Devitalizacija ljubavi

Postoji moderan argument u korist uporabe kontracepcije u braku koji tvrdi da se temelji na personalističkim terminima i koji se može sumirati na slijedeći način: bračni čin ima dvije funkcije: biološku ili prokreativnu i duhovno-združujuću. Ipak, dok je samo potencijalno prokreativan čin, stvarno je i imanentno čin ljubavi: istinski izražava bračnu ljubav i združuje muža i ženu.

Kontracepcija osujećuje i remeti biološki ili prokreativni potencijal bračnog čina, ali u potpunosti poštuje njegovu duhovnu i združujuću svrhu, zapravo ju omogućava i olakšava uklanjanjem napetosti ili strahova koji mogu narušiti izražaj ljubavi u bračnom općenju. Drugim riječima – ovo stajalište tvrdi – u isto vrijeme kontracepcija obustavlja i poništava prokreativni aspekt bračnog općenja, a združujući aspekt ostavlja netaknutim.

Sve donedavno, argument kojim su se koristili kršćanski moralisti protiv kontracepcije se uglavnom sastojao u tome da je spolni čin prirodno oblikovan za prokreaciju i da je isto neispravno osujetiti (jer je neispravno djelovati na prirodne ljudske funkcije). Mnogi nisu u potpunosti uvjereni ovim argumentom, kojeg zbilja možemo napasti najosnovnijim primjedbama. Na poslijetku, djelujemo na druge ljudske funkcije, na primjer koristimo čepiće za uši ili zadržavamo dah u plućima itd. i nitko nikad nije tvrdio da je to nemoralno. Zašto bi onda bilo nemoralno s dobrim razlozima djelovati na prokreativni vid bračnog čina? Zagovarači uporabe kontracepcije odbacuju ovaj tradicionalni argument kao „biologizam“; kao shvaćanje bračnog čina koje ne ide dalje od biološke funkcije ili mogućih bioloških posljedica i koje ignorira duhovnu funkciju, tj. ulogu u označavanju i ishođenju jedinstva supružnika.

Oni koji pružaju ovakvu vrst obrane upotrebe kontracepcije u braku – uljuljani u prividno personalističke termine – smatraju da imaju čvrsto zaleđe. Kako bi ponudili efikasan odgovor i pokazali radikalnu nevaljanost tog stanovišta, predlažem da i mi razvijemo personalističku argumentaciju, temeljenu na personalističkom razumijevanju spolnosti i braka.

Očito je da je argumentiranje zagovornika kontracepcije temeljeno na postavci kako su prokreativni i sjedinjujući vid bračnog čina odvojivi, tj. da prokreativni aspekt može biti poništen bez da isto poništenje iskvari sam bračni čin čineći ga manje jedinstvenim izrazom istinske bračne ljubavi i jedinstva.

Naravno, ovu tezu Crkva eksplicitno odbacuje, a glavni razlog zašto je kontracepcija neprihvatljiva kršćanskoj savjesti je, kako je papa Pavao VI.  sročio u enciklici Humanae Vitae, „neraskidiva veza između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja“ (HV 12).

Pavao VI potvrdio je tu neraskidivu vezu, ali nije objasnio zašto su uistinu ova dva smisla neraskidivo povezana niti zašto je njihova veza takva da čini sam temelj za moralnu ocjenu čina.

Pokušajmo mirnim i jasnim razmatranjem, potpomognutim 20-godišnjom debatom, otkriti razloge zašto je tomu tako: zašto je sveza aspekta sjedinjenja i rađanja takva da uništenjem prokreativne vrijednosti uništavamo i vrijednost sjedinjenja i personalistički značaj. Drugim riječima, ukoliko namjerno uništimo sposobnost stvaranja života u bračnom činu, nužno smo uništili i sposobnost da isti označava ljubav: ljubav i jedinstvo svojstveno braku.

Bračni čin kao čin sjedinjenja

Zašto spolni odnos nazivamo bračnim činom? Zašto ga smatramo najizrazitijim iskazom bračne ljubavi i sebedarja? Zašto se prema spolnom odnosu – koji je prolazna i kratkotrajna stvar – odnosimo kao prema činu sjedinjenja? Naposlijetku, zaljubljeni na mnoge načine iskazuju svoju ljubav i želju za sjedinjenjem: pismima, poklonima, držanjem za ruke… Što spolni odnos čini posebnim? Zašto taj čin sjedinjuje supruge na sasvim poseban način? Po čemu je on ne samo tjelesno već i ljubavno iskustvo?

Da li zbog posebnog užitka? Da li je sjedinjujući značaj bračnog čina sadržan samo u osjetima koje može proizvesti, ma kako silnim i intenzivnim? Ako spolni odnos sjedinjuje dvoje ljudi samo zato što pruža poseban užitak, čini se da postaje moguće da jedan ili oba supružnika mogu povremeno pronaći značajnije i smislenije sjedinjenje van braka. Slijedom toga, spolni odnos bez užitka postaje besmislen, a onaj sa užitkom, čak i homoseksualni, postaje suvisao i značajan.

Ne. Bračni čin može i ne mora biti združen sa užitkom; ali smisao čina se ne sastoji u užitku koji pruža, koji može biti intenzivan, ali je trenutan. Značaj bračnog čina je silan i nije prolazan, on traje.

Zašto bi bračni čin bio važniji od bilo kojeg drugog izražaja naklonosti među supruzima? Zašto bi trebao biti žarkiji izraz ljubavi i sjedinjenja? Sigurno iz razloga što događaj bračnog susreta nije samo dodir, nije puki osjećaj, ma kako intenzivan, već komunikacija, ponuda i prihvat, razmjena nečega što na jedinstven način predstavlja sebedarje i sjedinjenje dvoga Ja.

Ne smijemo zaboraviti da dok zaljubljenik želi predati sebe drugom/drugoj, sjediniti se jedno s drugim, ta želja ostaje ljudski govoreći na nivou htijenja i želje. Mogu se vezati jedno s drugim, ali se ne mogu stvarno predati. Najveći izraz želje za sebedarjem jest darivanje svog sjemena. Darivanje svog sjemena je značajnije, a posebno stvarnije, od davanja svog srca. „Tvoj sam, dajem ti svoje srce; evo, uzmi ga“, ostaje samo poezija kojoj nijedna tjelesna gesta ne može dati fizički izraz. Ali, „Ja sam tvoj; dajem ti svoje sjeme; evo, uzmi“, nije poezija, to je ljubav. To je bračna ljubav utjelovljena u jedinstven i povlašten tjelesni čin kojim se izražava blizina i povjerenje – „Dajem ti što nikom ne dajem“ – i stvorena je zajednica: „Uzmi što imam za dati. To će biti novi Ja. Sjedinjen s tobom, s onim što ti imaš za dati – s tvojim sjemenom – biti će novi „Ti-i-Ja“, plod našeg zajedničkog poznavanja i ljubavi“. U ljudskim pojmovima, to je najbliže što možemo doći do sebedarja u braku i u prihvaćanju dara drugoga, kako bi postigli supružničko zajedništvo.