Josip – neuspjelo zavođenje

Na egipatskome kraljevskom dvoru Potifarova žena želi zavesti Josipa. Ova pripovijest zaslužuje da se ispriča:

“Josipa dovedoše u Egipat. Tu ga od Jišmaelaca koji su ga onamo doveli kupi Egipćanin Potifar, dvoranin faraonov i zapovjednik njegove tjelesne straže. Jahve je bio s Josipom, zato je u svemu imao sreću: Egipćanin ga uzme k sebi u kuću. Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh; zavolje on Josipa, uze ga za dvoranina i postavi ga za upravitelja svoga doma i povjeri mu sav svoj imetak. I otkad mu je povjerio upravu svoga doma i svega svog imetka, blagoslovi Jahve dom Egipćaninov zbog Josipa: blagoslov Jahvin bijaše na svemu što je imao – u kući i u polju. I tako sve svoje prepusti brizi Josipovoj te se više ni za što nije brinuo, osim za jelo što je jeo. A Josip je bio mladić stasit i naočit.

Poslije nekog vremena žena njegova gospodara zagleda se u Josipa i reče mu: ‘Legni sa mnom!’ On se oprije i reče ženi svoga gospodara: ‘Gledaj! Otkako sam ja ovdje, moj se gospodar ne brine ni za što u kući; sve što ima meni je povjerio. On u ovoj kući nema više vlasti negoli ja i ništa mi ne krati osim tebe, jer si njegova žena. Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga!’ Iako je Josipa salijetala iz dana u dan, on nije pristao da uz nju legne; nije joj prilazio.

Jednog dana Josip uđe u kuću na posao. Kako nikog od služinčadi nije bilo u kući, ona ga uhvati za ogrtač i reče: ‘Legni sa mnom!’ Ali on ostavi svoj ogrtač u njezinoj ruci, otrže se i pobježe van. Vidjevši ona da je u njezinoj ruci ostavio ogrtač i pobjegao van, zovne svoje sluge te im reče: ‘Gledajte! Trebalo je da nam dovede jednog Hebrejca da se s nama poigrava. Taj k meni dođe da sa mnom legne, ali sam ja na sav glas zaviknula. A čim je čuo kako vičem, ostavi svoj ogrtač pokraj mene i pobježe van.’

Uza se je držala njegov ogrtač dok mu je gospodar došao kući. Onda i njemu kaza istu priču: ‘Onaj sluga Hebrejac koga si nam doveo dođe k meni da se sa mnom ljubaka! Ali čim je čuo kako vičem, ostavi svoj ogrtač pokraj mene i pobježe van.’ Kad je njegov gospodar čuo pripovijest svoje žene koja reče: ‘Eto, tako sa mnom tvoj sluga’, razgnjevi se. Gospodar pograbi Josipa i baci ga u tamnicu – tamo gdje su bili zatvoreni kraljevi utamničenici. I osta u tamnici.” (Post 39,1–20)

David i Bat-Šeba

U pripovijesti o kralju Davidu, pak, sama požuda, koja je u početku bila odlučujuća, ustupila je mjesto ljubavi:

“A jednoga dana predveče usta David sa svoje postelje i prošeta se po krovu svoje palače. Opazi s krova ženu gdje se kupa. Ta žena bijaše izvanredno lijepa. David se propita za tu ženu, i rekoše mu: ‘Pa to je Bat-Šeba, kći Eliamova i žena Urije Hetita!’ Nato David posla glasnika da je dovedu k njemu. Kad je došla, leže on s njom, upravo kad se bila očistila od svoje nečistoće. Zatim se ona vrati svojoj kući. Žena zatrudnje te poruči Davidu: ‘Trudna sam!’

Tada David posla poruku Joabu: ‘Pošalji k meni Uriju Hetita!’ I Joab posla Uriju k Davidu. Kad je Urija došao k njemu, zapita ga David kako je Joab, kako je vojska i kako napreduje rat. Potom David reče Uriji: ‘Siđi u svoju kuću i operi svoje noge!’ Urija iziđe iz kraljeva dvora, a za njim ponesoše dar s kraljeva stola. Ali Urija osta da spava pred vratima kraljeva dvora sa stražarima svoga gospodara, i ne ode svojoj kući.

