Već drugi mjesec okupacije Stepinac je počeo prosvjedovati zbog progona Židova i Srba

NADBISKUP STEPINAC DIŽE SVOJ GLAS PROTIV BRUTALNOSTI NACISTA I USTAŠA

U okružnici od 12. veljače 1935., koja je ponovljena 10. kolovoza 1938., te ponovno 26. listopada 1941., Stepinac je upozorio sve svoje podređene svećenike da ne staju ni uz koju političku stranku.[1] To ga nije spriječilo da se pozabavi političkim filozofijama kad se svojim propovijedima koristio za razjašnjavanje svojih stavova prema fašizmu i komunizmu:

Ta nam Kristova Crkva daje načelne upute i smjernice i u pitanjima, koja i danas zanimaju sviet i pokreću ratnim metežima, a kojih ne bi bilo kad bi se slušao njezin učiteljski glas: A to su pitanja: a) sloboda i  poštivanje ličnosti kao samostalne pojedinosti; b) sloboda i poštiva­nje vjeroizpoviedanja; c) sloboda i poštivanje svake rase i narodnosti; d) sloboda i poštivanje privatnog vlasništva kao temelja osobne slobode pojedinaca, samostalnosti obiteljskog ognjišta; i konačno e) sloboda i poštivanje prava svakoga naroda na njegov podpuni samostalni razvitak narodnoga života?[2]

Onog dana kad su Nijemci ušli u Zagreb, jedan od Stepinčevih svećenika obavijestio ga je da se Nijemci približavaju Trgu bana Jelačića. Odgovorio je: »Ne viruj Nimcu, ko ni suncu zimsku.«[3] Stepinac je priznao da će ustaše za još mnogo godina uništiti humanitarnu potku hrvatskoga društva. Podjednako je osjećao odvratnost prema nacistima i komunistima.

Ustaše su Stepinca smatrali »neugodnošću za režim«, ne samo zbog njegova djelovanja na dobrobit izbjeglica Židova nego još i više zbog njegovih propovijedi. Anthony O’Brien, koji je poznavao Stepinca s dugotrajna boravka u Zagrebu, opisivao je gužvu u zagrebačkoj katedrali kad bi Stepinac vodio misu: »Narod je čeznuo čuti njegov glas, koji nije mogao ušutkati ni Gestapo od kojeg se strepilo. Njegov se glas dizao nanovo i ponovno protiv poganskih doktrina totalitarizama.«[4]

S povijesnog i s moralnog stajališta Stepinac se suprotstavljao Hitlerovim i Pavelićevim težnjama da svijet podijele u rase te da potom unište one koje su smatrali suvišnim i nevrijednim da žive. Već 1936. godine pružao je pomoć židovskim izbjeglicama koji su bježali iz nacističke Njemačke i Austrije, a 1938. godine osnovao je Caritas, dobrotvornu zakladu koja je pružala pomoć izbjeglicama. U ime te pretežno židovske populacije, Stepinac je uputio molbe za materijalna sredstva na 298 istaknutih Hrva­ta.[5] Stepinca je podržavao papinski nuncij u Hrvatskoj, msgr. Marcone, koji je osigurao veliki broj viza za zemlje Južne Amerike, kojima je uspio prokrijumčariti stotine Židova iz njemačkih okupiranih područja. Godine 1940. u listu Hrvatica Stepinac je sažeo svoje misli što se tiče rezultata totalitarnih filozofija: »Vraćamo se starim oskvrnućima. A s oskvrnućima tu je povratak na brutalnost i ropstvo. Koncentracijski logori, kao i prisilni rad kojim su u starom sustavu bili obuhvaćeni milijuni, sve su to nova imena za vrlo staro načelo, totalitarizam.«[6]

Dana 26. listopada 1941. tijekom blagdana Krista Kralja, s propovjedaonice zagrebačke katedrale Stepinac je molio svoje župljane da se klone borbe u ime Katoličke crkve. Objasnio je kako su bezbožne ideologije zatrovale mnogo svijeta mržnjom: »Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi.«[7]

