistička kultura, čovjekova samodopadnost, nehumani humanizam, antropološka revolucija – najradikalnija i najnehumanija od svih revolucija, kultura smrti, čovjekova samovolja, diktatura relativizma, ideologizirano shvaćanje čovjeka, ideologiziranje pojmova i lingvistički inženjering, seksualne devijacije, duhovna diktatura, izjednačavanje homoseksualnosti s heteroseksualnošću, bračni, obiteljski i spolni relativizam, smrtonosna mreža.

Upotreba dviju različitih skupina izričaja, svaka u svome kontekstu, pomaže da se ukaže na duhovnu situaciju vremena i na smisao kršćanske poruke o čovjeku u takvom ozračju. To su, s jedne strane, obmane takozvane rodne ideologije koje u svjetlu datosti kršćanske objave i općeljudskoga iskustva pokazuju vlastitu jalovost i tamu, a u društvenom kontekstu pokazuju brojne podmuklosti i lukavstva u nastojanjima da se čovjeka što dalje odvuče od izvornoga Božjeg nauma stvaranja i presvuče u ruho samovolje i samodopadnosti. Nastavno na raskrinkavanje obmana i lukavstava takozvane rodne ideologije ističe se, s druge strane, zabrinutost Crkve i svih ljudi dobre volje za grubo ponižavanje čovjeka i njegova ljudskog dostojanstva i izokretanje prirodnoga reda što ga je Bog usadio u samu ljudsku narav u činu stvaranja. Kad se s idolopoklonstvenom krutošću tvrdi da u ljudskom životu ne postoji i ne može postojati trajno i čvrsto uporište, onda se baš ta krutost drsko nameće kao jedino trajno i čvrsto uporište. Tada neminovno na mjesto istinske mudrosti i razbora dolaze ljudska glupost i prolazna znanja. To je stalna prijetnja čovjeku. Zbog nje se glavna poruka nauka sv. Tome Akvinskoga o razboritosti može lapidarno formulirati ovako: živite i djelujte razborito, a ne kao nerazumne životinje. Posljedično, umjesto da se danomice trsimo oko promicanja cjelovite dobrobiti čovjeka i cijeloga čovječanstva, prisiljeni smo baviti se pojedinačnim teorijama, neumjesnim željama i prohtjevima nekolicine i to u tragičnom ozračju vladavine instrumentalnoga razuma okovanog verigama koristoljublja, užitka i svojeglavosti.

Dvije različite skupine izričaja spontano iznose na vidjelo bolna proturječja koja mrcvare suvremenoga čovjeka, a ona su posljedica radikalizacije prosvjetiteljske kulture koja se definira isključivo pravima na slobodu i hotimičnim, a nerijetko i nasilnim potiskivanjem Boga iz života ljudi u javnome prostoru. Čovjek i njegovo pravo na slobodu izbora nisu problem, nego je problem postavljanje tog prava na mjesto jedinog izvora i krajnjeg mjerila istine i dobra. Budući da stvari stoje drugačije od toga, onda je čovjek prisiljen koprcati se u bolnim proturječjima. Biskupska poruka skreće pozornost na silnu i bjesomučnu borbu za zaštitu prirode i okoliša, s jedne strane, te na razornu volju koja pod svaku cijenu hoće mijenjati čovjekovo genetsko ustrojstvo i biološku osnovu i identitet spola.

U svemu tome je lako uvidjeti da se iza tog proturječja krije jedan te isti čovjek koji je svojim djelovanjem i ponašanjem najprije razorio prirodu, zagadio okoliš i opasno zaprijetio svome opstanku, a danas se s prometejskom vatrom u rukama okomio na samoga sebe, potpaljujući požar na vlastitoj ljudskoj naravi kao nositeljici i čuvarici spomena i vrijednosti autentičnoga čovještva. Riječ je o jednom te istom čovjeku koji samo s novim idejama i prohtjevima odbacuje Boga kao svoga Stvoritelja i, posljedično, veleprevratnički prisvaja sebi ono što je isključivo Božje – gospodstvo nad životom i smrću.

U duhu pastirske službe hrvatski biskupi poručuju da je „najbolji odgovor na izazove nove ideologije autentičan navještaj i življenje evanđelja“. Budući da je kršćanski vjernik obasjan Svjetlom istinskim koje prosvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1,9), onda se od vjernika očekuje da „kao po danu, pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama“ (Rim 13,13-14). Raskrinkane jalove ideje i djela takozvane rodne ideologije ne dovode automatski do autentičnoga navještaja i življenja evanđelja. Na tom se planu treba svakodnevno, svatko osobno kao vjernik i svi zajedno kao Crkva, zlopatiti da izvorna ljepota i zanos evanđeoske poruke zahvate naša srca i usmjere ih na put evanđeoske preobrazbe „obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2).

Tonči Matulić, KBF Sveučilišta u Zagrebu