Javiše to Davidu govoreći: ‘Urija nije otišao svojoj kući!’ Tada David upita Uriju: ‘Zar nisi došao s puta? Zašto ne ideš svojoj kući?’ A Urija odgovori Davidu: ‘Kovčeg, Izrael i Juda borave pod šatorima, moj gospodar Joab i straža moga gospodara borave na otvorenu polju, a ja da uđem u svoju kuću da jedem i da pijem i da spavam sa svojom ženom? Živoga mi Jahve, i tako mi tvoga života, zaista neću učiniti nešto takvo!’ Tada David reče Uriji: ‘Ostani još danas ovdje, a sutra ću te otpustiti.’ Tako Urija osta u Jeruzalemu onaj dan. Sutradan David pozva Uriju da jede i da pije pred njim, i on ga opi. A uvečer Urija iziđe i leže na svoju postelju sa stražarima svoga gospodara, ali svojoj kući nije otišao.

Ujutro David napisa pismo Joabu i posla ga po Uriji. A u tom pismu pisao je ovako: ‘Postavite Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine!’ Zato Joab, opsjedajući grad, postavi Uriju na mjesto gdje je znao da stoje najhrabriji ratnici. Kad su onda građani provalili van i pobili se s Joabom, pade nekoliko od njegove vojske, od Davidovih ljudi, a pogibe i Urija Hetit.

Potom Joab posla čovjeka i javi Davidu sve što se dogodilo u boju. I zapovijedi glasniku ovako: ‘Kad pripovjediš kralju sve što se dogodilo u boju, možda će se kralj razljutiti pa ti kazati: ‘Zašto ste se primakli tako blizu grada da navalite? Zar niste znali da se obično izmeću strijele sa zida? Tko je ubio Abimeleka, sina Jerubaalova? Nije li jedna žena bacila na njega mlinski kamen, ozgo sa zida, te je poginuo u Tebesu? Zašto ste se primakli tako blizu zidu?’ Ako ti tako kaže, a ti mu reci: ‘Poginuo je i tvoj sluga Urija Hetit.’

Glasnik krenu na put, dođe k Davidu i pripovjedi mu sve što mu je naložio Joab. A David planu gnjevom na Joaba i reče glasniku: ‘Zašto ste se primakli tako blizu zidu? Tko je ubio Abimeleka, sina Jerubaalova? Nije li jedna žena bacila na njega mlinski kamen, ozgo sa zida, te je poginuo u Tebesu? Zašto ste se primakli tako blizu zidu?’ Glasnik odgovori Davidu: ‘Ti su ljudi silovito udarili na nas i izašli su protiv nas na otvoreno polje. Mi smo ih potisnuli natrag do gradskih vrata, ali su strijelci sa zida stali izmetati strijele na tvoje ljude, te ih je poginulo nekoliko između kraljevih slugu; tako je poginuo i tvoj sluga Urija Hetit.’

Tada David reče glasniku: ‘Ovako reci Joabu: Nemoj to uzimati toliko k srcu, jer mač proždire sad ovoga, sad onoga. Udaraj još jače na grad i obori ga! Tako ćeš mu vratiti srčanost!’ Kad je Urijina žena čula da je poginuo njezin muž Urija, žalila je za svojim mužem. A kada je prošlo vrijeme žalosti, posla David po nju i uze je u svoj dvor, i ona mu posta ženom. I rodi mu sina. A djelo koje učini David bijaše zlo u očima Jahvinim.