Ariel Shomrony, osobni tajnik glavnog rabina Miroslava Šaloma Freibergera, prisjetio se nezaboravne Stepinčeve propovijedi iz listopada ubrzo nakon uništenja glavne sinagoge u Zagrebu. Nadbiskup je proglasio kako: »Svako mjesto gdje se narod Bogu moli, bilo koje vjere bilo, je sveto mjesto i tko u nj dira zaslužit će kaznu od Boga. Napad na Kuću Božju bilo koje vjere napad je na sve vjerske zajednice.«[8]

U propovijedi potkraj svibnja 1942., Stepinac je svoje vjernike obavijestio da bi bilo neozbiljno govoriti o nekome novom poretku u svijetu, kako su govorili komunisti i nacisti, ako se u tom poretku ne bude pošti­vala ljudska ličnost: »Svaka duša imade svoja neotuđiva prava, koja joj ni­jedna ljudska vlast ne može i ne smije ograničiti.«[9] Isto je tako rekao kako bi bilo apsurdno sugerirati da se Katolička crkva boji bilo koje ljudske sile kad brani elementarna prava ljudske ličnosti i slobode savjesti.

Dana 25. listopada 1942. nadbiskup Stepinac postavio je župljanima lakonsko pitanje: »Što da sudimo dakle o onim pojedincima, koji oholo dižu glave, kao da ne postoji više Bog na zemlji?« Sam je odgovorio na to pitanje:

Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u Knjizi postanka…. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore »Oče naš koji jesi na nebesima«[10]

Ne iznenađuje da je tijekom ratnih godina Ante Pavelić samo jednom posjetio zagrebačku katedralu.[11] Tamo vjerojatno nije mogao naći riječi utjehe. Stepinčeve su propovijedi imale sve šire slušateljstvo, što je ljutilo naciste i ustaše. Kako je vrijeme prolazilo, u zemlji i inozemstvu kružile su glasine da je on mrtav. Njegovi su se sljedbenici bojali za njegov život; mnogi su zapravo predviđali da su Stepinčevi dani slobode odbrojani, kako se pokazalo dok je bio u kućnom pritvoru.[12]

U drugoj propovijedi, održanoj 3. ožujka 1943., Stepinac je dokazivao kako nitko nema pravo razriješiti brak koji je posvetila Rimokatolička crkva.[13] Zbog vjere kako su ženidba i krštenje sveti sakramenti, Katolička je crkva barem načelno priznala da mora zaštititi pokrštene Židove i Židove u posvećenim mješovitim brakovima. Stoga nije mogla šutke prijeći preko razvrgavanja takvih zajednica zato što jedan od partnera nije mogao po­kazati da su svo četvero njegovih ili njezinih baka i djedova bili kršćani.[14]

Dana 9. srpnja 1943. Radio Vatikan u svojoj emisiji »Slobodna Jugoslavija«, opisao je nadbiskupa kao »odlučnog vojnika koji zagovara moralnu pravdu i slobodu«. Kao reakciju na to, Stepinac je iz cijeloga slobodnog svijeta dobio riječi zahvalnosti. Nekako u to vrijeme Stepinac je održao nekoliko propovijedi u kojima je osudio barbarizam ustaša, a kad su oni objavili da se svi Židovi, uključujući one u mješovitim brakovima, moraju prijaviti policiji, Stepinac se opet tome suprotstavio. Mediji NDH odgovorili su na ovaj izazov šutnjom. Nisu imali namjeru publicirati Stepinčeve napade na razdvajanje parova u mješovitim brakovima.[15]

