Vjera je rano stigla u Albaniju sa svetim Pavlom. Njeni biskupi bili su istaknuti sudionici ranih koncila. Albanija uzima kao svoje slavne sinove i kćeri: svetog Jeronima, koji je preveo Novi Zavjet na latinski; papu Klementa XI; i majku Tereziju, Albanku iz Makedonije. Albanija je strašno trpjela za vrijeme drugog svjetskog rata. Ali najgore strahote nastale su 1946. stvaranjem Komunističke Narodne Republike Albanije. Samo svjedočanstvo onih koji su joj se suprotstavili, uključujući mnoge kršćane koji su bili progonjeni do stupnja mučeništva, održali su na životu najosnovnije ljudske ideale.

Još tamo 1945. Enver Hoxha, komunistički diktator, neizravno je odao priznanje albanskoj Crkvi time što je opisao ciljeve Partije: „Katolički kler je dobro organizirano tijelo, s jakom tradicijom i bliskim vezama s Vatikanom. Stoga se moramo suprotstaviti njegovoj organizaciji našom još boljom organizacijom, njegovoj politici našom političkom linijom, i primorati ih da se bore na našem terenu, a ne na svome. „To je uključivalo progone, eksproprijaciju imovine, opći pokolj katoličkog vodstva i pokušaje da se stvori „prva ateistička država na planeti“. Postojao je dobar razlog da se obrati pažnja na Crkvu. Franjevci i isusovci igrali su važnu ulogu u modernoj albanskoj kulturi. Franjevci su vjerojatno došli još u vrijeme povratka sv. Franje iz Sirije 1219. i podučavali su Albance svih religioznih pozadina. Isusovci su došli tek u 19. stoljeću, ali su pomogli promovirati albansku nacionalnu svijest u naciji na koju je još uvijek snažno utjecalo Otomansko carstvo. Drugi redovi – salezijanci, serviti – uspostavili su zajednice redovnica koje su vodile bolnice, vrtiće, kao i zanatske škole. Ukratko, ono religijsko bilo je integrirano u srce narodnog života.

Ubrzo nakon što su komunisti došli na vlast, dva franjevca (Lek Luli i Anton Harapi), te dva vanjska svećenika (Lazer Shantoja i Andrea Zadeja) bili su smaknuti po prijekom postupku. Shantoja je bio tako strašno mučen prije smrti, slomljenih podlaktica i nogu, da je jedino mogao „hodati“ na laktovima i koljenima. Njegova vlastita majka molila je njegove zarobljivače da ga ubiju. Isusovački vice-provincijal Gjon Fausti, rektor sjemeništa Daniel Dajani i franjevački urednik „Jutarnje zvijezde“ (Hylli i Drites), Gjon Shllaku, ubijeni su. Vlast je također pogubila muslimanskog odvjetnika, Muzafera Pipa, koji je hrabro branio isusovce i franjevce.

Poznati zloglasni slučaj bio je onaj Vincenta Prennushija, franjevca i nadbiskupa Drača (Durresa). On se bavio proučavanjem albanskog folklora i tradicionalnih pjesama. Također je pisao poeziju, prevodio neke od najboljih pjesama s drugih europskih jezika. Ali ova uzoritost samo je ubrzala njegovo hapšenje. Osuđen na 20 godina, u jednom je trenutku bio svezan i obješen u zatvorskoj kupaonici. Nadbiskupu je tada bilo 65 godina. Drugi biskup, Gjergj Volaj iz biskupije Sapa, poznat po tome što je postao najmlađim biskupom na svijetu godine 1940. (u 36. godini) i najmlađim biskupom koji je podnio mučeništvo sedam godina kasnije.

Još brutalnija sudbina čekala je Don Nikollu Gazullija, svećenika u nadbiskupiji Shkodra. Don Gazulli bio se sklonio, ali su ga prijevarom naveli da se vrati kako bi podijelio posljednju pomast umirućem seljaninu. Prevaren, bio je ustrijeljen u leđa, ali ne i ubijen. Kao upozoravajući primjer, ostavili su ga živog visjeti ispred seoske crkve nekoliko dana.

Mnogi laici također su bili mučeni zbog toga što nisu željeli odati „zločine“ klera (cijele župe albanskih katolika tražile su da ih se uhapsi umjesto njihovih svećenika, te su se okupljali moliti krunicu u odsutnosti svećenika). Mariju Shllaku s Kosova bili su proglasili preopakom da bi zaslužila brzu smrt: osudili su je da je „polagano spale u prah i pepeo“.

U zarobljeničkim logorima polagano mučenje imalo je mnoge oblike. Jak Gardin, Isusovac koji je preživio, zapisao je u svoj dnevnik:

„Većinu bi tukli po bosim tabanima drvenim batinama, meso nogu i zadnjice bilo je pretvoreno u otvorene rane, kamenu sol bi umetali u kožu, te bi je opet zašivali; njihova stopala stavljana su u kipuću vodu dok meso nije počelo otpadati, zatim su trljana solju; njihove Ahilove tetive bušene su vrelim žicama. Neki su bili obješeni za ruke po tri dana bez hrane; stavljani u led i ledenu vodu dok se nisu gotovo smrzli; stavljane su im električne žice u uši, nos, usta, genitalije i anus; vrele borove iglice zabadane pod nokte; bili su tjerani pojesti kilu soli te im je voda bila uskraćena 24 sata; vrela kuhana jaja stavljana su im pod pazuho; zubi vađeni bez anestezije; vezani za vozila i vučeni; ostavljani u samicama bez hrane i vode gotovo do umiranja; prisiljavani piti vlastiti urin i jesti vlastiti izmet; uronjeni u jame s đubrivom sve do vrata; stavljani na krevete od igala i pokrivani teškim stvarima; stavljani u čavlima obrubljene kaveze koji su se zatim velikom brzinom okretali.

Ali narod je ostao vjeran. Kad su 1990. ponovno dopušteni religiozni obredi, istog su trena privukli na tisuće ljudi. Vlast je vratila crkvenu imovinu 1991. – iste godine kad je majka Terezija došla u kratku posjetu i otvorila ženski samostan. Oni su 1983. uspoređivali Ivana Pavla II s Mussolinijem; 1993. častili su ga zato što je kroz 15 godina branio albanski narod. Albanska Crkva je trijumfirala – uz veliku cijenu. Od 156 svećenika, koliko ih je bilo prije nego što su progoni počeli, 65 ih je doživjelo mučeništvo, 64 ih je umrlo za vrijeme ili nakon zatvaranja. Deseci tisuća običnih ljudi ubijeno je zbog religioznih razloga. Niti jedan narod nije prošao teže iskušenje u 20. stoljeću.

Papa Ivan Pavao II je rekao: „Povijest nikada prije nije vidjela ono što se dogodilo u Albaniji. Dragi Albanci, vaša drama mora zanimati cijeli europski kontinent. Europa ne smije zaboraviti.“

Izvor: CERC | Prijevod: Brankica Jonjić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.