Stav Katoličke Crkve prema doniranju organa izražava lijepo blagopokojni papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evanđelje života kada kaže da ono spada među djela dobrote i suosjećanja koja podupiru autentičnu kulturu života (br. 86). U istom broju nastavlja: Među tim djelima posebnu ocjenu zaslužuje darivanje organa izvršenih u obliku etički prihvatljivom, da bi ponudili mogućnost zdravlja pa i života bolesnicima ponekad lišenih nade. Na jednom drugom mjestu i u drugom kontekstu kaže, parafraziram, da je grijeh zakopati u zemlju ono što može spasiti život drugoga čovjeka. Na taj način ovaj veliki Papa vrlo jasno iznosi stav Crkve o darivanju organa kako za života, tako i nakon smrti, poštujući naravno etičke norme koje reguliraju darivanje, eksplantaciju i transplantaciju organa.

Suvremena nas psihologija uči da ljudsko tijelo nije nakupina ili skup organa, tkiva, funkcija bez ikakve povezanosti sa čovjekovom psihičkom i duhovnom dimenzijom. Antropološke znanosti, također, vrlo nam jasno predstavljaju ljudsko tijelo kao očitovanje osobe kao takve, dapače kao »instrument« njezina osobnog ostvarenja. I budući da je »identitet« osobe – biti živi »dar« (znak i plod darivajuće Ljubavi Boga Oca i Stvoritelja), a »cilj« osobe – »darivati se«, ljudsko je tijelo ljudsko upravo zato što je »prostor« u kojemu i preko kojega se osoba očituje i ostvaruje kao dar koji se čini darom. Jednostavnije rečeno, trošeći svoje vrijeme, svoje energije, svoj vlastiti život na druge, osoba živi svoj identitet »dara« i ostvaruje svoj cilj »darivanja«. Lijepa hrvatska riječ sebedarje savršeno uokviruje tu realnost. Zašto bi bilo drukčije s darivanjem organa i tkiva? U ovom slučaju ne samo za života, nego i nakon vlastite smrti.

Slobodno i odgovorno darivanje vlastitoga organa drugoj osobi, rođaku, prijatelju ili nepoznatoj osobi čin je i znak velike ljubavi i duboke osjećajnosti. Konkretno je ostvarenje evanđeoske ljubavi, istinsko i bitno obogaćenje; gotovo je pokušaj da se približimo onom činu Gospodina Isusa: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15,13). Ljubav, zajedništvo, solidarnost i apsolutno poštivanje dostojanstva osobe tvore jedini legitimni kontekst darivanja i transplantacije organa.

Iz ovoga što smo upravo rekli jasan je i odgovor na vaše drugo pitanje koje se tiče prodaje organa. Ne možemo pro-dati, dati-za-nešto ono što je nama dano, darovano i što smo sami pozvani, ako je potrebno, darovati. To je nutarnja logika svakoga dara, a život i zdravlje su dar. Darivanje organa sugerira besplatnost, a pro-davanje upućuje, teško je reći, ali… na pro-stituiranje. Dakle, svaka komercijalizacija ljudskoga tijela (prostitucija, pornografija) i svaka komercijalizacija ljudskih organa, tkiva, moralno je neprihvatljiva. Nažalost, unatoč svim narodnim i međunarodnim zabrana, trgovina organima postala je jedan od značajnijih načina dobivanja organa. Razlog takvom ponašanju nalazi se često u nedostatnosti organa za transplantaciju što uzrokuje niz problema, također etičkih, kao što su doniranje organa uz plaćanje, međunarodna trgovina organima što dodatno produbljuje razliku između bogatih i siromašnih, uporaba tkiva još nerođene djece i mnogi drugi. Spomenimo samo slučaj nekih siromašnih mjesta u Indiji gdje jedan dio potpuno zdravih ljudi ima veliki ožiljak na lijevoj ili desnoj strani tijela u visini trbuha. Zašto? Prodali su bubreg bogatoj klijenteli da bi prehranili vlastitu obitelj! Još je sramotnije ako se organi prisilno uzimaju od zatvorenika.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku:[/facebook]

Unatoč postojećim strahovima i mogućim manipulacijama na polju transplantacije organa, ili baš zbog njih, potrebno je hitno izgraditi kulturu darivanja, a ona je sastavni dio šire kulture života na koju nas poziva blagopokojni papa Ivan Pavao II.

fra Šimun Bilokapić

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.