Na lepezi odnosa nameće se posvješćenje vlastite i komplementarne spolnosti. Opažaš da spolnost nije tek pitanje fizičkih razlika, nego upravo različit način (muški/ženski) stavljanja naglasaka na život. To, s jedne strane, uznemirava, katkada i straši; s druge strane, na veliko zanosi i silno privlači.

Svi odnosi s “drugim spolom” imaju osobit način i jačinu. Neki, zatim, razvijaju u jakoj mjeri uzbuđenja, osjećaje, čuvstvo, ponekad i uznemirenost. Upotrebljavam strašnu terminologiju “drugi spol” iako bih se morao izraziti osobnim ključem: muškarac ili žena. “Genitalna” spolnost utječe na sve somatske, psihičke i duhovne komponente ljudskog subjekta: na “osobnu” spolnost, kako se obično kaže.

Spolna je stvarnost dobra, lijepa i sveta, jer ju je Bog upisao u tvoju tjelesnost: ne smiješ je se bojati. Ujedno je to krhka, osjetljiva stvarnost, izgrađena na vrlo finoj ravnoteži, koju je vrlo lako pokvariti i poneki put uzdrmati, s gotovo nikada površinskim posljedicama u ravnoteži osobe. Velika pogreška ovdje, obično, ostavlja duboke rane. Bog oprašta uvijek kad se otvorimo njegovu milosrđu s voljom da okajemo, ali “narav” oprašta puno manje.

Moraš zato biti pažljiv, pun poštovanja i razborit, jer ovdje se teško igra, ovdje se dodiruju najosjetljivije i najdublje tipke osobe.

To je prava duša istine vrlo poznate upornosti crkvene predaje o spolnosti. Koji put možda pretjerana upornost; ipak, mnogo mudrija od suvremene težnje da se spolnost sroza u prostaštvo, svede na naizgled bezazlenu potrošnju, koju netko može uzeti ili odbaciti prema vlastitu sviđanju i bez štete. Činjenica je da se “genitalna” spolnost, ako se njome divlje poigrava i na dulji rok, ne ograničava na udovoljavanje i nadraživanje nagonskih poticaja. Ona tada na neki način razgrađuje osobu i guši njezine najuzvišenije sposobnosti, kao što su mišljenje, odlučivanje, ljubav, ustrajnost.

U svezi s tim nije začuđujuće ni uporno zagovaranje kršćanskoga morala budući da nas on čuva podalje od grješnih prigoda i pomaže nam gajiti sjetilnu, čuvstvenu, psihološku i duhovnu čistoću.

Vrijeme čekanja

Spolnost je velika mogućnost ljubavi i odnosa. Ona je zasigurno kanal vrlo živahne i blještave energije u ljudskim odnosima. To je i njezina najdublja istina: spolnost te mora dovesti do darivanja tebe samoga, darivanja koje će biti sve potpunije i dublje: sve do nepredvidljive otvorenosti prema velikodušnoj i razboritoj plodnosti.

Iz toga ćeš shvatiti negativnost onih spolnih čina koji se sastoje u zaokupljenosti samim sobom: masturbacija, pornografski sadržaji itd. (U konačnici i prostitucija budući da je drugi gotovo posve sveden na “predmet” radi nečijega vlastitog užitka.) Naizgled, ne čini se nikome šteta, ni sebi, ni drugima. Ustvari, ti čini izopačuju spolnost iskrivljujući je od njezina pravog usmjerenja, koje je, upravo, “darivanje” drugome i otvorenost k djeci. Takvim lošim činima pripitomljuje se i postaje navikom porok koji ima dinamizam oprečan i suprotan istinskom i izvornom dinamizmu spolnosti. To je kao da govorimo sami sa sobom.

Istinska spolnost je ona koja je življena na način “cjelovitog” sebedarja i otvorenosti novim životima. Kao takvu, potrebno ju je polagano odgajati jer spolni čini lako, iza dimne zavjese osjećaja i jakog uzbuđenja, mogu skrivati sebičnost ili djelomično i nesavršeno sebedarje. Stoga je potreban “odgoj u istinskoj ljubavi, preko vježbanja u čistoći kao pripravi za slobodno i zrelo darivanje” (Ivan Pavao II.). Takav pogled uključuje pravilan razvoj spolnosti u sklopu sazrijevanja osobe koja postaje sposobna za bezinteresno i stvaralačko sebedarje. Postoji opasnost da se drugima služimo radi sebičnih ciljeva.

