Dva su događaja pronašla mjesto na prvim stranicama američkih novina: rasprava pred Vrhovnim sudom – gdje gej aktivisti (i predsjednik Obama) zahtijevaju odluku kojom bi se 13 od 50 američkih država koje još uvijek ne priznaju „istospolni brak“ prisililo na prilagodbu – i rasni nemiri u Baltimoreu. Jedan od argumenata onih koji podržavaju „brak“ između osoba istog spola pred Vrhovnim sudom je usporedba položaja homoseksualnih osoba s položajem Afroamerikanaca u 1950-im godinama. Kao što je tada Vrhovni sud ukinuo rasnu diskriminaciju, tako je i sada pozvan ukinuti rodnu diskriminaciju, priznajući istospolnim osobama sva prava, uključujući i pretpostavljeno pravo na brak i posvajanje djece.

Podudarnost – zasigurno nenamjerna i neplanirana – s nemirima u Baltimoreu, uzrokovanima smrću afroameričkog mladića u policijskom pritvoru, snažno dovodi u pitanje tvrdnju da u Sjedinjenim Državama više nema rasne diskriminacije. Događaji u Baltimoreu uslijedili su nakon sličnih događaja iz Fergusona (Missouri) 2014. godine, a ovakvi se incidenti događaju sve češće. Pravu senzaciju izazvale su riječi šefa policije u Baltimoreu, Anthonyja Battsa, Afroamerikanca porijeklom iz Kalifornije, izvan redova lokalne policije, koji je „po dolasku u Baltimore pronašao rasizam 1950-ih godina. Kao da se vratio natrag kroz vrijeme.“ Je li doista tako? Ako jest, zašto je tako?

Battsove riječi istovremeno su točne i netočne. Netočne su jer je u usporedbi s 1950-ima pravna situacija potpuno drugačija. Ako su u 50-ima u Baltimoreu i ostalim gradovima postojali autobusi koje crnci nisu smjeli koristiti, restorani u koje nisu smjeli ući i stanovi u kojima nisu smjeli živjeti – sve prema potpuno legalnim propisima toga vremena – danas je diskriminacija strogo zabranjena i zakonski kažnjiva, a desetci federalnih agencija, a da ne govorimo o pravim uredima, vreba i najmanji ostatak rasne diskriminacije, službeno zabranjene 1960-ih i 1970-ih.

Međutim, objašnjenja baltimorskog šefa policije su istovremeno i točna, jer u gradu doista postoje stanovi koji se ne prodaju i ne iznajmljuju Afroamerikancima. U metropoli u kojoj crnačko stanovništvo čini 68%, većinu vodećih položaja u javnoj upravi i tvrtkama drži bjelačka manjina, iako su šef policije i gradonačelnica Stephanie Rawlings-Blake afroameričkog porijekla. Brojna istraživanja pokazuju kako je policija – iako je vodi Afroamerikanac, a većinom čine bijelci – mnogo grublja prema Afroamerikancima i Hispanoamerikancima, nego prema anglofonim bijelcima.

Istraživanje uzroka još uvijek traje, sociolozi traže odgovore, te o svemu postoji opsežna literatura. Time je prije svega ovo pitanje rasvijetljeno i oslobođeno određenih nesporazuma. Ne treba miješati rasnu i ekonomsku diskriminaciju. Često diskriminirani nisu crnci već siromašni. Dovoljno je pogledati popularne restorane u New Yorku ili Los Angelesu i vidjeti kako ih mirno posjećuju Afroamerikanci, a brojni miješani parovi ukazuju na veliku razliku u odnosu na posljednja desetljeća prošlog stoljeća. Svaki bogataš bijelac bio bi počašćen da netko od njegovih potomaka oženi jednu od kćeri predsjednika Obame, a zasigurno bi rijetko tko odbio iznajmiti stan afroameričkoj filmskoj ili sportskoj zvijezdi ili pak liječniku, pravniku ili političaru.

