Devitalizacija ljubavi

Postoji moderan argument u korist uporabe kontracepcije u braku koji tvrdi da se temelji na personalističkim terminima i koji se može sumirati na sljedeći način: bračni čin ima dvije funkcije: biološku ili prokreativnu i duhovno-združujuću. Ipak, dok je samo potencijalno prokreativan čin, stvarno je i imanentno čin ljubavi: istinski izražava bračnu ljubav i združuje muža i ženu.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Kontracepcija osujećuje i remeti biološki ili prokreativni potencijal bračnog čina, ali u potpunosti poštuje njegovu duhovnu i združujuću svrhu, zapravo ju omogućava i olakšava uklanjanjem napetosti ili strahova koji mogu narušiti izražaj ljubavi u bračnom općenju. Drugim riječima – ovo stajalište tvrdi – u isto vrijeme kontracepcija obustavlja i poništava prokreativni aspekt bračnog općenja, a združujući aspekt ostavlja netaknutim.

Sve donedavno, argument kojim su se koristili kršćanski moralisti protiv kontracepcije se uglavnom sastojao u tome da je spolni čin prirodno oblikovan za prokreaciju i da je isto neispravno osujetiti (jer je neispravno djelovati na prirodne ljudske funkcije). Mnogi nisu u potpunosti uvjereni ovim argumentom, kojeg zbilja možemo napasti najosnovnijim primjedbama. Naposljetku, djelujemo na druge ljudske funkcije, na primjer koristimo čepiće za uši ili zadržavamo dah u plućima itd. i nitko nikad nije tvrdio da je to nemoralno. Zašto bi onda bilo nemoralno s dobrim razlozima djelovati na prokreativni vid bračnog čina? Zagovarači uporabe kontracepcije odbacuju ovaj tradicionalni argument kao „biologizam“; kao shvaćanje bračnog čina koje ne ide dalje od biološke funkcije ili mogućih bioloških posljedica i koje ignorira duhovnu funkciju, tj. ulogu u označavanju i ishođenju jedinstva supružnika.

Oni koji pružaju ovakvu vrst obrane upotrebe kontracepcije u braku – uljuljani u prividno personalističke termine – smatraju da imaju čvrsto zaleđe. Kako bi ponudili efikasan odgovor i pokazali radikalnu nevaljanost tog stanovišta, predlažem da i mi razvijemo personalističku argumentaciju, temeljenu na personalističkom razumijevanju spolnosti i braka.

Očito je da je argumentiranje zagovornika kontracepcije temeljeno na postavci kako su prokreativni i sjedinjujući vid bračnog čina odvojivi, tj. da prokreativni aspekt može biti poništen bez da isto poništenje iskvari sam bračni čin čineći ga manje jedinstvenim izrazom istinske bračne ljubavi i jedinstva.

Naravno, ovu tezu Crkva eksplicitno odbacuje, a glavni razlog zašto je kontracepcija neprihvatljiva kršćanskoj savjesti je, kako je papa Pavao VI.  sročio u enciklici Humanae Vitae, „neraskidiva veza između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja“ (HV 12).

Pavao VI potvrdio je tu neraskidivu vezu, ali nije objasnio zašto su uistinu ova dva smisla neraskidivo povezana niti zašto je njihova veza takva da čini sam temelj za moralnu ocjenu čina.

Pokušajmo mirnim i jasnim razmatranjem, potpomognutim 20-godišnjom debatom, otkriti razloge zašto je tomu tako: zašto je sveza aspekta sjedinjenja i rađanja takva da uništenjem prokreativne vrijednosti uništavamo i vrijednost sjedinjenja i personalistički značaj. Drugim riječima, ukoliko namjerno uništimo sposobnost stvaranja života u bračnom činu, nužno smo uništili i sposobnost da isti označava ljubav: ljubav i jedinstvo svojstveno braku.

Bračni čin kao čin sjedinjenja

Zašto spolni odnos nazivamo bračnim činom? Zašto ga smatramo najizrazitijim iskazom bračne ljubavi i sebedarja? Zašto se prema spolnom odnosu – koji je prolazna i kratkotrajna stvar – odnosimo kao prema činu sjedinjenja? Naposljetku, zaljubljeni na mnoge načine iskazuju svoju ljubav i želju za sjedinjenjem: pismima, poklonima, držanjem za ruke… Što spolni odnos čini posebnim? Zašto taj čin sjedinjuje supruge na sasvim poseban način? Po čemu je on ne samo tjelesno već i ljubavno iskustvo?

Da li zbog posebnog užitka? Da li je sjedinjujući značaj bračnog čina sadržan samo u osjetima koje može proizvesti, ma kako silnim i intenzivnim? Ako spolni odnos sjedinjuje dvoje ljudi samo zato što pruža poseban užitak, čini se da postaje moguće da jedan ili oba supružnika mogu povremeno pronaći značajnije i smislenije sjedinjenje van braka. Slijedom toga, spolni odnos bez užitka postaje besmislen, a onaj sa užitkom, čak i homoseksualni, postaje suvisao i značajan.