Koliko god važni bili Stepinčevi filozofski i teološki proglasi o prirodi čovječanstva i pravom odnosu čovjeka prema Bogu, on se dnevno i izravno morao suočavati sa zvjerstvima koja je činio ustaški režim. Stepinčevo ponašanje prema ustašama postat će tema prijepora tijekom njegova suđenja, napose njegova očigledna prvotna potpora režima. No već drugog mjeseca okupacije, Stepinac je shvatio da Pavelić nije ništa više nego marioneta nacističke Njemačke i u manjoj mjeri fašističke Italije, koja je gladna moći. Otad se Stepinac distancirao od vlasti NDH. Počeo je ozbiljno prosvjedovati protiv masovne deportacije i istrebljivanja Židova u koncentracijskim logorima. Godine 1941., kad su dvojica njegovih svećenika i šest časnih sestara koji su bili židovski preobraćenici izuzeti od nošenja žute Davidove zvijezde, Stepinac je svečano izjavio: »Zamolio sam te svećenike i časne sestre da nastave nositi ovaj znak pripadnosti narodu u kojem je rođen Naš Spasitelj sve dok ga budu morali nositi i drugi.«[16]

Pavelić je znao da mu je potrebno priznanje Vatikana kako bi učvrstio potporu hrvatskog naroda.[17] Dana 17. svibnja 1941. trebao je posjetiti talijanskog kralja Viktora Emanuela III., vojvodu od Spoleta – kojeg je kralj imenovao da vlada nekom konačnom talijanskom Hrvatskom – te dru­ge pripadnike talijanske hijerarhije.[18] Nadajući se da će istodobno dobiti priznanje Svete Stolice, inzistirao je da mu Stepinac organizira sastanak s papom. Stepinac je to napravio, ali je odbio Pavelićevu molbu da se pri­druži izaslanstvu u Rim. Papa je pristao sastati se s Pavelićem, ali kao s privatnom osobom, a ne državnim poglavarom. Kad je zamoljen da po­jasni razloge animoziteta između Pavelića i Stepinca, biskup Salis-Seewis, hrvatski svećenik koji je bio u tom izaslanstvu, objasnio je da je on prigovorio da »bude umiješan u to… [znajući] da su protiv toga ljudi iz Seljačke stranke, te vidjevši da ljudi već suosjećaju s Englezima i Francuzima«. Ali Stepinac je samo rekao: »Kaj je, je… u tom se trenutku svi nismo mogli povući i netko je morao ići zbog forme.«[19]

Bilo je neobično iznenađujuće da je Stepinčeva prva reakcija na pojavu nacista na vratima Zagreba bila tako negativna. No treba se prisjetiti da je već u knjizi Mein Kampf Hitler napao i kršćanske crkve u Njemačkoj zbog toga što nisu priznale rasne zakone. A onda je, 20. srpnja 1933., doduše samo zbog političkog dobitka, Hitler sklopio konkordat s Vatikanom u kojem je zajamčio slobodu katoličke vjere. Dana 25. srpnja, pet dana nakon konkordata, njemačka je vlada počela kršiti odredbe tog ugovora. Dana 14. ožujka 1937. papa Pio XI. izdao je encikliku »S gorućom brigom«, u kojoj je nacističku vlast optužio za »izbjegavanje« i »kršenje« konkordata i op­tužio je da sije »kukolj sumnje, razdora, mržnje, klevetu tajnog i otvorenog temeljnog neprijateljstva prema Kristu i Njegovoj Crkvi«. Papa je priznao da su na »obzorju Njemačke prijeteći olujni oblaci razornih vjerskih rato­va… koji nemaju drugog cilja nego… uništenje«.[20]

Stepinac je znao da ga Srbi optužuju za zvjerstva koja su počinili ustaše i da ga smatraju odgovornim za nasilna pokrštavanja pravoslavnih Srba u ka­tolike.[21] Ipak, Katolička crkva u Hrvatskoj obznanila je svoj stav u »Rezoluciji o pokrštavanju«, koja je donesena tijekom biskupske konferencije u Zagrebu 17. i 18. studenog 1941. godine: »U Katoličku crkvu mogu se primiti samo oni koji bez svake sile potpuno slobodnom voljom prelaze iz unutarnjeg uvjerenja o istinitosti katoličke vjere i koji su u cijelosti izvršili crkvene propise…«[22] Stepinac je na vrijeme shvatio da je ustaška stopa istrebljenja bila veća za pravo­slavne Srbe nego za preobraćenike. U skladu s tim poticao je svoje svećenstvo da udovolje onima koji su tražili obraćenje kako bi spasili život:

Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju.[23]

