Sve je započelo 2005. godine kada je na vrata samostana pokucala Romina – transvestit kojega su iz mjesne župe Gospe Lurdske poslali sestri Moniki, nakon što su shvatili kako je novac koji je željela darovati župi stečen prostitucijom. Ova 50-godišinja karmelićanka bila je pravi stručnjak za one s ruba društva, budući da preko trideset godina radi sa zatvorenicima jer ju je, kako kaže, “Bog pozvao pomagati ranjenima”.

Nakon razgovora sa sestrom Monikom, Romina je s oduševljenjem u samostan dovela i svoje prijatelje s gradskih ulica. Jedni drugima najprije su otvorili svoje srce ispripovjedivši svoja životna iskustva, traume i tugu s kojom žive, a zatim je uslijedila zajednička molitva.

– Pomolili smo se, a zatim sam ih upitala ‘O čemu sanjate?’, jer osoba koja nema snove nema niti život. Rekli su mi kako žele postati frizeri ili kuhati, te pokrenuti vlasititi posao. Jedna od njih imenom Katty kazala mi je kako želi čist krevet u kojem može umrijeti. Zašto? Zato što je prosječna dob transseksualca oko 40 godina – prisjeća se sestra Monika.

Čuvši ove potresne životne priče, redovnica je odmah krenula u akciju. Uz dozvolu mjesnog biskupa, te uz pomoć Caritasa otvorila je frizerski salon i krojačnicu, a umjesto iščekivanja smrti na čistoj postelji, Katty je počela razmišljati kako pomoći svojim nekadašnjim kolegama s ulice. Prostituciju, drogu i alkohol zamijenile su molitva i pomaganje drugima.

– Gledati ih kako mole za mir i radost nešto je što doista treba vidjeti da bi se vjerovalo. Vidite da su pred vama ljudska bića, a ne životinje, kako ih neki ljudi nazivaju. Vidjeti ih kako mole za mene je prava nagrada. Čini mi se kako je moja molitva neusporediva s njihovom – kaže sestra Monika, naglašavajući kako početak nije bio nimalo lagan:

– U početku nisu niti znali razgovarati, budući da su bili naučeni na svađu. Prije su se borili za najbolja mjesta na ulici, no sada je drugačije. Znaju razgovarati, a umjesto opijanja, drogiranja i razgovora o strankama, postoji pravi dijalog.

Na pitanje zašto sve to čini, skromna karmelićanka jasno odgovora: „Zbog vjere!“, te nastavlja:

– Nastojim dovesti Boga u njihove živote, tako da se osjećaju ljubljenima od Njega. Pomažem im da osjete da ih Isus ljubi, da ga vide kao prijatelja koji ih voli onakvima kakvi jesu.

Njezin je pristup u početku izazivao zbunjenost i nemir kod mnogih vjernika koji su se pitali što transseksualci rade u Crkvi, no redovnica ih je podsjetila kako je Crkva otvorena svima.

– S kim se Isus družio? S grešnicima. Potrebno im je omogućiti dostojanstven život, da ne moraju spavati na cesti… Nudim im mjesto za molitvu i priliku za posao, a ostalo prepuštam Božjem sudu, znajući koliko je milosrdan – kaže sestra Monika.

U svojem radu, argentinska redovnica ima i snažnu potporu svog sunarodnjaka pape Franje, koji dobro poznaje njezin rad. Još kao nadbiskup Buenos Airesa zamolio ju je da ne napušta poslanje koje joj je Gospodin povjerio, te ponudio i svoju pomoć, a nakon izbora za papu poslao je pismo sestri Moniki  i njezinim štićenicama u kojemu je između ostalog poželio da prepoznaju koliko ih Isus i Marija vole.

Spomenimo na kraju kako Katolička Crkva u transseksualnosti vidi oblik nepriznavanja vlastitog spolnog identiteta, istovremeno priznajući svu težinu i dramatičnost ovog stanja. I premda će mnogi možda prigovoriti da u pristupu sestre Monike nedostaje bitan element ispravne kršćanske integracije transseksualaca – poziv na odgovornost i poticaj na “pronalaženje sebe” i prihvaćanje izvornog Božjeg plana o ljudskoj spolnosti – moramo priznati kako njezin rad ima svoje mjesto u Crkve, te se nadati da će suradnja sa Božjom milošću putem molitve, svladavanja, primanja sakramenata, te vrijednog rada donijeti ploda.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net