Ne. Bračni čin može i ne mora biti združen sa užitkom; ali smisao čina se ne sastoji u užitku koji pruža, koji može biti intenzivan, ali je trenutan. Značaj bračnog čina je silan i nije prolazan, on traje.

Zašto bi bračni čin bio važniji od bilo kojeg drugog izražaja naklonosti među supruzima? Zašto bi trebao biti žarkiji izraz ljubavi i sjedinjenja? Sigurno iz razloga što događaj bračnog susreta nije samo dodir, nije puki osjećaj, ma kako intenzivan, već komunikacija, ponuda i prihvat, razmjena nečega što na jedinstven način predstavlja sebedarje i sjedinjenje dvoga Ja.

Ne smijemo zaboraviti da dok zaljubljenik želi predati sebe drugom/drugoj, sjediniti se jedno s drugim, ta želja ostaje ljudski govoreći na nivou htijenja i želje. Mogu se vezati jedno s drugim, ali se ne mogu stvarno predati. Najveći izraz želje za sebedarjem jest darivanje svog sjemena. Darivanje svog sjemena je značajnije, a posebno stvarnije, od davanja svog srca. „Tvoj sam, dajem ti svoje srce; evo, uzmi ga“, ostaje samo poezija kojoj nijedna tjelesna gesta ne može dati fizički izraz. Ali, „Ja sam tvoj; dajem ti svoje sjeme; evo, uzmi“, nije poezija, to je ljubav. To je bračna ljubav utjelovljena u jedinstven i povlašten tjelesni čin kojim se izražava blizina i povjerenje – „Dajem ti što nikom ne dajem“ – i stvorena je zajednica: „Uzmi što imam za dati. To će biti novi Ja. Sjedinjen s tobom, s onim što ti imaš za dati – s tvojim sjemenom – biti će novi „Ti-i-Ja“, plod našeg zajedničkog poznavanja i ljubavi“. U ljudskim pojmovima, to je najbliže što možemo doći do sebedarja u braku i u prihvaćanju dara drugoga, kako bi postigli supružničko zajedništvo.

Želite drugačije mišljenje? Kliknite like i pridružite nam se na facebooku!

Stoga, ono čim bračni čin izražava jedinstveni odnos i zajednicu nije dijeljenje osjeta i uzbuđenja već dijeljenje moći: izuzetne moći koja je u svezi sa životom, stvaralačke tjelesne seksualne moći. U istinskom bračnom odnosu, svaki supružnik kaže drugom: „Prihvaćam te kao nikog drugog u mom životu. Bit ćeš mi jedini i ja tebi. Ti i samo ti ćeš biti moj muž; samo ti ćeš biti moja žena. A dokaz tvoje jedinstvenosti i posebnosti za mene je činjenica da sam s tobom – i samo s tobom – spreman dijeliti tu Bogom danu životvornu moć“.

U tom se sastoji posebno svojstvo bračnog čina. Ostali tjelesni izričaji naklonosti ne prelaze nivo puke geste; ostaju simbolima željenog jedinstva. Ali bračni čin nije puki simbol. U istinskom bračnom odnosu nešto stvarno se izmjenjuje , sa potpunim darom i potpunim prihvatom bračne muževnosti i ženstvenosti. I kao svjedok njihova bračnog odnosa i blizine, ostaje muževljevo sjeme u ženinom tijelu.

Ako netko namjerno obeskrijepi životnu usmjerenost bračnog čina, uništava njegovu bitnu moć označavanja sjedinjenja. Kontracepcija u stvari pretvara bračni čin u samoobmanu ili laž: „ Toliko te volim da sam s tobom, i samo s tobom, spreman podijeliti ovu jedinstvenu moć…“ Ali – koju jedinstvenu moć? U kontraceptivnom seksu nema dijeljenja te jedinstvene moći, osim sposobnosti proizvođenja zadovoljstva. Ali onda je jedinstvenost bračnog čina reducirana na užitak. Njegova značaja više nema.

Kontraceptivni odnos je vježbanje besmisla. Možda se može usporediti sa pjevanjem bez micanja usnicama.

Neki se od nas mogu prisjetiti „sentiš“ dueta Jeanette McDonald i Nelson Eddya, glazbenih zvijezda s početaka zvučnog filma. Kako bi bilo apsurdno da su pjevali nijeme duete: prolazeći kroz emocije pjevanja, ali ne dopuštajući glasnicama da proizvedu razumljiv zvuk: samo besmislene odjeke…; užurbano ili zbunjeno kretanje bez značaja. Kontraceptivni odnos je vrlo nalik tome. Prakticirajući kontracepciju, bračni drugovi upliću jedno drugog u pokret tijela, ali njihov „govor tijela“ nije zaista human, ljudski („jezik tijela“ je, naravno, ključni izraz u pisanjima pape Ivana Pavla II. o spolnosti i braku). Ne daju dopuštenje svojim tijelima za razumljivu spolnu komunikaciju. Oni prilaze pokretima ljubavne pjesme; ali nje same zaista nema.