Statistički podatci koje je iznio šef baltimorske policije Batts mogu se čitati kritički i zaključiti kako iz određenih kvartova, stanova ili krugova nisu isključeni Afroamerikanci općenito, već siromašni Afroamerikanci, te čak i siromašni bijelci, a posebno – ali ne isključivo – Hispanoamerikanci, „Latinosi“. Američko društvo utemeljeno na protestantskoj etici individualne odgovornosti i poduzetnosti, poznaje oštre oblike diskriminacije siromašnih. To dobro zna Katolička Crkva koja u Baltimoreu prosvjeduje zajedno s Afroamerikancima protiv „neujednačene grubosti“ policije, ali istovremeno podsjeća kako Afroamerikanci nisu jedini koji trpe diskriminaciju.

Zašto nam statistike govore kako će crnac lakše dospjeti u pritvor – a ponekad i umrijeti? Kao uvijek, u složenim društvenim pojavama ne postoji jedan jedinstveni uzrok. Ova tri, međutim, igraju veliku ulogu.

Prvi je uzrok demografski. Bijelci – osobito osiromašeni iz niže-srednje klase, među kojima je i većina baltimorskih policajaca – shvaćaju kako su postali manjinom i počinju se bojati. U Baltimoreu je besmisleno govoriti o „afroameričkoj manjini“: crnačko stanovništvo čini značajnu većinu od 68%. Godine 2015. bijelci nehispanskog porijekla činili su 62% stanovništva SAD-a, nasuprot 18% „Latinosa“, 13% Afroamerikanaca, te 5% Amerikanaca azijskog, većinom kineskog, porijekla. Statističke projekcije uvijek su neprecizne, ali većina ih predviđa kako će bijelci nehispanskog porijekla izgubiti apsolutnu većinu između 2030. i 2040. godine, te pasti ispod 40% početkom 2060-ih godina. Afroamerikanaca, čija je stopa fertiliteta, suprotno uvriježenim mitologijama, veća od bjelačke za samo 0,014, neće biti mnogo više, ali, ne uzimajući u obzir imigraciju, Hispanoamerikanaca će biti duplo više budući da imaju više potomaka. U ovoj perspektivi prelaska iz većine u manjinu – koja je u Baltimoreu već postala stvarnost – ne iznenađuje da se kod mnogih bijelaca, osobito siromašnih i onih koji nisu dio elite, javlja mentalitet utvrđenog grada.

Drugi uzrok je iziritiranost bijelaca oblicima „obrnutoga rasizma“ i promašaji politike u rasnoj integraciji putem takozvanog „afirmativnog djelovanja“ (affirmative action), odnosno zakona koji osiguravaju kvote manjinama. Isti šef policije Batts izjavio je kako smatra smiješnom i negativnom praksu baltimorske policije da rezervira jednak broj mjesta za bijelce i crnce, umjesto da jedini kriterij bude zasluga. Sjećam se dobro radosti svojega kolege, dekana fakulteta za sociologiju, što je među svoje profesore uspio dovesti crnkinju, lezbijku, koja je nesumnjivo imala znanstvene reference. Tako je jednim udarcem ispoštovao pravilo koje je tražilo da među docentima bude najmanje jedna žena, najmanje jedna homoseksualna osoba i najmanje jedan ne-bijelac. Ovakva pravila iritiraju bjelačku većinu ili bivšu većinu, te u konačnici hrane isti onaj rasizam koji žele iskorijeniti.

Treći je razlog neznatna prisutnost religije u velikim gradskim sredinama SAD-a osobito u siromašnim kvartovima. U Americi na jedno mjesto bogoslužja dolazi dvostruko veći broj vjernika u odnosu na Europsku uniju (40% prema 20%). Međutim, brojevi su sve manji čak i u Americi, a osobito u velikim metropolama. U SAD-u su prisutne i rasističke religiozne zajednice s afroameričkim pastorima koji diskriminiraju bijelce, ali one su neznatna manjina. U većini slučajeva, religija je snažan čimbenik integracije. Katolička Crkva prva je imala afroameričke svećenike već u 19. stoljeću i uvijek se borila protiv segregacije i diskriminacije. U katoličkim i protestantskim zajednicama napetosti su se uglavnom smirivale. Ondje gdje se ove zajednice manje posjećuju ili postaju neznatnima, nastaju se veće napetosti. Nije dovoljna retorika predsjednika Obame. Za osjećaj bratstva potrebno je prepoznati se djecom istoga Oca.

Massimo Introvigne | www.lanuovabq.it