Imao sam samo osam godina kad je 1979. godine započela Iranska revolucija. Do moje šesnaeste godine, vlada je već bila ubila osmero moje braće i sestara. Sȃm sam svjedočio ovim smaknućima. Usprkos tome što islamski zakon izričito zabranjuje ubijanje trudnica, moja šogorica, u drugom mjesecu trudnoće, doživjela je istu sudbinu. Moju su majku i sestru zatvorili. Između šesnaeste i devetnaeste godine jedini sam se brinuo o svom ocu koji je bolovao od Alzheimerove bolesti. Za to vrijeme Iran i Irak su bili u ratu (1980-1988) u kojem sam također izgubio mnoge drage prijatelje.

Svi koje sam volio – svaka osoba do koje mi je bilo stalo – ili je bila ubijena, ili je umrla, ili je završila u zatvoru. Nisam mogao ovo razumjeti i bio sam ogorčen. Oproštenje za mene nije postojalo.

Rođen sam u Teheranu kao najmlađi član velike i dobro poznate muslimanske obitelji. Moj je otac bio cijenjen učitelj i viši dužnosnik u vladi, te je služio u Iranskom senatu za vrijeme shaha (shah – oznaka za iranskog kralja, op. prev.) i kasnije kao zastupnik u oba parlamenta u prijelaznom razdoblju nakon revolucije.

Nakon što je u prosincu 1979. godine revolucija završila, dobivao sam pozive da sudjelujem u različitim političkim aktivnostima – prvenstveno zbog svog obiteljskog imena. No nikada se nikome nisam pridružio. Umjesto toga neprestano sam se u glavi svađao sa svima koji su me pozivali – vlašću, drugim ljudima, mojim rođacima… Bio sam premlad da bih mogao razumjeti neke stvari i mrzio sam te ljude. Mrzio sam ih a da nisam znao da ih mrzim. Nisam ni bio svjestan koliko zapravo mrzim – jednostavno sam živio u tom stanju. Bilo je toliko pitanja na koja nisam imao odgovora…

Bio sam ispunjen gnjevom jer sam u svima vidio krivce za smrt moje obitelji: shaha, novog vođu Ayatollaha Ruhollaha Khomeinija, revolucionare, one koji su se protivili revoluciji… Smatrao sam kako svi oni nose mržnju u svojim srcima i kako ničije ruke nisu čiste. Htio sam se osvetiti mnogim ljudima, posebno mojim rođacima i bliskim prijateljima, koji su se distancirali od moje obitelji i nisu pomogli kada su ih ubijali ili odvodili u zatvor.

Kada sam napunio devetnaest godina bolest moga oca se iznenada pogoršala i bio sam sve manje u stanju brinuti se za njega, čak ga nisam mogao okupati kada je bilo potrebno.

Sada je i moj otac umirao ispred mojih očiju.

Vizija u dolini

Jednog dana odlučio sam se provozati automobilom po opasnom brdovitom području izvan Teherana. Vozio sam dosta brzo i nadao sam se da ću umrijeti. Zaletio sam se u zid koji je priječio da ljudi skliznu s brda u dolinu.

Kada sam izišao iz automobila – neokrznut – došao sam do ruba i ugledao veliku dolinu ispod sebe. Dolinu ispunjenu ljudima i veliki grad. Zavapio sam na glas: “Zašto si uzeo sve od mene? Volio sam svoju sestru i ona je ubijena. Rekao sam prijateljici ‘Ti si mi poput sestre’, i ona je nakon toga nestala. Čim zavolim nekoga, on nestane. Sad je i moj otac na samrti. Zašto? Zašto? Zašto?”

Dok sam promatrao dolinu imao sam viziju. Ugledao sam tisuće ljudi koji se mole za svoje neprijatelje umjesto da se bore protiv njih. Od tog trenutka moja je mržnja počela nestajati i opraštanje me je počelo liječiti. Iako mi nije bilo jasno što se zapravo događalo, Netko me uzeo u svoje naručje i pomogao mi. I dalje sam imao tisuću pitanja, ali zbog nekog neodređenog razloga imao sam snage pogledati u one koje sam do tada mrzio i reći im: “Ja ću ti oprostiti”.

Nakon tog događaja odlučio sam uspjeti u životu. Sa dvadeset godina sam se vjenčao i pokrenuo posao koji se bavio financijama i novčanim ulaganjima. Posao je sve više rastao i mogao sam si priuštiti automobil, posjede, bazene, te sam tako na kraju posjedovao trinaest kompanija. Nastavio sam prakticirati islam, ali sam i dalje imao dosta neodgovorenih pitanja. Svoj mir još nisam pronašao.

Miris Božje prisutnosti

Sa 32 godine zaputio sam se u Indiju u nadi da ću u budizmu pronaći odgovore na svoja pitanja. Na putovanju autobusom prema Kalkuti priupitao sam svoga suputnika poznaje li možda on neke znamenitosti ili zanimljiva mjesta koja bih mogao posjetiti. On mi je tada prvi put progovorio o majci Tereziji i njenoj misiji.

