Osjećajnost je dar Božji i kao takva je otajstvo, tajna. Bez Boga se ta tajna gubi. To na poseban način pogađa područje spolnosti.

Srce se u Bibliji opisuje kao JA – središte čovjeka. U srcu se događaju odluke, određuje se kakvoga će se duha slijediti. Bog nam je stvorio i osjećajno biće. Osjećajnomu pripada sve što prihvaćamo osjetilima, pa tako i spolna privlačnost. Miris stabla, toplina sunca, prvi smijeh djeteta ispunjaju nas radošću. Bog nam je osjećajima podario veliki dar i ako se njima koristimo njemu na slavu i čast, tada nam mogu donijeti i veliku radost.

No, kao što nas osjećajni doživljaju mogu približiti Bogu, tako nas mogu udaljiti od Boga i odvesti u sotonske tame. Prečesto naginjemo površnosti i na taj način proigramo silu i snagu koju bi nam Bog mogao dati na raspolaganje. Time što posižemo za osjetilnim, često zaboravljamo na Boga i previđamo mogućnosti da doživimo sve što nam pruža njegova volja.

Trajnu radost ne nalazimo u osjećajnosti, nego u Bogu

Odbaciti svoje osjećaje, znači odbaciti Boga i njegovo djelo (1 Tim 4, 1-3). Duh ne želi da odbacujemo tijelo i njegove osjećaje. No, ne smijemo zaboraviti da nam Sotona želi pokopati svako dobro. To znači da želi preokrenuti istinu i čeka prigodu da nas prevari, naročito u tome području.

Iako dušu Duh vodi k Bogu, ona je u tijelu povezana s tjelesnim. Tjelesno nije pravi neprijatelj duha i to se nikada ne smije zaboraviti. Sotona je pravi neprijatelj. On neprestano pokušava zahvatiti dušu i odijeliti ju od Boga. Božja je volja da svako područje života: tijelo, duh i duša stoje pod njegovim gospodstvom i da mu služe (1 Kor 10,31).

Osjećaji u sebi i po sebi nisu ništa negativno. U konačnici se sve što god poduzimamo, spavajući ili budni, sve se na neki način događa na osjećajnome području. No budući da smo, za razliku od životinja, stvoreni na sliku Božju, od nas se očekuje mnogo više.

Zanos prve zaljubljenosti osjećajni je doživljaj. Pogled u oči zaljubljenoga, ton njegova glasa, doticaj njegove ruke, čak i toplina njegove blizine može biti izvor velike radosti. Naravno, doživljaj ide mnogo dublje od gledanja, slušanja i osjećanja, ali se sve temelji na reakciji osjetila.

Ljudska ljubav ne smije ostati na ovoj razini. Ona se treba konačno preobraziti u nešto više. Ako je samo osjećajno konačna svrha, onda sve izgleda kratkoga daha. Da bismo zadovoljili pohotu, čeznemo za sve jačim podražajima

Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću. (Ef 4,17-19).

Time što svu svoju snagu pretvorimo u dim osjetila, vrlo ćemo brzo izgubiti sposobnost prihvaćanja životne snage za sebe. A tako gubimo i sposobnost prihvaćanja svakoga dubljega doživljaja.

Ako ne stavimo sebe (i svoju osjećajnost) pod Božje strahopoštovanje, nismo se sposobni ni potpuno koristiti ljepotom zemaljskih stvari. Samo se po Bogu može vječno doživjeti u osjećajnome. Samo po njemu i u njemu možemo zadovoljiti naše prave i trajne težnje.

Ako se predamo Bogu, naša spolnost postaje blagoslovom

Osjećajnost je dar Božji i kao takva je otajstvo, tajna. Bez Boga se ta tajna gubi. To na poseban način pogađa područje spolnosti. U ljubavnome činu čovjek otkriva tajnu, u njemu dolazi do izražaja najdublji dio ljudskoga bića koji se dijeli sa svojim bračnim drugom u činu predanja. To je tajna koja se spontano čuva pred drugima. Stidimo se javno pokazivati svoje tajne. Na paradoksalan je način spolnost jedan od najvećih darova Božjih, a istodobno i izvor muke i stida. Za to postoji razlog: kao što su se Adam i Eva stidjeli u svojoj golotinji jer su znali da su sagriješili, i mi smo svjesni da smo po naravi grješnici.

