1. “Ako se rastavite, automatski ste ekskomunicirani i ne možete se  pričestiti.”

Crkva, kao ni Krist, ne priznaje rastavu braka u crkvenom smislu. Brak koji je jednom valjano sklopljen ne može se razvrgnuti rastavom čak ni u slučaju da su supružnici potpuno izgubili ljubav jedno za drugo. Jednom vjenčani – zauvijek vjenčani, dok vas smrt ne rastavi. Međutim, Crkva priznaje da ponekad supružnici ne mogu i ne trebaju živjeti zajedno, recimo zbog dobra njihove djece, ili zbog sigurnosti jednog od supružnika. U takvim slučajevima Crkva dopušta da se supružnici razdvoje i žive odvojeno. Crkva također dopušta državnoj vlasti podjelu u braku stečene imovine i odluku o onome koji će voditi brigu o djeci. To se postiže građanskom rastavom braka.

Odvjetnik za građansko pravo, ako nije katolik, reći će da je građanska isto što i prava rastava braka, ali to je točno samo u mjeri u kojoj govorimo u kontekstu građanskog prava. Brak je sakrament i rješenja što ih donese građanska parnica nemaju nikakva utjecaja na nj. Čak i katolici ležerno govore o katoličkim brakovima koji se razvrgavaju procedurom građanske rastave, ali to je razvodnjena teologija. Samo smrt može okončati istinski sakramentalni brak.

Iako je građanska rastava uvijek nepoželjna, zajedničko življenje može biti još nepoželjnije. Uzmite samo slučaj pijanca koji maltretira svoju ženu. Supružnici se razdvajaju, skrb o djeci i novac za njihovo uzdržavanje određuje sud – i brak traje i dalje. Ni jedan se ni drugi supružnik ne može više vjenčati s nekim drugim.

Na rastavljene se supružnike ne primjenjuje crkvena kazna kao što je ekskomunikacija. Ako se ne namjeravaju ponovno vjenčati i ako su i inače u stanju milosti, mogu i dalje primati pričest. Međutim, ako se jedan od supružnika ponovno vjenča, a drugi je supružnik živ, ponovno vjenčani supružnik počinio je preljub. Budući da je preljub težak grijeh, takva osoba ne može primati pričest, jer čovjek koji je u stanju smrtnoga grijeha ne može primiti pričest. U našem društvu, u kojemu mnogi katolici vrlo slabo poznaju svoju vjeru, i u kojemu se katkada iznenada znaju naći u nečemu što im se možda čini valjanim drugim brakom, posljedice koje iz toga proistječu vrlo je teško ispraviti. Međutim, teške životne probleme ne možemo riješiti ne poštujući Božji zakon.

2. “Svi mi znamo da je poništenje braka zapravo katolički ekvivalent građanskoj rastavi. Samo su riječi različite.”

Ako je to tako, znači da »svi mi« pogrešno shvaćamo ovo pitanje. Razjasnimo pojmove. Kaže se da rastava braka znači kraj valjanog braka; međutim, kad se brak proglasi ništavnim, znači da uopće nije bio valjan. Ovu razliku uočava čak i građansko pravo. U svim državama svijeta građansko pravo dopušta proglašenje braka ništavnim u slučajevima kad jedno od mladenaca nije na valjan način iskazalo pristanak. Klasičan slučaj je onaj kad je pijani mornar, nakon što se otrijeznio, otkrio da je »oženjen«. Prema zakonu, on zapravo nije vjenčan, jer brak zahtijeva svjesni pristanak, a osoba koja se otrovala alkoholom ne može pristati ni na što, budući da pristanak podrazumijeva bistru glavu. Isto tako, ništavnim se može proglasiti prisilno vjenčanje, budući da je mladoženja »pristao« vjenčati se samo zato da bi spasio život, iz čega je jasno da nije mogao slobodno pristati.

Tako stvari stoje kad je riječ o građanskom pravu i proglašenju braka ništavnim. Slično kaže i crkveni zakon. Da bi brak bio valjan i sakramenta- lan, i jedna i druga strana mora biti sposobna dati pristanak i obje moraju nakon toga dati pristanak. Budući da dijete nije sposobno dati pristanak za vjenčanje, svaki brak koji je zasnovalo dijete jest ništavan. Odrasli, pak, premda su općenito sposobni dati pristanak, mogu u posebnim okolnostima biti nesposobni dati istinski pristanak.

Sakramentalni brak, primjerice, podrazumijeva doživotnu vjernost i spremnost za rađanje djece. To je dio pristanka na sakramentalni nerazrješivi brak. Ako jedan od supružnika sudjeluje u bračnoj ceremoniji, a nema nakanu da mu brak bude trajan (»Pokušat ću  izdržati  pet  godina, a ako stvar ne bude  funkcionirala,  rastavit  ću se«), ili ako odbija imati djecu, brak je ništavan od samog početka, pa čak i onda ako on tu svoju nakanu nije nikome rekao, a vjenčanje je proteklo glatko i bez smetnje.

Kakvo je, prema tome, katoličko stajalište o rastavi braka? Ono glasi da rastava braka – završetak istinski sakramentalnog braka – nije nikad moguća. Kad je riječ o proglašenju braka ništavnim, crkveno i građansko pravo imaju isto stajalište, ali oni se potpuno razlikuju kad je riječ o rastavi braka, budući da Crkva kaže da se sakramentalni brak može završiti samo smrću jednog  od  supružnika. Građanska rastava  braka, kod koje se određuje tko će skrbiti o djeci i dijeli se imovina stečena u braku, dopuštena je katolicima, ali time se brak ne razvrgava. Crkva smatra da je građanska rastava braka zapravo samo zakonito razdvajanje supružnika. To znači da su katolici koji su se »rastavili« zapravo i dalje vjenčani – oni samo žive odvojeno – i da se ni jedan od supružnika ne može »vjenčati« s nekim drugim dok jedan od supružnika ne umre. Svaki pokušaj sklapanja takvog braka nema veze s brakom. Tu je riječ o najobičnijem i dobro nam znanom preljubu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.