“Do većine oluja u obiteljima dolazi zbog ponašanja djece”, primjećuje otac Descouvemont. To nas ne bi trebalo iznenaditi, ponajprije zato što volimo svoju djecu, pa je njihov odgoj jedna od tema koje su nam najviše pri srcu, jedna od najosjetljivijih točaka. Osim toga, svaki supružnik ima svoj temperament i svoju prošlost, svoje rane i svoja bogatstva, svoje adute i svoje slabosti, pa svatko reagira u skladu s onim što jest, što je i sam proživio. “U mojoj obitelji”, objašnjava Gaëlle, “nikad nismo dobili po guzi. Ne mogu podnijeti kad moj muž udari dijete, a njemu je to normalno. U njegovoj se obitelji kaže da dobar udarac po guzi nikad nikomu nije učinila ništa nažao.”

Otac i majka ne postavljaju se na isti način, i dobro je da je tako. Otac nije majka, majka nije otac. Svatko ima svoje poslanje, svatko mora stajati na svojem mjestu. “Majka utjelovljuje darivanje, otac je onaj koji kaže ne”, sažima psiholog Tony Anatrella. Katkada zaboravljamo da je djetetu potrebno i jedno i drugo. “Bračni drugovi, nažalost, odgovornost za loše ponašanje djeteta prečesto prebacuju jedno na drugo. Muž predbacuje ženi da nije dovoljno čvrsta, a žena mužu da ne razumije dijete i da ga ne ljubi s dovoljno nježnosti.”

Ponašanje okoline, posebno baka i djedova, može otežati bračne sukobe. Bakama i djedovima nije uvijek lako priznati da se unuci odgajaju na način koji oni ne odobravaju ili ne razumiju, ali nema ničeg goreg od ovakvih opaski:”Tvoj je muž prestrog” ili “Tvoja žena djeci dopušta baš sve”. Kad bi to i bila istina, nije na roditeljima bračnih drugova da daju takve izjave ili da o tome prosuđuju. Njihov položaj daje im mogućnost da bolje od ikog učine nešto drugo: daju podršku, ohrabre, pomognu da se vrati izgubljeno povjerenje. “Uvijek mi je bilo jako stalo do mišljenja moje majke”, priznaje Elise. “Muževe odgojne kvalitete naučila sam prepoznati upravo zahvaljujući njoj. Ona je pritom uvijek ostala diskretna, nije mnogo govorila, tek dvije-tri pozitivne riječi u pravom trenutku.”

Da bi se riješilo sukobe i izbjeglo nove oluje, važno je uzeti vremena za slušanje i za razgovor o poteškoćama. Ako je moguće, neka to bude kad se “zrak raščistio”, i neka uvijek bude daleko od djece, eventualno uz pomoć nekoga izvana. Suočeni s krizom kroz koju je prolazio njihov najstariji sin, Géraldine i Filip su osjetili potrebu da zatraže pomoć bračnog savjetnika koji im je pomogao naći sklad u toj teškoj situaciji. Benôit i Sophie redovito razgovaraju o konkretnim pitanjima odgoja djece sa svojim duhovnikom. On im nikada ne nalaže što im je činiti, nego im pomaže da si postave prava pitanja i da mirno saslušaju jedno drugo.

Htjeli bismo biti savršeni roditelji, htjeli bismo da naš bračni drug bude savršena majka ili otac, ali nismo i nikada ne ćemo biti roditelji bez mane i pogrješke. Počinili smo grješaka i propusta, počinit ćemo ih još. Naš bračni drug isto tako. To nije sudbina pred kojom bi se čovjek trebao obeshrabriti. To je stvarnost koju treba prihvatiti da bismo mogli napredovati. Isus nije došao radi zdravih i pravednih, nego radi bolesnih i grješnih. Drugim riječima, nije došao radi savršenih roditelja, nego radi onih koji griješe, koji doživljavaju neuspjehe, koji lutaju, kojima prijete malodušnost, bijes, ogorčenost, kojima je teško međusobno se saslušati i razumjeti, ali koji žarko žele rasti u ljubavi da bi uskladili svoje glasove.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.