Drugu je ženu bilo strah reći svom “katoličkom” mladiću da s njim ne će više spavati. Strahovala je da bi mogao prekinuti s njom. Napokon mu je rekla i on nije prekinuo. Nakon još nekoliko izlazaka ona je pak odlučila prekinuti s njim jer ga nije zbilja voljela. I učinila je to! Dok su spavali zajedno, ona nije mogla vidjeti koliko je njihov odnos bio loš zato što ga je pokušavala spasiti. Kada se odmakla od svega, mogla je objektivnije gledati i vidjela je kako je bila nesretna.

Sve to jednostavno upućuje na ono što su mudri znali stoljećima: predbračnim spolnim odnosom najviše mogu izgubiti žene. Modernim rječnikom, seksualna je revolucija bila loša za sve, ali žene su dobile najgori dio.

Zašto je seksualna revolucija bila tako loša za žene? Kada žena ima spolni odnos s muškarcem, ona se vezuje za njega i osjeća obvezu biti s njim zato što je vjerodostojnija od njega. Muškarac se ne osjeća nužno obveznim kada je sudjelovao u spolnom odnosu. Ono što slijedi, jest odnos u kojem se jedna osoba osjeća obveznom, a druga ne. Žena je sklona trpjeti njegovo loše ponašanje jer ona ne želi izlaziti i tražiti nekog drugog. Ako muškarac podlegne svojoj niskoj prirodi, sklon je biti sve bezbrižniji zbog načina na koji se odnosi prema njoj, jer otkriva da će ona to prihvatiti. Rezultat je često, loše ponašanje prema ženama prije braka, a ako do braka dođe, jednako loš ili još gori postupak.

U ranim šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća žene su se počele sve više i više slagati s nemoralnim zahtjevima muškaraca i to je bio početak izloženosti lošijem ponašanju. Do ranih sedamdesetih mnogim je ženama bilo toga dosta i feministička je revolucija najozbiljnije započela. Vođe su obavili predivan posao u prepoznavanju problema, ali njihovo je rješenje bilo gore nego sam problem. Odlučili su da žene mogu biti poput muškaraca, pozivajući muškarce na izlazak ako bi tako htjele, plaćajući za pratnju ako bi izabrale tako i upuštajući se u pregršt spolnih odnosa, sve dok mogu obavljati pobačaje da bi sakrile vlastite pogrješke.

Na žalost, žene ne mogu uživati u usputnom seksu a da ne učine nasilje nad svojom vlastitom prirodom. A naravno, to isto vrijedi i za pobačaj. Taj je trend učinio jaz među spolovima još dubljim. Stopa pobačaja udvostručila se od 1960-ih. A neke procjene tvrde da su i do 50 posto članova National Organization for Women (NOW _ op. grupa koja se u SAD-u bori za prava žena) lezbijke. Jasno je da verzija feminizma koji zastupa NOW ne daje rezultate.

I drugi su započeli istupati s istim zaključkom. Danielle Chrittendon piše u tekstu What Our Mother Didn’t Tell Us: Why Happiness Eludes the Modern Woman (op. a. To nam naše majke nisu rekle: Zašto moderna žena nije sretna):

… žena koja danas odrasta, brzo otkriva da uživa u jamstvu “seksualne kvalitete”: pravu da vodi ljubav s muškarcem i zatim ga nikad ponovno ne vidi; pravu da bude uvrijeđena i ponižena ako odbije muškarčeve pokušaje prilaženja; pravu da dobije spolno prenosivu bolest, koja je kao bonus, može ostaviti neplodnom; pravu na pobačaj, kada stvari krenu loše, ili, što se može dogoditi, pravu da zatrudni izvan braka. Zaista, u svim obećanjima koja su nam dana oko naše sposobnosti da steknemo slobodu i neovisnost kao žene, obećanje spolne emancipacije moglo bi biti najnestvarnije.

U knjizi A Return to Modesty (op. Povratak umjerenosti) Wendy Shallit ističe. “Čudan način na koji naša kultura pokušava zaustaviti mlade žene od traženja nečega iznad ‘samo seksa’, način na koji nas pokušava riješiti naših romantičnih nadanja ili, naših neprilika i naših ‘hladnih tuševa’, pogrješno je upravljeno zalaganje. To je, ja ću ovdje pokazati, ništa manje nego pokušaj da se ženstvenost izliječi od sebe same, a što nas je u mnogo slučajeva dovelo u opasnost.”

I doista, ona vrlo efektno obrazlaže, služeći se člancima koje su napisali sami ti osloboditelji u časopisima Cosmopolitan, Elle i Mademoiselle.

Kolumnist Mona Charen držala je prije nekog vremena da je program apstinencije pod nazivom Best Friends (op. a. Najbolji prijatelji ) koji pomaže djevojkama u srednjoj školi da odgode spolnu aktivnost, odbiju droge i alkohol te izgrade pravo samopo²tovanje, vratio tim djevojkama njihovu ženstvenost.

Poenta jest da žene mogu ponovo uspostaviti svoje ženstveno dostojanstvo životom kršćanske čednosti, pomažući tako ujedno sebi i svojim muškarcima da budu spašeni. Ako muškarci ne žele izdići kulturu na kršćansku razinu (kao, što bi doista trebali), tada to mogu učiniti žene, kao što su to činile stoljećima. Biskup Fulton J. Sheen imao je jasan uvid kada je izjavio da je razina civilizacije svakog društva uvijek određena ženama. Ako žene odbiju sudjelovati u predbračnom seksu i inzistiraju da se muškarci prema njima odnose na dobar način prije braka i u samom braku, one će uzdići razinu na kojoj se nalazi cijela kultura.

Preuzeto iz knjige Thomasa G. Morrowa “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti – Vodič za katolike”

Bitno.net