De facto, kontracepcija nije samo besmislen čin; ona je čin koji se suprotstavlja esencijalnom značenju istinitog bračnog čina u obilježavanju potpunog i bezuvjetnog sebedarja („Kontracepcija se protivi istini bračne ljubavi“, papa Ivan Pavao II, obraćanje 17.9.1983.). Umjesto potpunog uzajamnog prihvaćanja, takvi bračni drugovi se u jednom svom dijelu odbijaju, jer je plodnost njihova sastavnica. Odbacuju dio svoje zajedničke ljubavi: njenu moć da bude rodna…

Jedan par može kazati: mi ne želimo da naša ljubav bude plodna. Ali ako je zaista tako, njihovom pokušaju izražavanja ljubavi preko čina koji po svojoj prirodi podrazumijeva plodnu ljubav, imanentno je [njihovom činu] protuslovlje, koja se dodatno uvećava ako namjerno uništavaju produktivnu orijentaciju iz koje proizlazi sposobnost izražavanja jedinstvenosti njihove ljubavi.

U istinskoj bračnoj zajednici, mužu i ženi je namijenjeno iskustvo „titraja“ ljudske životnosti u samom svom izvoru. U slučaju kontraceptivnog „sjedinjenja“, supružnici će iskusiti uzbuđenje lišeno prave životnosti.

U svom protu-životnom djelovanju kontracepcija ne sustaje na negaciji plodnosti ljubavi. Ona smjera ka devitalizaciji ljubavi same. U neumoljivoj logici kontracepcije protu-životno postaje protu-ljubavno. Devitalizacijskim učinkom devastira ljubav i ugrožava je preranim starenjem i smrću.

Sad bi bilo dobro anticipirati moguću kritiku našeg argumenta, da je utemeljen na nepotpunoj disjunkciji, utoliko što naizgled potvrđuje da je bračni čin ili prokreativan ili tek hedonistički… Zar ne bi supružnici koji primjenjuju kontracepciju mogli pobijati ovo iskrenim svjedočenjem da u svom odnosu ne traže samo zadovoljenje; da osjećaju i izražavaju ljubav?

Pojasnimo svoje stajalište. Mi ne tvrdimo da ti bračni drugovi u svom činu ne vole jedno drugog, niti – utoliko što ne intendiraju takav odnos sa trećom osobom – da [njihov čin] ne izražava izvjesnu jedinstvenost u njihovom odnosu. Naša postavka je da ne izražava bračnu jedinstvenost. Ljubav može na neki način biti prisutna u njihovim kontraceptivnom su-odnošaju; ali njime [odnošajem] nije izražena ljubav. U stvari, bračna ljubav bi ubrzo mogla biti ugrožena. Uvijek ih pritišće sumnja da bi čin u kojem sudjeluju za svakog od njih mogao biti privilegirano davanje užitka, ali da može biti i obično, sebično uzimanje. Logičan je teret njihova „vođenja ljubavi“ opterećenost osjećajem patvorenosti ili ispraznosti, jer pokušavaju utemeljiti odnos na užitku, na činu koji teži sterilizaciji i začahurenju u samog sebe i odbijaju temeljenje svog odnosa na zaista jedinstvenoj bračnoj dimenziji su-stvaralaštva punog ljubavi, sposobnog, u svojoj životnosti, da ih oboje razotkrije i otvori ne samo jedno drugom nego i cjelovitosti života i stvaranja.

Cormac Burke, Covenanted Happiness (Scepter, 1999_ new edition), 07. Married Love and Contraception, http://www.cormacburke.or.ke/book/Covenanted_Happiness/Chapter07.html 

izvor: http://www.palotinci.hr/duhovnost/mladi/devitalizacija-ljubavi/

Bitno.net očekuje korisne, poticajne, pozitivne, objektivne i informativne komentare koji upotpunjuju članak/vijest ispod koje su objavljeni. Komentari koji sadržavaju mržnju, psovanje, nasilno ponašanje, nepoštivanje sugovornika i autora članka, osobe spomenute u članku ili vijesti itd., bit će obrisani. Bitno.net ne odgovara za sadržaj komentara pošto se isti objavljuju u realnom vremenu. Podsjećamo vas da po novim izmjenama kaznenog zakona od 01.01.2013. (glava XV.) zbog vaših komentara možete kazneno odgovarati. Komentari ispod članaka ne predstavljaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Prikaži komentare

(9 komentara)