Spolni izražaj je jasna i jaka “riječ”, izgovorena osobi koju ljubimo. Može postati neartikuliran krik ili ravnodušno popuštanje. Može postati isprazan govor koji, gotovo opsjednutim ponavljanjem, postaje sve beznačajniji. Nabreklu i čistu riječ smišljamo i napunjamo smislom i nakanom prije nego što je izrečemo.

Ustvari, samo u ženidbi – kad sve “govori” i omogućava tu “cjelovitost” darivanja, a sam Krist posvećuje sjedinjenje supružnika snagom svoje ljubavi – spolno sjedinjenje može biti posve pravo, izvorno i jasno. Samo se u braku jedan muškarac i jedna žena izabiru za vječnost te se potpuno stapaju tako da mogu očitovati međusobnu pripadnost i otvorenost novim životima u konačnom činu spolnoga darivanja: to je darivanje koje obnavlja i osvaja čitav bračni suživot i pripravlja za uvijek bistriju, jaču i vedriju međusobnu pripadnost. U kršćanskom braku, uz to, jer je sakrament, bračno sebedarje i posvećuje supružnike jer oni posadašnjuju i ostvaruju žrtveni prinos kojim Krist održava Crkvu kao svoju zaručnicu.

Prije ženidbe, vremena i čini bliskosti među zaručnicima bit će pažljivo na ispitu. Traženje uvijek slobodnije i radosnije intimnosti ne može se odvajati od razboritosti i od jakog osjećaja poštivanja drugoga i sebe samoga. Činiti “sve” i odmah – onkraj mogućih običnih i neugodnih iznenađenja – isto je što i srozati spolnost na prostaštvo i oboriti je, spiskati je kao “dar” koji, baš jer je toliko velik, ima potrebu da ga strpljivo gradimo. Isto vrijedi za “petting” ili slične prakse. Zar je previše tvrditi da zaručnicima – pretpostavivši da su uistinu zaručeni, a ne ostaju u neizvjesnosti godinama – nije dopušteno činiti ono što nije dopušteno supružnicima? Rizik je spaliti životna razdoblja i izvršiti čine nesrazmjerne životnom zajedništvu koje konkretno postoji među zaručnicima. Napor postavljanja granica i njihova poštivanja odgaja za darivanje samoga sebe i za poštivanje drugoga puno više od izvjesnih krivo shvaćenih “dokaza ljubavi”; više potiče na zdravu vlast nad samim sobom, što je tipično za spolno zrelu osobnost. Potrebna je stoga budnost nad načinima i okolnostima susreta među zaljubljenicima. Naivno je misliti da se još može zaustaviti kad se stane valjati niz padinu moralnog nereda.

Vrijeme čekanja, više od razdoblja “granica”, doba je odgovornosti kojim se pripravlja za sadržajniji i radosniji dar samoga sebe u ženidbi. Uostalom, tzv. predbračni odnosi svode se na genitalnu “spolnost”, ako se zaručnici nisu izabrali za cjelovito životno zajedništvo, dok ih smrt ne odijeli. To su često potajni čini proživljeni s barem sumnjivom savješću pred Bogom: čovjek se trudi uvjeriti se o njihovoj moralnosti, ali opaža skoro uvijek da ne uspijeva potpuno.

“Ljubavni dokaz” se traži i daje, ali on se sastoji u odvođenju i dopuštanju vlastitog odvođenja pred oltar radi posvećenja ljubavi, na dan ženidbe.

Ne uzdaj se previše u vlastitu sposobnost vladanja sobom. Katkada te situacija može gurnuti previše tamo gdje to nisi želio. Ali takva iznenađenja prestaju kad se vrlo dobro zna kako se, uvijek ili skoro uvijek, završavaju određene prigode i kada se one izbjegavaju.

Jedna napomena: nikad se ne zaustavljamo u upornom nastavljanju kršćanskoga života nakon jednoga pada i iskrene ispovijedi, bez pretjerana srama.