Došli smo pred crkvu vrlo rano. Voditelj nas je poveo do velikog skloništa u kojem je bilo smješteno mnoštvo siromašnih bolesnika. Pokazao mi je prema jednom od tih ljudi i rekao „Pobrini se za njega“. Ostao sam šokiran i nisam mogao vjerovati. Taj siromašni čovjek nalikovao je na moga oca. Dok sam ga pokušao nahraniti on me grizao za prste. Morao sam čistiti izmet koji je ostavljao za sobom, a uz to je bolovao i od Alzheimera. Ja, veliki biznismen, nalazio sam se u Indiji i pomagao jednom siromahu besplatno.

Kasnije me jedan od voditelja pozvao da prisustvujem svečanosti krštenja. Sve oko mene bilo je ispunjeno mnoštvom svijeća, i svi su pjevali i pljeskali. Mogao sam vidjeti da se radi o nekakvom pranju glave, ali nisam razumio što se točno događalo. Zapitao sam se „Zašto su ovi ljudi tako sretni?“ Nisam mogao razumjeti ovo mjesto, ali svidjelo mi se biti tamo. Osjećaji koje sam tamo doživio ostali su uz mene godinama.

Kada sam se vratio u Iran, upisao sam dodatne sate vjerske poduke te odlučio kako ću svake godine otići na neko putovanje kako bih pronašao odgovore na sva ona pitanja koja su me i dalje mučila. 2008. godine otišao sam na hadž, tradicionalno muslimansko hodočašće u Meku, koje je za mene bilo početak dubljeg razumijevanja samog sebe i oprosta – iako mi još uvijek neke stvari nisu bile jasne. Uspio sam oprostiti svome ujaku koji je pogubio jednog od moje braće dok je bio u zatvoru.

Nakon hadža, odlučio sam da ću napraviti sve što je potrebno kako bih pronašao mir u svome srcu. Prodao sam svu imovinu a novac dao svojoj ženi i članovima obitelji. Odlučio sam slijediti onaj znak koji mi Bog dadne.

Dok sam 2009. godine bio u posjetu prijatelju u Švedskoj, dobio sam poziv od svoje sestre koja je preživjela revoluciju i nakon mučenja i utamničenja uspjela pobjeći u SAD. Zamolila me da je posjetim, no nisam imao novaca. Osim toga, trebao sam se vratiti kući, a odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Irana nisu bili na zavidnoj razini. No posredstvom čuda, moj prijatelj je uspio srediti posjetiteljsku vizu na šest mjeseci, a moj nećak mi je kupio avionsku kartu. Sletio sam u Washington u veljači 2010. godine, s namjerom da tamo ostanem samo dva tjedna.

U istom tom periodu i moja se majka našla u gradu u posjetu sestri kako je to običavala činiti svake tri godine. Ona me odvela na satove engleskog jezika u mjesnu crkvu, jer je znala koliko volim učiti nove stvari. Išao sam na satove s njom i razmišljao: „Ovo mjesto miriše na Boga. Ovaj sam miris osjetio u Kalkuti.“

Redovito sam pohađao satove engleskog, sve dok se jedne nedjelje nisam zatekao na misi koja je bila u 11 sati. Nisam mogao pronaći svoga učitelja, pa sam odlučio sjesti negdje u zadnji red i pričekati dok on ne dođe. Nisam mogao razumjeti što se točno događa, no vidio sam mnoštvo ljudi kako pjeva pjesme s velikom radošću. Tada je svećenik kleknuo i počeo moliti. Prepoznao sam jednu jedinu riječ – Iran. Shvatio sam da se tih 1000 ljudi ispred mene s pognutim koljenima i glavama mole za Iran.

Mole se za isti onaj Iran u kojem se govori „Smrt Americi“, onaj Iran koji želi ubiti njihove sugrađane i susjede svojim oružjem. No oni se i dalje mole za Iran, za nas. Je li ovo raj? Jesu li ovo anđeli? – zapitao sam se. Tisuće ljudi moli za svoje neprijatelje i svjedoči ljubavlju umjesto mržnjom. Ovo je bila ona vizija koju sam kao mladić imao na brdu iznad Teherana.

Stojeći u stražnjem dijelu crkve počeo sam plakati, smijati se i plesati. Nije mi bilo važno hoće li me vidjeti netko koga poznajem. Bio sam sretan. Pronašao sam mir. Pronašao sam raj. Konačno sam shvatio kako na ovom mjestu mogu upoznati Boga i pronaći mir.

Krstio sam se 9. svibnja 2010. godine. Želio sam razumjeti Bibliju i dosta mi je ljudi preporučilo da započnem s Ivanovim evanđeljem. Prepoznao sam se u njegovim redcima i mogao sam reći „Da, sve se ovo dogodilo meni“. Ne radi se samo o slovima zapisanim na papiru ili izgovorenim riječima – moj je život ispisan na ovim stranicama. Ovo je istina. Ja sam ona jedna izgubljena ovca koju je On otišao pronaći.

Kada vidim koliko je Bog dobar, i koliko je snažan i nama blizak njegov sin Isus Krist, ostanem zaprepašten. On čini da sva moja bol i patnja ima smisla, on me uči kako jednom zauvijek oprostiti sebi i drugima (često je moja Biblija natopljena suzama). U Kristu mogu razumjeti svu krivicu koju sam nosio i prihvatiti oprost. Isus mi govori „Spasio sam te“, i sada konačno imam odgovore na sva moja pitanja.

John Majid | christianitytoday.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net