Ova spoznaja nije nikakvo zavođenje duha, kao što to moderni psiholozi govore. Štoviše, ona vodi urođenoj potrebi da se braniti sveto i od Boga darovano, i svakoga bi čovjeka rebala voditi k pokori.

Spolno sjedinjenje treba biti izraz ispunjenoga, stalnoga i neraskidivoga saveza ljubavi. Ona predstavlja najveće darivanje jednomu drugomu čovjeku i počiva na međusobnom otkrivanju najdubljih tajni oboje suprožnika. Spolna djela svake vrste koja se ne događaju unutar bračnoga saveza zapravo su svetogrđe. Na široko prošireni običaj predbračnih intimnih eksperimenata, pa čak i s osobom s kojim se planira vjenčanje, isto je tako poguban. Budući brak može zbog toga pretrpjeti velike štete. Koprena intimnosti između muža i žene koja je sklopljena pred Bogom i zajednicom ne smije biti uklonjena (Hebr.13, 4).

Čak i u braku mora spolna intimnost stajati pod Kristovim gospodstvom ako želi biti plodna. Pismo apostola Pavla Galaćanima pokazuje razliku između braka u čijem je središtu Krist i braka u kojem vlada požuda:

A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega ne će baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama (Gal 5,19-24).

Tko spolni nagon promatra u svjetlu neumjerenosti, nije svjestan duboke vrijednosti naše spolnosti. Ako padnemo u napast požude i nečistoće, duša će biti sasvim drugačije zaprljana nego po drugim neumjerenostima., iako Pavao i te osuđuje. Spolna požuda ide dublje. Ona napada dušu u korijenu. Svaki put kad padnemo pod požudom, postajemo žrtva opijenosti požudom koja zamračuje osjetila i naše cijelo ja propada. Tada se možemo spasiti samo obraćenjem i pokorom.

Suprotnost od nečistoće – zakonitost

Suprotnost od nečistoće i osjetilnosti nije moralizam, farizejština ili lažna pobožnost, kako nas Isus strogo na to upozorava (Mt 23,25-28.) Svaki osjetilni doživljaj trebao bi nam donijeti radost. Pascal je rekao: „Strasti su najživlje kod onih koji ih žele zataškati.“ Ako se osjećajnošću ne upravlja iznutra i ne postavlja na pravi put, nego se moralnim zahtjevima potiskuje, naći će put prema lažima i izopačenostima (Kol 2, 30-23).

Razularenost i bestidnost našega vremena čine sve težim djeci usaditi strahopoštovanje prema Bogu i njegovu stvorenju. Tim više trebamo nastojati odgajati našu djecu da budu muževi i žene koji će živjeti čisto – bilo da su vjenčani ili ne.

Trebamo biti budni da djeca ne govore o spolnim stvarima bez poštovanja. Istodobno ne smijemo te teme zaobilaziti, nego im tumačiti smisao i graditi strahopoštovanje. Trebamo im pokazati svetost i značenje spolnosti i koje mjesto one imaju u Božjem naumu. Trebaju shvatiti da je nužno potrebno održavati dušu i tijelo čistima do braka i za brak. Trebaju doći do uvjerenja da je spolno sjedinjenje vrhunac ispunjenja braka koji je Bog blagoslovio i da će samo tako donijeti najveću radost.

Bog se raduje kad mladi bračni par doživljava potpuno jedinstvo, najprije u duhu, onda u duši i napokon tjelesno. Bog se raduje kad muž i žena u jedinstvu s Bogom i u strahopoštovanju pred njim podižu koprenu svoje spolnosti. Svaki bi par trebao težiti za ovim strahopoštovanjem „jer blaženi čista srca, oni će Boga gledati…“.

Preuzeto iz knjige Seks, Bog i brak, Johanna Christopha

Bitno.net