Potrebno je najprije napomenuti da je u početcima Crkve zajednica vjernika samoinicijativno iskazivala kultno štovanje nekom mučeniku iz svoje sredine. Dakle, najprije su štovani mučenici, kao istinski svjedoci vjere, a među njima prvi je bio Polikarp, biskup iz Smirne, koji je mučen oko godine 155.

Štovanje mučenika bilo je vezano uz njihov grob, gdje su se već u 4. stoljeću podizali oltari, kapelice, a ubrzo i bazilike te se tu na dan njihove smrti, to jest rođendana za nebo, slavila euharistija. Kasnije se to štovanje proširilo i u druge zajednice. Nedostatak groba nadoknađivao se moćima, tj. dijelovima posmrtnih ostataka, a kasnije i relikvijama na dodir ili slikama. Uz mučenike uskoro se počelo štovati i apostole koji su izjednačeni s mučenicima, pa ispovjednike (priznavaoce) koji su spremno podnosili progone i mučenja za vjeru, uskoro zatim biskupe, askete, djevice, udovice, jer su i oni provodili život odricanja i svladavanja, a to je svagdanje nekrvno mučeništvo. Štovanje svetaca bilo je poticaj da ih nasljedujemo, da ih zazivamo, da nam budu zagovornici kod Boga.

Već u drugoj polovici 4. stoljeća općenito su u Crkvi prihvaćena slavlja poznatih svetaca. Širenju štovanja nekoga sveca mnogo je pridonio običaj prenošenja dijela relikvija kao i životopisi (passiones), u kojima je ponekad teško razlučiti povijesnu istinu od legendarnih dodataka. Značajan vid širenja štovanja svetaca bila su i hodočašća u Svetu zemlju, Rim i u poznata svetišta. U prva tri stoljeća nema jasnoga svjedočanstva o štovanju Majke Božje. Možda je prvi dokaz njezinoga kultnog štovanja koptski papirus iz 3. stoljeća u kojemu piše: Utječemo se tvome milosrđu, Majko Božja… U ranom srednjem vijeku štovanje svetaca jako se i nekontrolirano proširilo, ali nije bilo dovoljno praćeno teološkim produbljivanjem. Nastala je prevelika razdioba svetaca po specijalizacijama, previše su se množile relikvije pojedinih svetaca, pretjerano se tražila čudesa i olako vjerovalo u čudesa po zagovoru svetaca. Tako se u kršćanskoj praksi prešlo od nasljedovanja svetaca na zazivanje, a umjesto da budu zagovornici, oni postaju pomoćnici.

Od 6. do 12. stoljeća kanonizacija, tj. proglašenje novih svetaca spadala je pod vlast biskupa ili biskupskih i pokrajinskih sinoda. Štovanje novoga sveca bilo je ograničeno na određenu biskupiju ili pokrajinu. U želji da se štovanje nekoga sluge Božjega proširi na cijelu Crkvu, i da se broj novih svetaca ne bi nekontrolirano množio, pred kraj 10. stoljeća neki biskupi mole Papu da on sam kanonizira nekoga novog kandidata. Prva poznata papinska kanonizacija dogodila se na rimskoj sinodi 993., kad je Ivan XV. proglasio svetim Ulricha, biskupa iz Augsburga. Međutim, još kroz dva stoljeća postojale su zajedno biskupska i papinska kanonizacija. Konačno Aleksandar III. u drugoj polovici 12. stoljeća izjavljuje da nije dopušteno štovati nekoga kao sveca bez odobrenja Rimske Crkve. Tu izjavu Grgur IX. unosi 1234. u zbirku crkvenih zakona pa je otada valjana jedino papinska kanonizacija. Ali i dalje se mimo toga zakona pojavljivalo štovanje ponekoga sluge Božjega, koje je bilo ograničeno na mjesto gdje mu je počivalo tijelo. To je potrajalo sve do prve polovice 17. stoljeća, dok Urban VIII. nije zabranio svako štovanje sluge Božjega koji prethodno nije beatificiran ili kanoniziran od Svete Stolice. Od toga zakona bili su izuzeti oni koji su općenito štovani u Crkvi te oni koji su kao sveci bili slavljeni u spisima crkvenih otaca, ili su pak prije te odredbe bili više od 100 godina štovani kao sveci.

Dakle, da bi Sveta Stolica nekoga proglasila blaženim ili svetim, potrebno je prije toga provesti temeljitu istragu i u njoj dokazati da je taj kandidat živio krjeposnim životom i da su se na njegov zagovor dogodila čudesa. Ta istraga naziva se postupak za proglašenje blaženim ili svetim. Taj postupak oblikovao se postupno krajem 16. i početkom 17. stoljeća, razvijao se, mijenjao i usavršavao. Odredbe o tome kako se danas odvija taj postupak donio je 25. siječnja 1983. papa Ivan Pavao II. u Apostolskoj konstituciji Božanski Učitelj savršenstva, a dodatne

Odredbe izdao je 7. veljače 1983. Sveti zbor za proglašivanje svetaca. Svaki postupak proglašenja nekoga svetim ili blaženim nužno treba imati sljedeće bitne elemente:
1) svetost pokazana podnesenim mučeništvom ili herojskim vršenjem krjeposti potvrđena milošću i nadnaravnim znakovima;
2) utvrđivanje mučeništva, čudesa ili stupnja duhovnoga savršenstva koje je kandidat postigao živeći krjeposno, a to utvrđivanje provodi zakonita crkvena vlast;
3) službeno priznavanje te svetosti od crkvenoga učiteljstva.

