U spolnome području trebamo biti pozorni na dvije opasnosti: na jednoj je strani strah od samopredanja i blizine koju zahtijeva tjelesni odnos, povezan sa strahom da je spolnost nešto prljavo i da vrijeđa stid. S druge je strane neograničena požuda i grijeh. Na spolnome smo području naročito ranjivi. I u braku se može mogući blagoslov tjelesnoga sjedinjenja pretvoriti u opasnost ako se ne obavlja u strahopoštovanju pred Bogom. Umjesto pohote nastupa gola strast, namjesto nježnosti nasilnost, čak i brutalnost, umjesto međusobnoga predanja, nastupa bezobzirna požuda.

Zajednica, Crkva, ne bi smjela nikada o tome šutjeti (1. Kor 5,1-5). Duh nečistoće pokuša nas napastovati. On se uvlači u svetište braka čim mu otvorimo vrata. Kad nečistoća uđe u brak, bit ćese sve teže usredotočiti na ljubav Božju, postat će sve jednostavnije izmaći stvarnom ususretu, a podleći napastima.

Ne smijemo nikada – pa ni u braku – podcijeniti nečistoga duha koji ljude zavodi na zlo. Ako spolna ljubav jednom padne pod njegovu vlast, vrlo brzo gubi svoja plemenita svojstva i ruši se prema nečemu jeftinomu. Što je na početku zamišljeno kao prekrasan dar Božji, postaje gorkim i životno razarornim iskustvom. Samo duboka pokora može voditi ozdravljenju i ponovnomu uspostavljanju srušenoga.

U bračnome ljubavnome činu može doći do neusporedivoga savršenstva sjedinjenja

Pravo nam se određenje naše spolnosti najbolje pokazuje ako ga upoznamo u ispunjenju koje je Bog odredio, u bračnoj ljubavi. U jedinstvenome spolnome činu bračni savez dolazi do najsavršenijega izraza i u tjelesnome obliku. Budući da je spolničin svojevrsni dramatični doživljaj, nužno je da se obavlja u Duhu Božjem. Ako se spolnost ne prizna i ne prihvaća kao dar Božji i ne podloži se Božjim zakonima, može postati idol. Ali i obratno, ako je učinjena u strahopoštovanju „donosi najintimniju, najsvetiju i najnježniju stranu ljudskoga srca do titranja”.  U pravome braku nagone obaju bračnih drugova vodit će nešto više od običnih požuda. Ako svatko od njih sebe bezuvjetno daje, nailazi na sjedinjenje besprimjerne dubine. Jer tada nije riječ samo o tjelesnome, nego o izrazu potpuno savršene ljubavi. To je čin potpunoga predanja i ispunjenja.

Tjelesno predanje drugomu čovjeku izvanredan je i čudesan doživljaj. Orgazam, tjelesni vrhunac, veličanstven je i potresni trenutak. Kao takav vrlo jako djeluje na dušu i stvarno se teško može razlikovati duhovni od tjelesnoga doživljaja. U ritmičkoj harmoniji srca i tijela dvoje ljudi doživljava vrhunac ljubavne radosti, oboje se uzdižu iznad pojedinačne osobnosti i zajedno izgrađuju najtješnje moguće jedinstvo. U trenutku vrhunca čovjek je tako izbačen i u toj jedinstvenosti ide tako daleko da privremeno nestaje iz svoga pojedinačnoga bića.

Tjelesno sjedinjenje treba uvijek biti izraz jedinstva srca i duše

Ne možemo imati dovoljno strahopoštovanja pred bračnim činom. Čak i ako to nema nikakve veze s farizejštinom, pronalazimo razlog za osjećaj stida koji nas malo koči. O tome nerado govorimo drugima. Naravno da bi bračni par trebao međusobno govoriti o svojim najintimnijim doživljajima. Ipak, to treba činiti u strahopoštovanju koja rađa međusobnu ljubav.

Vrlo je važno da bračni par na ečer ne ide u krevet ako prije toga nije zajedno molio. Ne treba puno riječi, Isus uvijek zna što mi trebamo i što nas pokreće. Ne trebamo mu samo zahvaljivati, nego ga moliti da nas vodi. Ako ne kucamo na njegova vrata, on nam ne može pokazati put. Isto vrijedi i za početak novoga dana.

Ako je naš brak učvršćen u Isusu, njegovoj ljubavi i čistoći, na svakoj ćemo razini naći pravilan odnos jedno prema drugomu. Trebamo uzeti k srcu Pavlovu opomenu: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajte mjesta đavlu” (Ef 4, 26-27). Ako se trebamo pomiriti, molitva je odlučujuća. Farizejski je tjelesno se sjedinjavati ako ne postoji jedinstvo duha. To je smanjivanje svetosti saveza ljubavi.

Tjelesno bi sjedinjenje trebalo uvijek dovesti do sjedinjenja duha i duše, to ne bi smjelo nikada služiti osjetilnim užicima. Svaki ljubavni čin koji se odvija u imenu Isusovu znak je da je oboje supružnika odlučno živjeti jedno za drugo i međusobno se žrtvovati. Ovdje nema ni sile, ni spolnoga iskorištavanja.

