Barem se za sada ne smijemo bojati da će nas sve strukture napasti kada na tom planu djelujemo, predbacujući nam da se bavimo politikom, iako moramo biti spremni na podvale od onih na vrhu pa do onih na dnu.

Uvijek je vrijedio skriveni princip po kojem su Crkvu hvalili kada nije dirala u vlastodršce ili kad ih je, ne daj, Bože, hvalila, a čim ih je s pravom malo obrijala, slijedilo je korsko graktanje kako to nije njezin posao.

Bez velikih teoloških i inih teoretiziranja, rad na moralnom boljitku hrvatskoga društva podrazumijeva iznad svega dosljednost svakoga kršćanina u svim slojevima njegove djelatnosti. Tko nam daje pravo ispravljati drugoga ako mi nismo dosljedni u svom zvanju? Navodim obični primjer – veoma mi se rijetko netko ispovijedi da je npr. vozio pod utjecajem maligana ili da je zakasnio na posao, nije platio odgovarajuće državne pristojbe, da dovoljno ne trenira, da vrlo malo uči (a kasnije odmah želi biti direktor s polupismenim znanjem!).

Što reći o nama kršćanima koji znamo napamet sve Božje zapovijedi i evanđeoske pozive na usavršavanje, ako se ni u čemu ne razlikujemo od onih koji to ne znaju? Pitam javno mlade kršćane kako gledaju na život odgovorne ljubavi, ako se život njih dvoje prije braka ni u čemu ne razlikuje od onih koji žive tako slobodno (odnosno neodgovorno) zaručničku ljubav kako žive i nevjernici, ne poštujući nimalo ono što bi trebalo biti sačuvano za bračnu radost? Povijest nas uči kada i zbog čega su propadali kršćani. Ne vjerujem da nam je želja biti svjedocima propasti kršćanstva u hrvatskom narodu, jer se tada ni narodu lijepo ne piše. Za sva vremena ostaje istinit krik psalma 127 (126): Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi.

dr. don Josip Ćorić

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.