Otac svjedoči svojim životom

Čini se da smo mi, ljudi na Zapadu, po prirodi skloni tražiti neku tehniku koja će nam omogućiti postizanje željenog rezultata na bilo kojem području. Uvijek želimo znati što moramo napraviti kako bi postigli svoje ciljeve. U određenim područjima – izgradnja kuće, upravljanje zrakoplovom, rad na računalu – od presudne je važnosti tehničko znanje, znati što učiniti i kada to učiniti. Ali ne smijemo dopustiti da nas naš smisao za tehniku odvede krivim putem kada je riječ o kraljevstvu duha.

U vjerskoj sferi činiti nije toliko važno koliko biti. Izvršiti djelo milosrđa a da pritom nismo milosrdni – dati novac prosjaku da ga se riješimo ili da pokažemo drugima kako smo milosrdni – znači da uopće nije riječ o činu milosrđa. Zapravo, takav čin može biti grijeh sebičnosti ili taštine. Okititi kuću križevima ili slikama svetaca ne znači ništa – čak može biti i nakaradno – ukoliko te stvari ne odražavaju stvarni život koji se živi u toj kući. A taj život mora biti život koji se živi u Kristu.

Euharistija nikada ne završava, kako je to istaknuo Drugi vatikanski sabor u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi br. 10: “Krist Gospodin, veliki svećenik od ljudi uzet (usp. Heb 5,1–5) učinio je od novoga naroda ‘kraljevstvo i svećenike za Boga i Oca Svoga’ (Otk 1,6; usp. 5,9–10), jer se kršteni po preporodu i pomazanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo, da svim djelima kršćana prinose duhovne žrtve i da navješćuju čudesa Onoga koji ih je iz tmina pozvao u divno svoje svjetlo (usp. 1 Pt 2,4–10). Zato neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga (usp. Dj 2,42–47) prikazuju sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu (usp. Rim 12,1), neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu i neka uvijek budu spremni na odgovor svakomu koji od njih zatraži obrazloženje nade koja je u njima (usp. 1 Pt 3,15).”

Otac obitelji “svjedoči” na mnoge načine. O nekima smo već govorili; neke ćemo spomenuti u sljedećim poglavljima.

Ovdje bi bilo dobro zaustaviti se i razmotriti činjenicu da dogmatska konstitucija o Crkvi Drugoga vatikanskog sabora u broju 11, promišljajući o svećeništvu svih vjernih, skreće pozornost na činjenicu da “kršćanski bračni drugovi djelovanjem sakramenta ženidbe, kojim naznačuju i imaju dio u misteriju jedinstva i plodne ljubavi između Krista i Crkve (usp. Ef 5,32), uzajamno se pomažu da postignu svetost u bračnom životu i u primanju i odgoju djece, i tako imaju u svojem životnom položaju i svojem staležu svoj poseban dar u Božjem narodu (usp. 1 Kor 7,7). Jer iz te ženidbene zajednice proizlazi obitelj, u kojoj se rađaju novi pripadnici ljudskog društva, koji po milosti Duha Svetoga postaju po krštenju sinovi Božji, da tako Božji narod može trajati kroz sve vjekove. U toj Crkvi, koja bi se mogla nazvati kućnom, roditelji moraju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjesnici vjere.”

Stoga prirodna roditeljska uloga odgajatelja djece postaje za kršćanskog oca specifičan posao njegova laičkog svećeništva: on je “propovjednik vjere” svojoj djeci.

Otac stvara kršćansku zajednicu u domu

Otac mora imati na umu da najbolje svjedočenje evanđelja koje može pružiti svojoj djeci nije u riječima, nego u djelima, u kvaliteti života koji stvara u svojoj “domaćoj Crkvi”. Kako bi stvorio zajednicu jedinstva, pravu kršćansku zajednicu punu ljubavi i radosti, otac obitelji mora dati sve od sebe da uspostavi duh molitve, slavljenja i zahvaljivanja – ukratko, duh nadnaravne ljubavi u svojoj zajednici.

Pomoć pri izvršavanju ove zadaće pružit će mu njegovanje kršćanskih aktivnosti kao što su molitve prije jela (koje nisu samo rutinska dužnost, nego trenutci istinskog sudjelovanja obitelji) i biranje drugih trenutaka za obiteljsku molitvu i obiteljske rituale. Izgradnja obiteljskih običaja i tradicija treba postati sastavni dio života u zajednici koja štuje Boga, što bi obitelj i trebala biti.

Posljednjih godina objavljeno je mnogo knjiga i brošura o obiteljskim molitvama i obredima. One ne samo da potiču kršćanski život u obitelji nego su i znak sve većeg zanimanja za kršćansku obitelj. Katolici imaju veliko bogatstvo obreda i tradicija koje pomažu obitelji da raste u milosti i da se preobražava u Kristu. Odabir onih koje će najbolje odgovarati potrebama određene obitelji najbolje je prepustiti roditeljima; minimum bi trebao biti barem povratak na stari časni običaj započinjanja obiteljskog objeda molitvom.

Naravno da će otac koji je potpuno svjestan svete dužnosti, koja ide uz dostojanstvo očinstva, tražiti, zajedno sa svojom ženom, i druge načine usađivanja kršćanskih istina u umove i srca svoje djece. Posebni dani pamtit će se na poseban način: na primjer, može se obilježiti dan krštenja svakog djeteta tako da se njegova krsna svijeća upali na nekoliko minuta prije glavnog jela dok otac ili majka ponovno čitaju krsna obećanja.

Kao predstavnici Božji u domu, roditelji su na čelu onog što nazivamo “prvom i najvažnijom liturgijskom zajednicom”. Oni su ti koji moraju voditi svoju obitelj kroz liturgijsku godinu na način koji odgovara obiteljskom životu. Roditelji objašnjavaju svojoj djeci značenje svakoga liturgijskog razdoblja i pripremaju ih za velike blagdane, svako dijete u skladu s njegovim sposobnostima razumijevanja.

Život u domu mora biti liturgijski život, život koji se živi prema ritmu crkvene godine. Kristovo se rođenje treba slaviti kao Kristovo rođenje, a ne kao vrijeme u kojem svjetovni Djed Božićnjak obilno dariva. Ako za Božić previše pozornosti posvećujemo darovima iz robne kuće i Djedu Božićnjaku, i ako to isto radimo za Uskrs sa zečićima i pilićima, to ne znači samo da sekulariziramo ove velike svetkovine Crkve nego i da ugrožavamo vjeru svoje djece. Jer ako Božić i Uskrs svodimo samo na izmišljene priče, u trenutku kad se odrastanjem djetetovo vjerovanje u takve događaje pokoleba, može nam se dogoditi da otkrijemo kako je oslabljena i njegova vjera u pravu stvarnost Uskrsa i Božića. A u najmanju ruku njegovo povjerenje u roditelje može biti narušeno. Već sama ova pomisao trebala bi nas potaknuti na promišljanje, ali prije svega trebali bismo imati na umu svoju dužnost da doista budemo u potpunosti vjerni Kristu, što se nikako ne smije ignorirati ukoliko uopće želimo živjeti kao kršćani.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau Glava obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.