Što se toga tiče, ne može se, u skladu s načelima i bez iznimaka, vrednovati subjektivna odgovornost samo na osnovi objektivnoga nereda i gotovo je poistovjećujući s njime. Postoji “zakon stupnjevitosti”, ovdje kao i drugdje, prema kojem osoba, nadasve u odgojnoj fazi, iskreno teži k savršenstvu, makar ga ne uspijeva dosegnuti. (Drukčija je, i neprihvatljiva, “stupnjevitost zakona”, po kojoj bi bilo toliko morala koliko razvojnih razdoblja ili, možda, situacija.) Bolje od laka samoopravdavanja, bit će dobro savjetovati se s duhovnim vođom, osobito što se tiče euharistijske pričesti. I ne zaboravi molitvu, mrtvljenje, kršćanski i ljudski život u cijelom njegovu obzoru djelatnosti i radosti.

Još jedna napomena: u sakramentu ispovijedi nemoj se ograničiti samo na grijehe i odluke koji se tiču čistoće. Ona je “krepost odlučnosti” i dohvaćamo je kad molimo, kad se zauzimamo za bližnjega, kad postojano učimo, radimo s mukom, kad dopustimo da nas obuzme crkveni i društveni život itd.

Susrećući osobe ili otkrivajući težnje ka homoseksualnosti, prihvatimo bez preneraženosti objektivno anomalnu stvarnost, kao što se netko rađa somatski nesavršen. Nemojmo se uzaludno truditi da kao ispravno objasnimo shvaćanje koje to nije. Ali ne osuđujmo odmah, a da ne shvatimo radi li se o površnoj sklonosti ili baš stečenoj i nadvisivoj, ili o urođenoj i premoćnoj težnji, koju ipak treba obuzdati. Moramo razlikovati između nagona i vladanja. Pustimo sud Bogu. Treba povjerenja. Poziva se na prikladnu terapiju i na snagu koju Gospodin zna dati, kad ga zazivamo s raskajanim i iskrenim srcem. Čak vedrim.

Krist kao primjer

Kršćani su oduvijek neposredno shvaćali i prakticirali na različite načine spolni život: način koji svijet često ne shvaća, ali koji je, prije svih, bio način života samoga Krista i njegove Majke. To je kršćansko djevičanstvo. Odriče se od ženidbe, djece, fizičkog izražavanja ljubavi, sigurno ne zbog prezira, najmanje zbog smrznutoga i bespolnog života, nego radi većega darivanja: cjelovite pripadnosti Gospodinu i, u Njegovo ime, proširenje prostora vlastitog sebedarja svima, bez prednosti i isključivosti, osim za Boga. Svima nije dano shvatiti (usp. Mt 19,11–12), za one koji su pozvani djevičanstvo je sjajan i uzvišen način proživljavanja vlastite spolnosti.

Primjećuješ: odricanje od “genitalne” spolnosti ne zahtijeva, štoviše čini još potrebnijim biti više muškarac ili žena, to znači “osobnu” spolnost. Ustvari, djevičanstvo radi kraljevstva pomaže i potiče proživljavati na izvorni način bilo ženidbu u odnosu na Krista i Crkvu, bilo plodnost u djelima služenja i milosrdne ljubavi.

Neće biti nekorisno podsjetiti i na dužnost odgoja ljudske osjećajnosti i u tome životnom stanju. Uistinu, osobe koje se susretnu postaju postupno očevi/majke, braća/sestre, sinovi/kćeri ne kao da su to dohvatile i otele, nego zbog Božje velikodušnosti koja ih stavlja jedne uz druge na način darova koji iznenađuju, a koje moraju poštivati i pomoći rast u čovještvu i milosti. Bez prenemaganja. Ako se odvajamo od Krista, ako ne poštujemo osobe koje mu pripadaju na različit način i u različitom stupnju, ako se ne posvetimo sa zanosom vlastitom redovničkom i društvenom poslanju, ako ne ljubimo strastveno zajednicu u kojoj živimo, ako umišljamo previše o vlastitim snagama – mi toliko slabi – zaostajući radije sedam koraka unazad negoli jedan previše naprijed, na kraju se zateknemo kao oni koji su se odrekli i ljudskoga i božanskoga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alessandra Maggiolinija Temelji kršćanskog života za mlade. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.