Svatko tko se supružnikom koristi za vlastito uživanje vrijeđa vlastito dostojanstvo i dostojanstvo supružnika. Koristi se njegovom spolnošću za zadovoljenje vlastite sebičnosti. Zato Biblija kaže da će čovjek sagriješiti ako se odijeli od svoje žene pred spolnim vrhuncem i svoje sjeme „prosipa na zemlju“ (Post 38, 9-10). Dogodi li se to prije vremena, protiv njegove volje ili u snu, onda nema grijeha. Iz istoga će razloga čovjek biti grješan ako ima analni ili oralni spolni odnos. Slično vrijedi i za međusobno samozadovoljavanje jer se motivira sebičnim požudama.

Pravo se spolno ispunjenje postiže međusobnim predanjem

U mladome bi bračnom paru spolni nagon još mogao djelomično spavati, posebno ako su oba supružnika bili čista i nisu bila ovisna o samozadovoljavanju. Možda je potrebno da muž kod svoje žene najprije probudi želju za spolnim odnosom. I za to bi moglo biti potrebno neko vrijeme. Trebalo bi prvo strpljivo pripremiti svoju ženu na to, a onda započeti s tjelesnim sjedinjenjem. Za djevicu bi prvi spolni odnos mogao biti bolan i prouzročiti lagano krvarenje. To nije nikakav razlog za nemir, muž toga mora biti svjestan.

Dobar će muž prihvatiti svoju ženu s puno ljubavi i ne će ju nestrpljivo natjeravati na spolni odnos prije nego je ona za to spremna. On nije samo okrenut svojemu vlastitomu zadovoljstvu, nego će s puno pažnje željeti i njezino jer zna da žena često treba duže vremena do orgazma nego muž. Nakon čina ne će se okrenuti i zaspati, ostavljajući svoju žena otvorenih očiju, duboko razočaranu.

Spolno zadovoljstvo žene, više nego muža, ovisi i o popratnim stvarima sjedinjenja, od osjećaja jedinstva s mužem, do malih pokreta nježnosti ili nježnih riječi. Ona ne nalazi svoje zadovoljstvo i sreću samo u orgazmu – sasvim jednostavna spoznaja jedinstva s njezinim dragim može donijeti duboko ispunjenje.

Bračni se par ne smije stidjeti međusobno pripremiti na tjelesno sjedinjenje. Međusobno milovanje, puno ljubavi i nježnosti, predokus je intimnoga jedinstva, ne zahtijeva spolnu spremnost, nego i povjerenje, što par odražava u osjećaju sigurnosti. I muž i žena trebaju učiti što njihova supružnika uzbuđuje i zadovoljava. U vezi toga piše von Gagern: „Kod žena postoje i druge zone koje su više ili manje osjetljive – usta, grudi, pod rukama, leđa uzduž kralježnice. Jedinstvena međusobna ljubav supružnika navodit će ih da pronađu kakva će se vrsta nježnosti pokazati posebno lijepom.“

Uzdržavanje kao vježba samodiscipline može ojačati ljubav para

Muž treba biti spreman na suzdržavanje ako je to potrebno, posebno prije poroda, poslije poroda i ako to traži zdravlje žene. U našem se društvu preporuča uzdržavanje i za vrijeme menstruacije i najmanje 6 tjedana prije rođenja djeteta. Nakon poroda par se treba suzdržavati koliko je to moguće, tako da se majka može tjelesno i duhovno odmoriti. Budući da je svaki par različit, vrlo je teško predložiti točno određeno uzdržavanje. Ako se muž stvarno brine za svoju ženu, onda će se biti spreman i duže se suzdržavati (1 Sol 4,3-5). A tijekom toga će vremena žena vježbati da ga spolno ne uzbudi.

Zato se dvoje zaljubljenih koji zajedno žive, spavaju i jedno drugomu pripadaju mnogo teže suzdržavaju nego neoženjeni. Tim pažljivije moraju izbjegavati svako spolno približavanje.

Kad se žena približava srednjim godinama, slabljenje njezinih spolnih želja nije ništa neobično. To može biti za muža problem, no mora voditi računa da takvo stanje ne utječe na ljubav prema njegovoj ženi. Žena treba nastojati, kao i uvijek, predati se u ljubavi svom mužu, pa i onda kad nema istu radost kao prijašnjih godina (1 Kor 7, 3-4). Inače bi muž mogao potražiti druge putove zadovoljenja svojih spolnih potreba. Važno je da su duh i duša jedno prije nego nastupi tjelesno sjedinjenje pa ako je nužno suzdržavanje, to ne smije biti prigoda da ljubav počne nestajati. Pavao piše:

Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti (1 Kor 7,5).

Dobro je da se samosavladavanje vježba postom i molitvom. Tako shvaćeno suzdržavanje može par još više zbližiti.

Konačno, uspjeh braka ovisi o predanju Isusu obaju supružnika i njihove spremnosti da slijede njegovo vodstvo. Ne smiju nikada zaboraviti da ih je Bog spojio i da ih samo on može održati zajedno – posebno u teškim trenucima. Isus reče: „Tko izgubi svoj život zbog mene, taj će ga dobiti“ (Lk 9,24). Isto vrijedi i za kršćansku ženidbu. Dokle god supružnici obnavljaju predanje – međusobno i Kristu – naći će pravu slobodu i ispunjenje.

Iz knjige: Seks, Bog i brak, Johanna Christopha