Stepinac je imao pravo da su formalna preobraćenja spasila živote mnogih pravoslavnih Srba. Sedamdesetih godina 20. stoljeća velečasni Dušan Kašić, pravoslavni Srbin, potvrdio je kako je teško odrediti broj preobraćenika, jer su sva prisilna preobraćenja smatrana političkim nasiljem i poslijeratne su ih civilne vlasti poništile. Od preobraćenika iz tog vremena samo je nekolicina pravoslavnih Srba u braku s katolicima odlučila ostati u katoličkoj vjeri.[24] Gledajući unatrag, Stepinčeve su upute o dragovoljnim preobraćenjima spasile živote mnogih Srba, koji su se poslije mogli vrati­ti vlastitim pravoslavnim crkvama.[25] Nažalost, preobraćenja na katolicizam malo su značila Židovima; Treći Reich bio je odlučan uništiti sve one koji su imali troje baka/djedova Židova, bez obzira na vjersku pripadnost. Unatoč tomu – kako ćemo vidjeti poslije – Stepinac je uspio spasiti većinu Židova u mješovitim brakovima koje je Katolička crkva posvetila prije 10. travnja 1941., kao i djecu iz tih brakova. Godine 1948. mnogi su od tih preživjelih umjesto Jugoslavije odabrali Izrael.

STEPINČEVA KORESPONDENCIJA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

Osim svojih javnih propovijedi, Stepinac se koristio privatnom korespondencijom da bi promicao svoju stvar kod hrvatskih dužnosnika, jugoslavenske vlade u izbjeglištvu te katolika širom svijeta. Izvješća stranih diplomata pružaju dokaze kako je Stepinac žestoko reagirao kad bio dobio vijesti o počinjenim zvjerstvima.[26] Već 22. svibnja 1941. nadbiskup je pisao Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH, prigovarajući provedbi antisemitskih zakona:

Ali da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udara žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedinca nego i za državnu upravu… zašto da se to čini s onima koji su bez svoje krivnje članovi druge rase?… Imamo li mi pravo na takav atentat na čovjekovu ličnost?… Molim Vas, Gospodine Ministre, da izdate shodne naloge da se židovski i ostali slični zakoni provode tako, da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo.[27]

Stepinac je 7. ožujka 1942. Artukoviću napisao drugo pismo: »Držim da nam ne može služiti na čast, ako nam se kaže da smo najradikalnije, tj. najokrutnije, riješili židovsko pitanje.«[28] Nastavio je podsjećajući Artukovića da je smrtna kazna nad nevinim ljudima protivna katoličkom učenju; kazne bi se trebale provoditi samo nad onima koji su počinili neki zločin. »Sustav strijeljanja stotina talaca za jedan zločin, kad se ne može pronaći osoba kriva za taj zločin, poganski je sustav koji samo rezultira zlom.«[29]

Vijesti o ustaškom progonu Srba, Židova, Cigana i hrvatskih disidenata širile su se po Jugoslaviji i izvan nje, po Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Potkraj lipnja 1941. Stepinac je proslijedio Paveliću pismo katoličkog nadbiskupa beogradskog, monsinjora dr. Josipa Ujčića, u kojem on moli ustaškog poglavnika da prestane progon pravoslavnih Srba. Isto je tako zahtijevao humaniji postupak prema zatvorenicima zatočenim zbog političkih i rasnih razloga.[30]

Zvjerstva su postala i neugodnost za hrvatske građane u inozemstvu. Stepinac je 19. srpnja 1941. dobio pismo Dominika Mandića, istaknutog franjevca koji je živio u Vatikanu.[31] Očigledno nesvjestan da je Stepinac stalno osuđivao režim, Mandić je pisao kako je ustaška politika štetna i da je Hrvatima širom svijeta priskrbila loše ime. Potom je molio Stepinca da intervenira kod Pavelićeva režima. U emisiji emitiranoj 16. studenog 1942. iz Londona, Juraj Krnjević, bivši glavni tajnik Hrvatske seljačke stranke, koji je tada bio u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, zamolio je Stepinca i svoje zemljake:

