Ukoliko dopustimo da nam govori nadahnuta riječ Božja, u izvještaju o Adamu i Evi prepoznajemo nutarnja kretanja naših ogoljenih srdaca. Duboko u sebi doživljavamo “odjek” Božjega izvornoga nauma. Naslućujemo  njegovu ljepotu, shvaćamo koliko smo daleko otpali od njega te čeznemo za obnavljanjem prijašnjega stanja.8

Bog je stvorio Adama od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnuo dah života (usp. Post 2,7).9 Hebrejska riječ za “dah” u izvornomu biblijskomu jeziku je i riječ za “duh”. I prisjetimo se da je Duh Božji sama ljubav između Oca i Sina. Bog udahnjuje svoju ljubav u čovjeka.

Kao što smo vidjeli, to znači da je čovjek osoba pozvana da živi u odnosu ljubavi s Bogom. Čovjek je, primivši ljubav Božju, pozvan da se daruje Bogu. Također je pozvan da s drugima podijeli ljubav Božju (usp. Mt 22,37–40). To je utisnuto u njegovu vlastitomu biću pa on samo ljubeći može ispuniti sebe. Kao što Drugi vatikanski sabor kaže: “Čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje koji je Bog htio radi njega samoga, ne može potpuno naći samoga sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe.”10

Nije dobro da čovjek bude sam

Zato je Gospodin rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). To jest, Bog je rekao: “Načinit ću mu nekoga koga može ljubiti.” Tada je Bog načinio od praha zemaljskoga sve životinje i odveo ih čovjeku da im nadjene imena. Nadijevajući imena životinjama, Adam je shvatio da se razlikuje od njih. Životinje nisu bile slobodne određivati svoje vlastite postupke poput čovjeka. One nisu pozvane da ljube na sliku Božju kao što je on bio. Možemo zamisliti Adamov odgovor Bogu: “Hvala ti, Bože, za sve ove životinje. Ali ne mogu ljubiti žirafu. Ne mogu se darovati voćnoj mušici.”

Tako je Bog pustio tvrd san na čovjeka, pa mu izvadio rebro. No ovdje opet gubimo izvorni smisao nekih dijelova u prijevodu. Bolje bi bilo da se “tvrd san” prevede riječju “ekstaza”. To doslovce znači “izići iz sebe”, a Adamova “ekstaza” biva u tomu što Bog uzima ženu iz njega samoga. Nadalje, na izvornomu jeziku riječ “rebro” označavala je cijelo ljudsko biće. Drugim riječima, muškarac i žena dijele zajedničko čovještvo. Oboje u sebi imaju Duh Božji, što znači da su oboje pozvani ljubiti na sliku Božju.11

Zamislite sada Adamovo stanje uma kad se probudio i ugledao ženu. Najdublja želja njegova srca bila je da se daruje u ljubavi drugoj osobi “poput sebe”, jer je upravo bio završio nadijevanje imena milijardama životinja i nije našao nijednu nalik sebi. Što, dakle, on na to kaže?

“Gle, evo kostiju od mojih kostiju, meso od mesa mojega” (usp. Post 2,23). Drugim riječima, kao da kaže: “Konačno, evo osobe poput mene koju mogu ljubiti.”

Kako Adam zna da je ona baš ta osoba koju može ljubiti? Prisjetite se da su oni bili goli. Upravo je po njihovim tijelima objavljena duhovna istina njihovih osoba. U svojoj su nagosti otkrili ono što Ivan Pavao II. naziva “ženidbenim značenjem tijela”, to jest, “sposobnošću [tijela] za izražavanje ljubavi: upravo one ljubavi po kojoj osoba postaje dar te – posredstvom toga dara – ispunjava samo značenje svojega bivanja i postojanja”.12

Adam je pogledao sebe, a potom Evu. Shvatio je ovu duboku stvarnost: “Mi pristajemo jedno uz drugo. Bog nas je stvorio jedno za drugo. Ja se mogu darovati tebi, a ti se možeš darovati meni i mi možemo živjeti u životvornome zajedništvu ljubavi” – na sliku Božju, u braku.

