“Razlikovanje koje Crkva provodi između “prirodne” i “umjetne” kontrole rađanja nema smisla. Znači li to da je uporaba sintetskih tkanina također nemoralna?”

Treba priznati, teško je vidjeti bitnu razliku između povremenoga suzdržavanja i kontracepcije kad se naglasak stavlja na “prirodne” protiv “umjetnih” metoda. Ima puno stvari koje rabimo i koje su umjetne, ali nisu nemoralne, kao uporaba sintetskih tkanina. Dakle, u čemu se razlikuje umjetna kontrola rađanja?

Suprotno popularnomu gledištu, Crkva se ne protivi umjetnoj kontroli rađanja zato što je umjetna. Ona joj se protivi jer je kontracepcijska. Kontracepcija u svakomu slučaju sprječava prokreacijski potencijal izvršena spolnoga čina. Drugim riječima, bračni par koji upotrebljava kontracepciju prilikom snošaja pretpostavljajući kako bi iz njihova čina mogao proisteći novi život, namjerno i svojevoljno sprječava svoju plodnost.

To se može postići pomoću velikoga mnoštva umjetnih pomagala i hormona ili putem kirurških postupaka sterilizacije. To se može postići i bez primjene ičega umjetnoga, kao u praksi prekinutoga snošaja (coitus interruptus). Stoga, kako bi se izbjegao veliki dio pomutnje, kontracepcija je najprikladnija riječ za označavanje onoga čemu se Crkva posebno protivi. Riječ “umjetna” stvarno nema nikakve veze s njome i bolje ju je sasvim izostaviti iz cijele rasprave.

Štoviše, Crkva odobrava PPO (kada postoji opravdan razlog za izbjegavanje trudnoće) ne zato što bi “prirodno” bilo u oprjeci s “umjetnim”, nego zato što prirodno planiranje obitelji ni na koji način nije kontracepcijsko. Bračni par koji primjenjuje PPO nikada ne odabire sprječavanje prokreacijskoga potencijala izvršenoga spolnoga čina – uistinu nikada. Prirodno planiranje obitelji nije “prirodna kontracepcija”. Ono uopće nije kontracepcija.

“Ovo je samo još jedan pokazatelj da se Katolička Crkva opire napretku i tehnologiji. Ako nam je Bog dao inteligenciju da kontroliramo plodnost, trebali bismo biti u stanju koristiti je.”

Kao što je papa Pavao VI. u enciklici Dar života (Humanae vitae) rekao: “Crkva je prva koja će pohvaliti i preporučiti zahvat razuma u one svrhe koje razumom obdareno stvorenje usko povezuju s njegovim Stvoriteljem. Ali ona tvrdi da to treba činiti uz poštivanje reda što ga je Bog ustanovio.6 Izrecimo ovo drugačije. Da, Bog nam je dao inteligenciju da reguliramo našu plodnost i trebamo je upotrebljavati. Ali upotrebljavati našu inteligenciju kako bismo djelovali protiv Božjega nauma za našu plodnost uopće nije inteligentno.7

Dopustite mi da ovako prikažem tu zamisao. Svi bismo se složili kako je ispravna svrha medicine i tehnologije služiti našemu zdravlju, pomoći našim tijelima da funkcioniraju onako kako je predviđeno. Na primjer, ako medicina i tehnologija mogu slijepcu dati vid, to je prekrasno, inteligentno korištenje istih. Međutim, bila bi strašna zloporaba medicine i tehnologije namjerno oslijepiti nekoga komu vid savršeno funkcionira. Bio bi to čin sakaćenja.

Dakle, nije ništa manje strašna zloporaba medicine i tehnologije, i ništa manje sakaćenje ako se nekoga namjerno sterilizira. Ako je netko plodan, to znači da njegovo ili njezino tijelo funkcionira onako kako treba.

Kao što profesorica filozofije Janet Smith ističe, uzimamo tablete kad smo bolesni. Podvrgavamo se kirurškim zahvatima kako bismo izliječili tegobe i bolesti. Plodnost nije bolest. Neplodnost je bolest koju treba liječiti. Jedina inteligentna stvar koju treba učiniti kada postoji iskrena potreba za reguliranjem plodnosti jest doći do razumijevanja Božjega nauma za plodnost i primjenjivati ga. U tomu je bit PPO-a.

