Don Damire, posljednjih godinu dana odlazim na tradicionalnu tzv. Tridentsku sv. misu u crkvu sv. Martina u Vlaškoj ul. Za mene je taj obred predivan, ali imam osjećaj da su vjernici koji vole tu liturgiju na neki način tretirani kao disidenti ili neka vrsta smetnje.

Nisam upućen u zbivanja u Crkvi, pa Vas molim da mi objasnite – je li oživljavanje tog obreda teret današnjoj Crkvi? Čak neki svećenici spominju kako su neki “opsjednuti liturgijom”. Takve izjave svećenika stvaraju mi osjećaj izrazite nelagode. S druge strane, ne predstavljaju argument koji bi me uvjerio da je nova misa bolja od “mise svih vjekova”.

Poštovani!

Postavio si pitanje koje je vrlo aktualno i važno i koje ne muči samo tebe, već i popriličan broj vjernika, pa i službenika Crkve. Istina je da su «Tridentska» ili takozvana «Tradicionalna latinska misa» (TLM) i oni koji je simpatiziraju nerijetko predmet rasprava posljednjih godina. U tim se raspravama pokazuje cijela lepeza stavova – od onog da je «nova misa» nešto heretično i da se treba potpuno vratiti na staro, do onoga da TLM predstavlja Crkvu pod aspektom koji je teološki prevladan i pastoralno neprihvatljiv.

Dakako, budući da je Euharistija izvor i vrhunac cijele liturgije, pa i cjelokupnog kršćanskog života, stav o TLM-u obično implicira cijeli niz stavova o teološkim, kanonskim i pastoralnim pitanjima. U tu se raspravu, budući da se radi o svetinjama, često ulazi svim bićem, pa tako i nestaloženim emocijama i krhkim znanjem koje tu raspravu čine žučnijom, ali ne i razumnijom ili plodnijom.

Zapravo u svemu tome ne bi smjelo biti velike pomutnje, budući da je papa Benedikt XVI. vrlo jasno, obrazloženo i konkretno uputio Crkvu kako treba pristupati TLM-u, odnosno općenito pretkoncilskoj liturgiji, to jest izvanrednom obliku rimskoga obreda. Učinio je to na poseban način najprije u motupropriju «Summorum pontificum», a zatim i u naputku «Universae Ecclesiae».

Podsjećam na neke od odredbi spomenutog naputka:

– “Rimski misal koji je promulgirao papa Pavao VI. i posljednje izdanje misala pripremljeno za pape Ivana XXIII., dva su oblika rimske liturgije, nazvani redoviti (‘forma ordinaria’) odnosno izvanredni (‘forma extraordinaria’). To su dvije uporabe jednog rimskog obreda, jedna pored druge. Oba su izraz istog zakona molitve (‘lex orandi’) Crkve. Zbog svoje časne i starodrevne uporabe, izvanredni oblik se mora čuvati s dužnom pažnjom.”

– “’Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim’“

– «Motuproprij «Summorum pontificum» ima za cilj:

a) ponuditi svim vjernicima ‘usus antiquior’ rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati
b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu ‘formae extraordinariae’ svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena.
c) promicanje pomirenja u srcu Crkve“

– “Zadaća je dijecezanskog biskupa da osigura sve potrebne mjere kako bi se osiguralo poštivanje izvanrednog oblika rimskog obreda prema motupropriju ‘Summorum Pontificum’.

– “Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve. “

Vjerujem da je svakom vjerniku dobre volje već iz ovih nekoliko natuknica sasvim jasno što Crkva općenito vjeruje i kakvo postupanje načelno traži u vezi s izvanrednim oblikom rimskog obreda. A onome tko nema dovoljno vjere i poslušnosti ni puno podrobnija objašnjenja obično nisu dovoljna. To su ujedno i razlozi zašto neke osobe, pa i crkveni službenici, ne postupaju s poštovanjem prema izvanrednom obliku rimskog obreda i onima koji ga zakonito obdržavaju. Ponekad ih, dapače, namjerno sabotiraju, smatrajući cijelo «oživljavanje» pretkoncilske liturgije tek hirom jednog staroga pape i nepotrebnom komplikacijom.

Što se same uloge Svetoga Oca tiče, činjenica je da svaki papa ima svoj stil, pri čemu će nam se jedan možda izrazito svidjeti a drugi će nam biti nekako manje simpatičan. Međutim, kao katolici smo dužni slijediti zakonite pastire, u okviru njihovih ovlasti, ne zbog toga sviđaju li nam se, nego zato što im je Gospodin povjerio tu službu u Crkvi, a onda i vlast potrebnu za vršenje te službe. Stoga nitko nema pravo odmahivati rukom, primjerice, na uredbe pape Benedikta XVI. o izvanrednom obliku liturgije (koje su na snazi dok se legitimno ne promijene), kao što smo dužni iskazivati poštovanje i poslužnost i drugim Petrovim nasljednicima, a trenutno papi Franji.

Glede napomene nekih svećenika o opsjednutosti liturgijom, valja priznati da je ponekad u Crkvi prisutno stavljanje neprimjerenog naglaska ne na samu bit liturgije (već sam napisao da je ona izvor i vrhunac vjerničkog života), već na izvanjske znakove koji su u liturgiji prisutni. Oni koji takvo što čine brkaju prioritete, zanemaruju ono bitno, ono unutarnje, i postupno se pretvaraju u formaliste poput farizeja koje je Gospodin Isus upravo zbog toga otvoreno prekoravao (npr. Mt 23,26-28).

Ta je napast u izvanrednom obliku rimskog obreda, upravo zbog izražene brige oko finog liturgijskog ruha, posuđa, glazbe i kretnji ponekad možda i više prisutna. To nipošto ne znači da je sama briga za sve te liturgijske znakove pogrešna – dapače, to su sveti znakovi s kojima onda treba sveto i postupati i upravo se tako posvećivati (Mudr 6,10; usp. Sacrosanctum Concilium 122). No, ne smije se smetnuti s uma da liturgija treba očitovati pravu narav Crkve, u kojoj je vidljivo podređeno nevidljivome (usp. SC 2). Svrha je svakog osjetilnog znaka u liturgiji upravo da nas uvede u otajstvenu zbilju koju označava. Pretpostavljam da je Papa htio reći nešto na tom tragu.

U svome pitanju također spominješ promišljanje o tome je li bolji ovaj ili onaj oblik svete mise. Činjenica je da papa Benedikt XVI. u citiranom naputku UE napominje da su to dvije uporabe istog obreda, «jedna pored druge». Vjernicima su ponuđene obje, pri čemu je postkoncilska misa i dalje «redoviti», a pretkoncilska misa «izvanredni» oblik iste Euharistije. Stoga ne vidim razloga za takva suprotstavljanja. Uostalom, jedan je od ciljeva motuproprija «Summorum pontificum» i «promicanje pomirenja u srcu Crkve». Očito je da je Papa želio pomirenje između onih koji su više «zahvaćeni tradicijom Crkve» i onih koji su skloniji «razvojnim promjenama». To jedinstvo Crkve svi smo pozvani čuvati i unaprjeđivati. Najbolje ćemo to učiniti napredujući u razumijevanju i uvažavanju legitimnih različitosti, kao i uklanjajući pregradu razdvojnicu koja nas zaista dijeli – grijeh. Pri tome je svakako najbolje početi od brvna u vlastitome oku.

Btb,

don Damir

studentski-pastoral.com