Bio je to osjećaj spolne želje kakvu je Bog stvorio, a oni iskusili: da se jedno drugomu učine darom na sliku Božju. Iz toga razloga nisu osjećali stida, premda su bili goli (usp. Post 2,25). Nije sramotno ljubiti onako kako nas Bog ljubi, to je isključivo iskustvo radosti, mira i duboke spoznaje čovjekove dobrote.

Posljedice istočnoga grijeha

Razmislimo na trenutak o ovoj situaciji. Ako je bračno sjedinjenje “u jedno tijelo” predodređeno da bude temeljna objava Božjega vlastita života i ljubavi, i ako postoji neprijatelj Božji koji nas želi spriječiti da iskusimo Božji život i ljubav, kako nas to on može sprječavati u tome? Hm… pogledajmo.

Bog je rekao Adamu da smije jesti sa svakoga stabla u vrtu osim sa “stabla spoznaje dobra i zla.” Okusi li ga, umrijet će (usp. Post 2,17). U toj simbolici biblijskoga jezika vidimo da Bog povlači crtu koju čovjek nije slobodan prekoračiti. Samo Bog zna što je najbolje za nas. Kao stvorenja, moramo se pouzdati u Božju providnost i ne tražiti da sami za sebe određujemo što je dobro, a što zlo. Učinimo li to, umrijet ćemo.

Evo jedne analogije. Pretpostavimo da ste upravo kupili novi auto i odlazite ga po prvi put napuniti gorivom. Na naljepnici spremnika piše: “Samo bezolovni benzin.”

Dakle, osoba koja je dizajnirala auto, najbolje ga poznaje izvana i iznutra. Ona najbolje zna koje je pogonsko gorivo najbolje za taj auto. Bilo bi glupo reći: “Baš me briga što kaže proizvođač. Ovdje ću baš prilijepiti oznaku ‘dizel’.” Da tako učinite, s autom biste imali ozbiljnih nevolja.

Isto kao i s autom, jedini način da se naši životi odvijaju onako kako bi trebali, jest da ih živimo u skladu sa Stvoriteljevim nacrtom. Naljepnica na autu nije stavljena zato da ograničava našu slobodu, nego da nam olakša slobodu u donošenju dobrih odluka. Isto je i s Božjim zapovijedima. One služe našoj slobodi.[1]

Istinska sloboda ne znači činiti što god poželim. Istinska sloboda je činiti sve što je dobro, sve što je u skladu s istinom naše čovječnosti. Kao što je Isus rekao, istina će nas osloboditi (usp. Iv 8,32).

Ali kako li je samo zavodljiva pomisao da sami za sebe određujemo kako ćemo živjeti. “Ne zanima me što Bog govori. Ne zanima me ni što je ustanovio Crkvu da bi poučavao istinu. Radit ću ono što ja hoću.” Prepoznajemo li takve sklonosti u sebi, znači da prepoznajemo da smo naslijedili istočni grijeh.

Ali zašto bismo uopće i posumnjali u Božju ljubav i zapovijedi koje nam je dao? Zašto bismo uopće jeli s drveta s kojega nam je Bog, u svojoj ljubavi, zabranio jesti? Prisjetite se: to je jednako glupo kao nalijevanje dizel goriva u auto dizajniran da se pokreće isključivo na bezolovni benzin.

Zašto bismo to činili? Jer, kao što Katekizam Katoličke Crkve objašnjava: “Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt.”13

Taj zavodnički glas je otac laži, zavodnik, Sotona. Zavidi na činjenici da je čovještvo stvoreno na sliku i priliku Božju, kao muško i žensko, da bi imalo udjela u božanskomu životu. Zato je Sotona isplanirao držati nas podalje od Božjega života uvjeravajući nas kako nas Bog ne ljubi.

Stavljajući sumnju u ženin um, zmija kaže: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?… Ne, nećete umrijeti. Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo” (Post 3,1.4–5). Dublji smisao: Bog ne želi da budete poput njega; Bog vas odbija od sebe; Bog nije ljubav. Želite li biti “kao Bog”, morate posegnuti za tim i sami to zgrabiti.

Pričekajte malo. Bog ih je već stvorio na svoju sliku i priliku (Post 1,26). Sotona im nastoji prodati nešto što oni već imaju.