Jahve posla proroka Natana k Davidu. On uđe k njemu i reče mu:

‘U nekom gradu živjela dva čovjeka, jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i goveda u obilju. A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći. I dođe putnik k bogatom čovjeku, a njemu bilo žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao. On ukrade ovčicu siromaha i zgotovi je za svog pohodnika.’ Tada David planu žestokim gnjevom na toga čovjeka i reče Natanu: ‘Tako mi živog Jahve, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio! Četverostruko će naknaditi ovcu zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa!’ Tada Natan reče Davidu: ‘Ti si taj čovjek.’” (2 Sam 11,2–12,7)

Usprkos ubojstvu koje je David počinio da bi skrio svoj preljub, on istinski voli ovu ženu. Da je on svoj grijeh potiskivao i da nije nastojao dati zadovoljštinu kajanjem i pokorom, njegova ljubav zacijelo ne bi opstala.

Čak i istinska ljubav može biti poticaj na grijeh – zapravo samo poticaj, a ne uzrok! – i ova nedjeljiva isprepletenost svjetla i sjene u ljudskim srcima dio je čovjekove tragičnosti i ona je bolno iskustvo koje se ne smije prešutjeti.

Isus i preljubnica

Isusov susret s preljubnicom jedno je od najdirljivijih mjesta u Evanđelju:

“U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: ‘Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?’ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: ‘Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!’ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče: ‘Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?’ Ona reče: ‘Nitko, Gospodine.’ Reče joj Isus: ‘Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.’” (Iv 8,2−11)

Ivan nam ne opisuje kako je do toga došlo. Je li ona bila lakoumna i prevrtljiva? Ovu pripovijest možemo i ovako razumjeti: možda ju je njezin muž već dugo vremena zapustio i možda ju je i sam prevario. Sada je susrela drugog muškarca, prvi se put osjeća istinski voljenom i ne može se oduprijeti napasti. Ona mu se daje, ali nakon što su ih otkrili, ljudi, čije licemjerje Isus poznaje, dovlače je pred Isusa! On, muškarac koji je sudjelovao, pobjegao je, a ona na tipičan način ostaje u rukama ljudi koji je zlobno psuju. Nakon svega hvata je paničan strah od onoga što bi se moglo dogoditi sve do trenutka kada ljudi s kamenjem nisu mogli više izdržati Isusov pogled te jedan za drugim bacaju kamenje i odlaze. Nikada neće moći zaboraviti rečenicu koja je paralizirala ruke ovih ljudi: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” Možda su se mnogi od njih i obratili. Bilo kako bilo, Isus je na kraju ostao sam sa ženom i sada, bez ove upitne publike, on joj progovara. Ni on je ne osuđuje, nego je obazrivo hrabri za novi početak u vjernosti.

Isus i žena sa šest muževa

Slično, no ipak posve drukčije, teče susret Isusa sa ženom na Jakovljevu zdencu. Isus zna da ona nije posve jednostavna žena. Nakon razgovora o zdencu i vodi Isus joj kaže:

“Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo!” Ona mora priznati: “Nemam muža.” Isus se pažljivo upušta u razgovor s njom: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža.’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Žena može još samo reći: “Gospodine, vidim da si prorok.” (Usp. Iv 4,16–19)

Ni ovdje ne saznajemo ništa više o njezinu životu. Zašto ona tako živi? Koja je razočaranja i rane doživjela, te kako je došla do šestog muža koji joj zapravo i nije muž? Odakle neuspjesi u svim tim odnosima? Je li bila tako nemirna da nije mogla ostati vjerna ili su je muškarci uvijek željeli pa su je onda ostavljali? Kao uvijek, Isus poznaje ovu ranu u njezinu životu, ali on je ne ponižava, nego započinje s njom razgovor o Bogu koji je puno važniji od njezinih različitih priča o muškarcima. Red u njezin život dolazi od Boga. Ovo treba ovako shvatiti, a ne obratno, kao da bi »red« u životu, kako god ga razumjeli, mogao biti dovoljan da dođemo do Boga.

Mnogo je razloga zašto su ljudi jedni drugima nevjerni. Nevjera nikada nije neopasna, ni tada kada pokoji preljub ostane neotkriven ili čak bude poticaj za bolni, ali ipak novi početak. Nevjera je često početak kraja, i čak kada se brak održi, rijetko se ponovno vrati velika, sretna ljubav.

Andreas Laun

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav i partnerstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.