Sveti Josip, primjer očevima

Iako je životna povijest svetog Josipa potpuno neuobičajena, svi ga očevi obitelji s pravom mogu uzeti za primjer. U Svetoj obitelji »Josip je otac: njegovo očinstvo nije materijalne naravi, ali nije ni ‘prividno’ ni ‘zamjensko’. Ono u potpunosti posjeduje svu autentičnost ljudskog očinstva, uloge oca obitelji«.

Josip je pravi otac. Iako je Isus začet po Duhu Svetom, a ne u bračnom zajedništvu Marije i Josipa, Josip nije samo naizgled otac. Ivan Pavao II. podsjeća nas da je to istinsko i stvarno očinstvo »posljedica hipostatskog jedinstva, posljedica utjelovljenja Druge božanske osobe, Riječi Božje, Sina Božjega, Isusa Krista. Svojim utjelovljenjem Krist na sebe uzima sve ono što je ljudsko, napose obitelj, koja je prva dimenzija njegova postojanja na zemlji. U tom kontekstu i Josip preuzima ljudsko očinstvo«. I sama Marija, koja bolje od ikoga zna da je Isus začet po Duhu Svetome, govoreći o Josipu kaže: »Tvoj otac« (Lk 2,48). »To nije samo prikladna fraza. Riječi Isusove majke ukazuju na svu stvarnost Utjelovljenja koja je sastavni dio otajstva Nazaretske obitelji.«

U odnosu na Isusa, Josip je svoje poslanje odgojitelja vršio u potpunosti. »Zadaća mu je bila odgajati Isusa, dakle hraniti ga, oblačiti, poučavati ga Zakonu i zanatu, u skladu s očinskim obvezama.« I ovdje je riječ o jednome vrlo važnom vidu otajstva Utjelovljenja: Isus, koji je bio u potpunosti Bog, nije bio čovjek samo prividno. Kao svako ljudsko biće, doista je morao proći kroz sve stupnjeve rasta. Doista je napredovao »u mudrosti, dobi i milosti« (Lk 2,52). Iako je bio otac jednog sasvim izvanrednog djeteta, Josip nije pomislio da bi se zbog toga trebao odreći odgojnog poslanja koje mu pripada.

Josip je otvoren Božjoj volji: kad uzima k sebi Mariju, svoju zaručnicu koja je trudna, kad se suočava s Isusovim rođenjem u najblaže rečeno nepriličnim okolnostima ili kad bježi od ubojitoga Herodova ludila, sveti Josip mirna srca prihvaća ono nepredviđeno, neshvatljivo. Josip podsjeća sve očeve: iako treba predviđati, organizirati, voditi svoje poslove kao »dobar otac obitelji«, treba znati i odreći se svih lijepih planova i slijediti Božju volju kako god zbunjujuća ona bila. I nikada ne biti zabrinut, jer Bog bolje od ikoga zna što je kojoj obitelji potrebno.

Josip je radnik: pokazuje nam da je rad (ili bi bar trebao biti) izraz ljubavi. Između svega onoga što je Josip naučio Isusa, »jedna je krjepost imala posebno važnu ulogu: profesionalna svijest«. Više nego itko drugi, sveti Josip posvetio je rad. On nam govori da se vrijednost nekog rada ne mjeri novcem koji donosi, nego ljubavlju koju se u njega ulaže. Josip, koji je s radošću obavljao svoj zanat i s ponosom taj zanat prenio na svog sina, posebno je blizak nevolji mnogih očeva obitelji koji nemaju posla, koji bolno osjećaju poniženje zbog nezaposlenosti i tjeskobu nesigurne budućnosti.