Kad je žena vidjela da je stablo “za oči zamamljivo”, ubrala je plod s njega i pojela. Dala ga je i svojemu mužu, pa je i on jeo. Tada su se obadvoma otvorile oči te su spoznali da su goli i prekrili se (usp. Post 3,6–7).

Što se ovdje dogodilo? Prije negoli su pojeli plod, oboje su bili goli i nisu imali stida. Sada se njihov doživljaj stida promijenio. Zašto?

Bog, koji je Istina, ne može lagati. On ih je upozorio da će umrijeti budu li jeli s toga stabla. No, oni nisu odmah pali mrtvi, ali su duhovno umrli.

Njima je Duh bio dan kao poziv i snaga da ljube. Kad je Duh “umro” u našim praroditeljima, umrla je i njihova neposredna sposobnost da ljube na sliku i priliku Božju, kao muško i žensko. Bez Duha, njihova je spolna želja postala iskrivljena, sebična.

Adam i Eva nisu više uzajamno u svojim tijelima jasno vidjeli objavu Božjega plana ljubavi. Oni su sada međusobno promatrali svoja tijela više kao stvar koju će upotrijebiti za postizanje vlastitih sebičnih želja. Na taj je način iskustvo golotinje u prisutnosti onoga drugoga – te u prisutnosti Božjoj – postalo iskustvo straha, otuđenja, stida: “Čuo sam tvoj korak po vrtu: pobojah se jer sam go, pa se sakrih” (Post 3,10).

Njihov stid nije bio toliko povezan s nagošću koliko s požudom u njihovim srcima. Budući da ih je Bog stvorio kao osobe poradi njih samih, oni su još uvijek znali da se na njih nikada ne bi trebalo gledati kao na stvari za tuđu uporabu. Zato su prekrili svoja tijela kako bi zaštitili svoje vlastito dostojanstvo od požudna “pogleda” druge osobe. To je, zapravo, pozitivna funkcija stida, jer on u biti služi kao zaštita “ženidbenoga značenja tijela.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.

8      “Catholicism, Homosexuality, and Dignity”, brošura koju je objavila skupina Dignity, citirano u Beyond Gay, 56.
9      Vidi Ramesh Ponnuru, “Sexual Hangup”, u The National Review, 8. veljače 1999., 42.
10  Zainteresiranima za iscjeljenje pristupom samopomoći, preporučio bih ovo: Gerald Van den Aardweg: The Battle for Normality: A Guide for (Self-) Therapy for Homosexuality (Ignatius, San Francisco, 1997.).
11  Mario Bergner, čovjek koji je držao ta predavanja, napisao je knjigu u kojoj je ispripovijedao svoju priču pod nazivom Setting Love in Order (Baker, Grand Rapids, Mich., 1995).
12  Raspraviti teorije o izvorima homoseksualnosti nadišlo bi opseg ove knjige. Ima ih nekoliko. Ovdje je moj jedini cilj ukratko objasniti kakav sam smisao izvukao iz vlastite “krize identiteta” te istaknuti kako su isti uvidi pomogli muškarcima s raznim stupnjevima istospolne privlačivosti u boljemu shvaćanju sebe.
13  Upitajte homoseksualnoga muškarca o njegovim seksualnim fantazijama, gotovo će vam uvijek opisati sebe u sjedinjuju s idealiziranim slikama muškosti. Opisujem upravo onu jednostavnu dinamiku kakva se dogodila u mojemu osobnomu životu, samo sada u njezinoj erotiziranoj krajnosti. Leanne Payne, savjetnica s godinama iskustva u pomaganju muškim homoseksualcima, opisuje taj fenomen kao “kanibalističku prisilu”. Kanibali, očito, tipično jedu samo one ljude koje obožavaju, u nadi da će steći njihove karakteristike. Homoseksualni muškarci, ona vjeruje, nastoje steći ona muževna svojstva koja vide u svojemu spolnomu partneru (ili izmaštanomu partneru), pribojavajući se da ih sami nemaju. Njezine je knjige Broken Image (Baker, Grand Rapids, Mich., 1981. i 1996.) i Healing Homosexuality (Baker, Grand Rapids, Mich., 1996.) vrijedno pročitati bez obzira borite li se s istospolnom privlačnošću ili ne.