“Još uvijek ne vidim neku veliku razliku između PPO-a i kontracepcije.”

Želite li vidjeti tu razliku? Mnogi ljudi ne žele, jer negdje duboko u sebi osjećaju kako bi to iziskivalo ne samo promjenu ponašanja u spavaćoj sobi, već i preobrazbu čitava njihova pogleda na svijet. Ako je to ono što osjećate – u pravu ste.

Kod ovoga nas problema način na koji shvaćamo poredak u svemiru odvodi u dva nepomirljiva pravca. Ili Boga smatramo Bogom, pa se pouzdajemo u njegov poredak svemira, ili mi nastojimo biti Bog i sami kontrolirati stvari. Moj savjet: pustite Bogu da bude Bog.

Nema razloga za strah. Pouzdati se u Njega jedino je prijetnja ako je tiranin. On to nije. On je savršena ljubav. Prepustite se. Dopustite mu da uđe. Pouzdajte se u njega.

Ako ste otvoreni za prepoznavanje razlike, mislim da će vam sljedeća analogija pomoći. Pretpostavimo da vjernik, nevjernik i antivjernik prolaze pokraj crkve. Što svaki od njih može napraviti?

Recimo da vjernik uđe u crkvu i moli, nevjernik prođe pokraj crkve i ne učini ništa, a antivjernik ulazi u crkvu i oskvrne je. (Naravno, ovu sam analogiju izmislio, ali radi se o tri vrste ponašanja koje bi se mogle očekivati.) Koja je od ove tri osobe učinila nešto što je uvijek, u svim okolnostima, krivo? Naravno, zadnja.

Muževi i žene pozvani su na prokreaciju. Ako imaju dobar razlog za izbjegavanje trudnoće, imaju pravo biti ne-prokreativni. Ali biti anti-prokreativan znači protusloviti najdubljoj biti sakramenta ženidbe.

Analogija je čak dublja nego što možete zamisliti. Prema Poslanici Efežanima, u 5. poglavlju, žena je sakramentalni znak Crkve. Kao u primjeru Djevice Marije, ženska je maternica uistinu postala hram Božji. Ako muž uđe u ovaj “hram”, mora moliti da se ispuni volja Božja. Možda ima neki dobar razlog ne ući u taj “hram”. Ali bilo bi ozbiljno svetogrđe ući u crkvu i oskvrnuti je obesplođenjem njezine maternice.

Evo još jedne analogije.8 Mnogi zaručeni parovi planirajući svoju svadbu zaključuju kako poznaju mnogo ljudi koje iz nekoga opravdanoga razloga ne mogu pozvati na svadbu. Ispravno bi učinili kad im jednostavno ne bi poslali pozivnicu. Možete li zamisliti da im pošaljete “ne-pozivnicu”? “Vjenčat ćemo se 21. lipnja, ali mi vas tamo ne želimo. Molimo vas, nemojte dolaziti.” Jasno je kako bi uslijedio prekid vaših odnosa.

To je ono što oženjeni parovi čine Bogu kad primjenjuju kontracepciju. Upuštajući se u spolni odnos, Bogu šalju pozivnicu da im se pridruži u izvršenju njegova najkreativnijega čina, ali kada Bog otvori pozivnicu, u njoj masnim slovima piše: “Ne dolazi. Ne želimo te ovdje.” S druge strane, bračni parovi koji se suzdržavaju od spolnoga čina kako bi izbjegli trudnoću jednostavno ne šalju Bogu pozivnicu. Ako bračni par ima opravdan razlog za izbjegavanje trudnoće, Bog to može razumjeti. Ovdje nema prekida odnosa.

“Uvijek su me učili kako se moralnost vrjednuje prema namjeri. Zar bračni parovi koji se koriste PPO-om ili oni koji koriste kontracepciju nemaju istu namjeru?”

Moramo biti oprezni u razlikovanju sadašnjih i budućih namjera (sredstava i ciljeva). Možda su njihove buduće namjere iste – izbjegavanje trudnoće iz opravdanih razloga. Ali sadašnje se namjere (sredstva kojima oni namjeravaju postići svoj zajednički cilj) sasvim razlikuju. Bračni par koji se koristi PPO-om namjerava se suzdržati od plodonosnoga spolnoga čina. Bračni par koji upotrebljava kontracepciju namjerava obesploditi plodonosan spolni čin. Radi se o potpuno različitim namjerama.

