U mome gradu postoji pravoslavna crkva kojom upravlja jedan mladi i divni ortodoksni svećenik, protojerej. On je posve apolitičan i ljubazan je prema svima, bilo katolicima u mome gradu, ili prema »svojim« pravoslavnim vjernicima; dapače, više je nego očito da on sve ljude smatra svojom braćom. Je li, dakle, dopušteno meni praktičnoj katolkinji nazočiti svetoj liturgiji po istočnom obredu koja se vrši u pravoslavnom hramu, i od pravoslavnog svećenika primiti presvetu pričest?… Ili jednostavnije: smijem li primiti pričest po pravoslavnom obredu?

Vi zapravo pitate o onome što se u teologiji izražava latinskim izrazom »intercommunio« koji dolazi od riječi »communio«, a znače zajedničko sudjelovanje ili sudioništvo dvaju ili više subjekata u nekoj zajedničko stvarnosti. Kako ističe »Enciklopedijski teološki rječnik« u hrvatskom se naziva i »nepotpuno zajedništvo«, za razliku od punoga zajedništva, te dodaje: »Stvarnost intercommunija se pojavila u kontekstu razjedinjenog kršćanstva, tj. nakon gubitka punoga zajedništva među različitim kršćanskim zajednicama. Odnosi se na neko sudjelovanje u duhovnim stvarnostima, posebno u euharistiji, međusobno razjedinjenih članova Crkava i crkvenih zajednica. Kao takvo, intercommunio je suženi oblik širega pojmacommunicatio in sacris (»zajedništvo u svetinjama«) i posebno se odnosi na dioništvo u euharistiji onih kršćana koji ne dijele istu vjeru i isti oblik crkvenoga života.

Općenito uzevši, pravoslavne Crkve i Katolička Crkva priječe praksu intercommunija kao sredstva koje će izliječiti kršćanske podjele, jer ta podijeljenost krši načelo da je euharistija savršen izraz punoga zajedništva vjere i života, koje ujedinjuje članove Crkve međusobno i s Bogom. Imati dioništvo u euharistiji, dok još nije ostvareno puno zajedništvo, protivi se samom značenju euharistije, koja je najviši izraz takva zajedništva.

Zato Zakonik kanonskoga prava ističe: »Katolički služitelji dopušteno podjeljuju sakramente samo katoličkim vjernicima, koji ih isto dopušteno primaju samo od katoličkih služitelja« (kan. 844 § 1), te na taj način jasno odgovara na Vaše pitanje, dok se u sljedećim paragrafima dodatno pojašnjava i određuje: »Kad god to traži potreba ili savjetuje istinska duhovna korist i samo ako se izbjegne pogibelj zablude ili ravnodušnost, vjernicima kojima fizički ili moralno nije moguće doći do katoličkog služitelja dopušteno je primiti sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja od nekatoličkih služitelja čije Crkve imaju valjane spomenute sakramente« (§ 2).

To znači da Katolička Crkva smatra da postoje okolnosti u kojima je moguće ostvariti intercommunio, no očito je da kod Vas – budući da znamo odakle pišete i znamo da je pastoralni život u Vašem mjestu živ u katoličkoj župnoj zajednici – te okolnosti ne postoje. Naime, zbog tijesnih veza koje već ujedinjuju pravoslavne Crkve i Katoličku Crkvu, kao što su vjera gledom na sakramente i apostolsko nasljeđe službe, zajedničko slavljenje euharistije, pokore i bolesničkoga pomazanja, ponekad ne samo da je dopušteno, nego se i preporučuje, osobito kada je riječ o stvarnoj pastoralnoj potrebi kao što je nemogućnost da katolički ili pravoslavni kršćanin primi sakramente od službenika u njegovoj crkvenoj zajednici. Vi, konkretno, možete primiti sakramente u svojoj crkvenoj zajednici, a pričest pod jednom prilikom nije manje vrijedna i ne može se smatrati manje vrijednom od pričesti pod obje prilike.

Više o tome pročitajte i u dokumentu Drugoga vatikanskog koncila »Unitatis redintegratio« te u Zakoniku kanonskoga prava (kann. 840-848).

Glas Koncila|Bitno.net