– Samoubojstvo je uvijek tragedija, a ljudi suočeni sa smrtnošću, bili oni psihički ili tjelesno bolesni ili ne, zaslužuju naše suosjećanje i pomoć. Svi ljudi imaju dostojanstvo bez obzira na zdravlje, dob, poteškoće, korisnost i druge okolnosti, te zaslužuju našu ljubav i podršku – rekao je biskup Peter Comensoli, povjerenik Australske biskupske konferencije za pitanje eutanazije.

Iako je eutanazija u Australiji zabranjena, postoji snažan lobi koji želi njezinu legalizaciju, opravdavajući je već poznatom sintagmom „dostojanstveno umiranje“.

U svojoj poruci, australski su biskupi željeli jasno osporiti poznate „mitove o eutanaziji“, naglašujući kako ljudsko dostojanstvo nitko ne može i ne smije umanjivati.

„Naše društvo treba prosuđivati prema odnosu prema bolesnima i ugroženima. Svatko zaslužuje ljubav, podršku i brigu sve do smrti. Ničeg dostojanstvenog nema u usmrćivanju ili potpomognutom samoubojstvu, čak i kada je motiv suosjećanje zbog trpljenja“, poručili su biskupi podsjetivši kako su terminalni bolesnici vrlo često skloni strahovima, depresiji, osamljenosti i želji da ne budu na teret svojim obiteljima, a zbog čega im je upravo u tim trenutcima potrebna ljubav i pažnja.

Biskupi su odbacili tvrdnje kako je eutanazija vrlo uspješno zaživjela u Nizozemskoj, Belgiji i SAD-u i podsjetili kako je „mnogim ljudima dana smrtonosna injekcija iako ju nisu tražili“.

Na kraju poruke, australski su biskupi pozvali vjernike da javno i jasno govore o opasnostima eutanazije, te se zalažu za bolju palijativnu skrb i svojim primjerom pokažu što znači pravo suosjećanje i podrška u ljubavi.

– Poštovanje i briga uvijek su bolji izbor od umiranja – naglasio je mons. Comensoli.

Poruka Australske biskupske konferencija reakcija je na prošlogodišnje istraživanje koje je pokazalo da 22% katolika koji redovito odlaze na svetu misu imaju „neutralan ili nejasan“ stav o eutanaziji.

Podsjetimo, prema nauku Katoličke Crkve, eutanazija, definirana u deklaraciji o eutanaziji „Iura et bona“  iz 1980. godine kao „čin ili propust koji po svojoj naravi ili nakani prouzrokuje smrt s ciljem da bi se na taj način uklonila svaka bol“, u potpunosti je neprihvatljiva. Nauk Crkve o eutanaziji jasno je izložen u Katekizmu Katoličke Crkve:

„Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.“ (KKC 2277)

Katekizam spominje i tzv. „pasivnu eutanaziju“, gdje se, za razliku od „aktivne“, odustaje od „terapeutske upornosti“ ili se uporabom analgetika, kao neželjeni učinak, skraćuju dani života.

„Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna.“ (Vidi: KKC 2278; 2279)

Prema riječima Cicely Mary Saunders, medicinske sestre i osnivačice pokreta palijativne skrbi, „društvo u kojem osoba traži da ju se ubije podbacilo je u pružanju njege“, stoga potpomognuto samoubojstvo možemo nazvati „perverzijom sažaljenja“ jer, kako piše papa Ivan Pavao II. u glasovitoj enciklici „Evangelium vitae“, „pravo sažaljenje’ čini čovjeka solidarnim s patnjom drugoga i ne ubija onoga čija se patnja ne može podnijeti“.

Miodrag Vojvodić|Bitno.net