Uzmite, na primjer, dva studenta. Obojica imaju namjeru u budućnosti postići dobre ocjene. S tim ciljem u glavi, jedan namjerava marljivo učiti, a drugi namjerava varati na svakomu testu. Cilj nikada ne opravdava sredstva.

Gdje Biblija kaže da je kontracepcija pogrješna?

Gdje Biblija kaže da je pogrješno uzeti susjedovu ruku i staviti je u stroj za mljevenje mesa? Ne kaže. Ali ona uistinu kaže da smo pozvani ljubiti naše bližnje. Razumni će ljudi izvući zaključak da ljubiti bližnjega svoga isključuje pravljenje hamburgera od njegove ruke.

Biblija nigdje ne kaže: “Ne smijete se koristiti kontracepcijom.” Međutim, ona zaista kaže da smo stvoreni na sliku i priliku Božju kao muško i žensko (usp. Post 1,27). Ona kaže: “Plodite se, i množite” (Post 1,28). Ona kaže da je Bog pogubio Onana “jer ispuštaše [sjeme] na zemlju” (Post 38,9–10).9

Sam Krist je poučavao, govoreći o dvoje koji su postali “jedno tijelo”, kako nikada ne smijemo rastavljati ono što je Bog svezao (usp. Mt 19,6), a Bog je onaj koji je svezao spolnost i bebe, zar ne? 5. poglavlje Poslanice Efežanima (Ef 5) vrlo jasno poziva muževe da ljube svoje žene kao što Krist ljubi Crkvu. Je li Krist ikada namjerno obesplodio svoju ljubav?

Od početka do kraja, Pisma nas pozivaju na prihvaćanje Božje ljubavi, na ljubav kakvom Bog ljubi, na odabiranje života. Za nas je spolno sjedinjenje možda najistaknutija prilika za prihvaćanje ili odbijanje toga poziva. Upravo putem spolnoga sjedinjenja nestvorena ljubav Božja prodire u stvoreni svijet kako bi ušla u zajedništvo ljubavi muškarca i žene uzrokujući najveličanstveniji događaj u svemiru: stvaranje nove ljudske osobe.

Spolni odnos uz uporabu kontracepcije govori: “Mi ne želimo primiti Božju ljubav. Mi ne želimo ljubiti kao što Bog ljubi. Mi ne želimo odabrati život.” Je li to biblijski?

Dakle, što bi bili opravdani razlozi zbog kojih bi bračni par mogao primjenjivati PPO u izbjegavanju trudnoće?

Prvo trebamo razmotriti opću sklonost para prema djeci. Kontracepcijska je kultura sklona promatrati djecu kao teret kojemu se treba oprijeti, a ne kao dar koji se treba prihvatiti; kao prepreku materijalnomu bogatstvu, a ne kao doprinos obiteljskomu zdravlju; kao iscrpljivanje svjetskih prirodnih bogatstava, a ne kao društvenu korist.10 U okviru te društvene sredine, parovi često ulaze u brak s pristupom djeci po kojemu se podrazumijeva da ih ne će imati ako ih i sve dok ih sami ne budu željeli. Nakon što dadnu svoj doprinos s dvoje djece, čini se kao da bi par trebao pronaći opravdanje zbog toga što ih žele više.

Bez ikakvoga razmišljanja o tomu, parovi koji preuzmu ovaj pristup jednostavno traže najprikladniji način provođenja svojega plana. Iz te perspektive, PPO je samo još jedan mogući izbor na dugačkoj listi metoda za izbjegavanje “neželjene” djece i pritom jako nepoželjna metoda. Dok je ona podjednako djelotvorna u izbjegavanju trudnoće kao bilo koja druga kontracepcijska metoda, njezino provođenje zahtijeva daleko više žrtve.

Ali pretpostavimo da se takav par koristio PPO-om. Njihov negativni mentalitet prema djeci već se protivi onomu što su obećali pred oltarom. Neovisno o činjenici da ne obesplođuju svoje spolne snošaje namjerno, bili bi krivi što “u srcu” krše svoja obećanja.

Vratimo se na analogiju s pozivnicom za svadbu. Ne radi se o tomu da takav par Bogu šalje “ne-pozivnicu”, već o tomu da se njihovo zadržavanje pozivnice ne temelji na opravdanomu razlogu. Temelji se na stavu da u njihovu sjedinjenju Božja prisutnost ne bi bila dobrodošla.

