»Ne volim zimu«, uzdiše Madeleine, »jer mi se noći čine beskrajnima; ustajemo prije izlaska sunca, a već početkom popodneva pada mrak. Živjelo proljeće!« I naš život poznaje svoje zime kad se čini da će nas noć i hladnoća progutati: vrijeme bolesti, oplakivanja mrtvih, nezaposlenosti, materijalnih, afektivnih ili duhovnih poteškoća. Kaže se da je lijepo »usred noći vjerovati u svjetlo«. Naravno, ali kako proći kroz noć? Gdje naći snagu za vjeru u svjetlo?

Podsjetimo se najprije da ni djeca nisu pošteđena tih mračnih razdoblja, iako se njihovim godinama uglavnom pripisuje bezbrižnost. Duhovna zima može i njih duboko pogoditi, na primjer zbog nečije smrti, odlaska ljubljene osobe ili neke druge kušnje koja ih potresa a da odrasli katkad o tome ništa ne znaju. Neshvaćeni, slavni film Luigija Comencinija, iako prenaglašeno melodramatičan, pokazuje kako dijete ispod prividne bezbrižnosti može skrivati krajnju patnju. Čak i ono što nama može izgledati kao mali jad ili djetinjasta briga, možda i nije tako bezazleno za osobu koja je još krhka.

Vjerovati znači smatrati da je istinito nešto što ne vidimo, to znači imati slijepo povjerenje u Gospodina: povjerenje usred noći. Kad prolazimo kroz mrak, to je kao da nas Gospodin pita: »Imaš li u mene doista povjerenja?« Tada je najvažnije ne izgubiti kontakt s Bogom, iako nam se čini da nas više ne ljubi, da ne postoji i da je naš život s njim čista iluzija. Treba nastaviti moliti, ako ništa drugo onda izvikivati svoju patnju, gnjaviti Gospodina svojim revoltom i bijesom ili ponavljati: »Ne znam postojiš li, ali volio bih da je tako!« Sjetimo se riječi koje Pascal stavlja u Isusova usta: »Ne bi me tražio da me već nisi našao«.

Na kraju najcrnjeg dana možemo uvijek naći bar jedan razlog za zahvalnost. Znati reći hvala, znati slaviti Gospodina čak i usred oluje − to će sačuvati našu radost. Nemojmo čekati da nam dođe volja za zahvaljivanje da bismo počeli, nemojmo to čuvati za dane kad sve ide dobro. »Nosila sam neki pretežak teret za sobom«, priča Marie-Josèphe, »gadio mi se život, više nisam htjela živjeti. Iz toga je proizašla duboka pobuna protiv Boga. (…) Jedne sam večeri išla na ispovijed. Svećenik mi je za pokoru dao da svaki dan slavim Gospodina! To je bilo doista nepodnošljivo! Sutradan ujutro, hrabro ali puna bijesa, otvorila sam pjesmaricu i počela pjevati. Nevjerojatno je, ali Bog me je baš tu čekao. (…) Postupno sam ušla u taj duh slavljenja.«10

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Slavljenje i pobuna, bijes i zahvaljivanje mogu se jako dobro pomiješati u jednoj te istoj molitvi. Zahvaljivanje je bitan tonalitet kršćanske molitve, ali ta je zahvalnost nedjeljiva od križa. To je euharistija: otajstvo Isusa koji se prikazuje svom Ocu kao »žrtva zahvalna«. Isus koji uvijek Boga slavi, vapi: »Zašto si me ostavio?«

Zimi priroda izgleda mrtva. Pogledajmo samo suhu granu bez lišća: kako možemo zamisliti da će to golo drvo uskoro biti prekriveno lišćem, cvijećem i plodovima? Privid koji zimi daje dojam smrti vara: to je razdoblje jednako važno kao proljeće ili ljeto. Iako nevidljiv, život potajno sazrijeva. Tako je i s noćima našeg života: izgledaju neplodne, ali pripremaju proljeće koje dolazi.

Crkva je doista naša Majka. Bog nam ju je dao da se na nju oslonimo kao dijete koje se prepušta majčinu naručju. Kad ne nalazimo riječi za molitvu ni snage za nadanje, neka nas nosi molitva Crkve i vjera Crkve. Usred zime, 2. veljače, slavimo Isusa − svjetlost naroda; oslonimo se na Crkvu i recimo s njom: »Gospodine Bože, ti si istinsko svjetlo, izvor vječne svjetlosti. Neka tvoja svjetlost sja u srcima vjernika i neka se nikad ne ugasi«11.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

10 Svjedočanstvo objavljeno u časopisu »Il est vivant«, br. 114, svibanj 1995.
11 Molitva blagoslova svijeća 2. veljače (Prikazanje u hramu)