Kad netko umre na glasu svetosti i vjernici ga počnu štovati kao osobu koja je u životu svjedočila evanđelje i junački živjela krjeposti, pokretač pokreće postupak za njegovo proglašenje blaženim. Pokretač može biti bilo koji član Božjega naroda ili skupina vjernika. On biskupovim odobrenjem postavlja postulatora koji vodi postupak. Zamjenik postulatora je vicepostulator. Osoba za koju se vodi crkveni postupak za proglašenje blaženim naziva se sluga Božji (službenica Božja). Postulator prikuplja dokumentaciju i svjedočanstva, ispituje život sluge Božjega, vrjednuje glas o njegovoj svetosti i važnost postupka za Crkvu te o tome izvijesti biskupa. Obveze, dužnosti i prava postulatora precizno su i potanko navedene. Za vođenje postupka beatifikacije ili kanonizacije nadležan je biskup na čijem je području umro sluga Božji, a za čudo biskup na čijem se području čudo dogodilo.

Postupak se odvija u tri faze ili na tri razine. Prva faza biskupijska je istraga. Dijecezanskom biskupu i ostalima koji su s njim u pravu izjednačeni pripada pravo da prikupi sve dokaze koji se odnose na život, aktivnost, krjeposti ili mučeništvo, glas o svetosti ili mučeništvu, vjerojatna čudesa i, u određenim slučajevima, drevno štovanje sluge Božjega za kojega se traži proglašenje blaženim ili svetim. U tim ispitivanjima biskup se mora strogo držati posebnih preciznih odredaba koje je izdao Sveti zbor za proglašavanje svetaca. Kad se završe sva potrebna ispitivanja, prijepis svih spisa pošalje se u dva primjerka Svetom zboru, zajedno s primjerkom svake knjige sluge Božjega s mišljenjem bogoslovnih ocjenitelja.

Druga (usporedna) faza pripada Svetom zboru za proglašavanje svetaca. Taj Zbor pomaže biskupima koji vode postupke, i to savjetom i uputama, temeljitim proučavanjem slučajeva i konačno donošenjem mišljenja. Stoga Zbor potanko proučava svu dokumentaciju i na temelju tog proučavanja priprema opširnu Poziciju (stav) o životu i krjepostima ili o mučeništvu, i nakon toga Poziciju (stav) o čudesima. Za to je zadužen tajnik i posebni stručni izvjestitelji. Njima pomažu razni savjetnici, a za ozdravljenja skupina liječnika stručnjaka.

Treća faza postupak je u Svetom zboru za proglašavanje svetaca. Ovdje govorimo o proceduri u procesima započetim nakon navedene Apostolske konstitucije. Taj postupak počinje kad biskup pošalje u Rim Svetom zboru sve spise i isprave koje se odnose na slučaj. Tada podtajnik provjeri jesu li u ispitivanjima, koja je obavio biskup, obdržavani svi zakonski propisi. Ako je sve u redu, posebni izvjestitelj sa suradnicima izradi podnesak o krjepostima ili mučeništvu. Taj podnesak preda se teolozima stručnjacima, koji o njemu glasuju te ga zajedno s promicateljem vjere prouče, rasprave i donesu svoje mišljenje. Konačna mišljenja teologa stručnjaka i zaključci promicatelja vjere predaju se kardinalima i biskupima na prosudbu. Sličan je postupak kod proučavanja vjerodostojnosti vjerojatnih čudesa. Konačna mišljenja kardinala i biskupa prenose se papi, koji jedini ima pravo odrediti javno crkveno štovanje slugu Božjih.

Ako papa prosudi da je sve u redu, na svečanoj sjednici proglašava dekret o krjepostima kandidata, koji treba biti proglašen blaženim i koji se od tada naziva časni sluga Božji. Ako se dokaže i prizna čudo po zagovoru kandidata, papa proglašava i dekret o čudu. Konačno papa donosi odluku o danu i mjestu proglašenja blaženim časnoga sluge Božjega. Proglašenje se događa na početku euharistijskoga slavlja kada papa svojom apostolskom vlašću dopušta da se službenik Božji od sada naziva blaženim i da se svake godine slavi dan njegova rođenja za nebo. To slavlje ograničeno je na mjesnu Crkvu – biskupiju, narod ili redovničku zajednicu. Sličan je postupak i kod proglašenja svetaca, ali oni se predlažu na štovanje cijeloj Crkvi.

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.