Ovo je još uvijek očigledan prekid odnosa. (Kako biste se osjećali da vas bliski prijatelj bez opravdana razloga ne pozove na svoju svadbu?) Dakle, kako bismo shvatili opravdanu uporabu PPO-a u braku, prije svega nam je drugoga potrebno duboko obraćenje naših srdaca u odnosu na značenje spolnosti i istinski blagoslov djece.

Svaki je oženjeni par pozvan da se “plodi i množi” (Post 1,28). To je početna točka. Djeca nisu nešto čime se opterećuje bračna ljubav, već su krunidbeno slavlje bračne ljubavi. Stoga, umjesto izbjegavanja djece, opće bi raspoloženje trebalo biti ono koje prihvaća djecu kako dolaze, sve dok par nema opravdani razlog protiv toga.

Crkva spremno uočava, pogotovo u današnje vrijeme, da mnogi bračni parovi imaju opravdan razlog ne prihvaćati djecu u određenim razdobljima svojega bračnoga života. Drugi vatikanski sabor supružnicima daje sljedeće upute za planiranje veličine njihove obitelji: “[Supružnici trebaju]… promišljeno uzeti u obzir svoje osobno dobro i dobro svoje djece, već rođene i one koja bi se mogla još roditi. U tu svrhu trebaju razmotriti i materijalne i duhovne prilike kao i vlastito životno stanje. Konačno, trebaju voditi računa o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve. Ovu prosudbu u konačnici pred Bogom moraju donijeti sami roditelji i nitko drugi.”11

Katekizam ističe da je zadaća roditelja “pobrinuti se da njihova želja [za razmicanjem rađanja] nije potaknuta sebičnošću, nego usklađena s velikodušnošću kakva je prikladna za odgovorno roditeljstvo.” 12

Vratimo se još jednom bračnomu paru koji uistinu razumije značenje spolnosti. Oni imaju ispravan stav prema djeci. Bog je uvijek dobrodošao u njihovu spolnomu sjedinjenju. Pa ipak, oni su pred Bogom prosudili, na temelju gore navedenih načela, kako bi trebali izbjegavati trudnoću, barem za neko vrijeme.

Takav par nije zabrinut veličinom žrtve kakva je nužna da bi ostali vjerni svojim privolama, pa zato nauče kako primjenjivati PPO i suzdržavati se od spolne aktivnosti tijekom plodnoga razdoblja mjesečnoga ciklusa. To jest, iz opravdanih se razloga suzdržavaju i od poziva Bogu da stvori novi život. Takav par djeluje pravedno, odgovorno i u potpunomu skladu s privolom koju su izrekli jedno drugomu pred oltarom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

6    Humanae vitae – Ljudski život, Enciklika pape Pavla VI. o vrijednosti ljudskoga života, o spolnosti i kontroli rađanja, 16 (naglašavanje nadodano)
7    Bog nam je također dao inteligenciju kojom možemo stvoriti atomske bombe. To ne znači da je inteligentno to i činiti.
8    Za ovu analogiju zahvaljujem dr. Donaldu DeMarcu. Vidi njegovu knjigu New Perspectives on Contraception (Dayton, Oh.: One More Soul, 1999), 114.
9    Tradicionalna tumačenja u ovomu ulomku vide Božju osudu svake metode namjerno obesplođenoga orgazma (masturbacija, kontracepcija, sodomija itd.). Izraz “onanija” posebno je skovan za takva ponašanja. Čini se da samo suvremeni zagovornici kontracepcije nastoje izbjegavati zaključak da je Bog pogubio Onana zbog ispuštanja sjemena.
10  Taj mentalitet protiv djece iskazan je u prodajnomu katalogu koji sam jednom vidio, a nudio je otirač s natpisom: “Kućni ljubimci dobrodošli. Djeca moraju biti na uzici.” Potpis ispod slike je čak navijestio rat: “Ovaj otirač nedobrodošlice jamči da će Fertile Myrtle (Plodna Mirta – u svakodnevnomu govoru naziv za ženu s puno djece, prim. prev.) i njeno neobuzdano leglo biti u nevolji.
11  Gaudium et spes  – Radost i nada, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Drugi vatikanski koncil: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., 50