Ne apeliram na dr. Šarića [sarajevskog nadbiskupa], koji se ponaša poput onih koji su izgubili dušu i savjest, nego na Vas i druge poglavare Katoličke crkve u Hrvatskoj da preispitate svoju savjest da vidite jeste li ispunili svoju dužnost sto posto… Ono što je potrebno Vaša je muževna riječ osude u skladu s osjećajima hrvatskog naroda i naučavanjem Crkve…[32]

Drugi Hrvati, i u domovini i izvan nje, zahtijevali su da se ustaše distanciraju od nacističke ideologije. Čini se da su se složili da bi nadbiskup Stepinac njihovu hitnu molbu trebao predati Paveliću. No i prije nego što su njihove molbe stigle do Stepinca, on i mnogi drugi svećenici tražili su od svojih župljana da učine što mogu kako bi spriječili moralnu i etičku štetu koju su ustaše nanosili hrvatskom narodu. Već 7. rujna 1941. Stepinac je pisao samom Paveliću, moleći da režim prestane nečovječno i okrutno postupati prema nearijevcima, kako su ih ustaše voljeli definirati.[33]

Stepinac je 6. ožujka 1943. molio Pavelića, tražeći pravdu i čovječnost prema Židovima. Štoviše, iako je antižidovska politika rezultirala iz »miješanja koje strane vlasti u naš unutarnji narodni i politički život«, Stepinac je rekao kako se ne boji svoj prosvjed izraziti čak ni čelnicima te sile jer Katolička crkva ne poznaje nikakva straha pred ikojom zemaljskom silom, ako je riječ o obrani najosnovnijih prava čovjeka.[34]

Stepinac je znao kako će zvjerstva počinjena u ime hrvatskog naroda imati gorke poslijeratne posljedice za Hrvatsku. Jednom je prigodom rekao kako će, zbog zlobnog ponašanja Pavelićeva režima, hrvatski narod snositi punu odgovornost za ustaško ponašanje kao i za rast komunizma.[35]

Ostale dijelove pronađite na linku.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kad hrabrost prevlada” dr. Esther Gitman. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete pronaći na ovom linku.

Esther Gitman rođena je u Sarajevu, koje je u tom trenutku bilo dio Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata. Njezina je obitelj preživjela holokaust uz pomoć ljudi koji nisu bili židovskog podrijetla. Živjela je u SAD-u od 1972. godine gdje se njezina obitelj doselila nakon što je kratko živjela u Izraelu, odakle se preselila u Kanadu te konačno u SAD 1972. godine. Diplomirala je povijest i sociologiju na Sveučilištu Carleton u Ottawi, u Kanadi i apsolvirala kazneno pravo na Sveučilištu Long Islanda. Doktorirala je na židovskoj povijesti na Newyorškom gradskom sveučilištu. Svoje istraživanje o hrvatsko-židovskoj povijesti započinje 1999. godine disertacijom pod nazivom Rescue of Jews in the Independent State of Croatia, 1941-1945. (Spašavanje židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1942. – 1945.). Godine 2002. prima Fulbrightovu stipendiju za putovanje u Hrvatsku kako bi nastavila sa znanstvenim radom. Godine 2008., doktorica Gitman sudjeluje na konferenciji o bl. Alojziju Stepincu poglavaru Katoličke Crkve u Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata. Doktorica Gitman je izradila bazu podataka o Židovima iz Sarajeva i Zagreba koji su preživjeli i otišli u Palestinu. Godine 2011. objavljuje knjigu pod nazivom When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945 iliti Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. s istoimenom temom te ulogom blaženog kardinala Alojzija Stepinca u svemu tome. Autorica potom nastavlja sustavno istraživanje problematike Židova u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata i pitanja o nedužnosti kardinala Alojzija Stepinca. Rezultat tih nastojanja je i knjiga Alojzije Stepinac – Pillar of human rights, objavljena po prvi put na engleskom jeziku u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i HKS-a.

[1] HDA, Ivo Politeo, predmet A. Stepinac, dokument 1026, 26. listopada 1941. Vidi i okružnicu br. 1722a, od 4. veljače 1942.