Obitelji su gladne očinske ljubavi
U obitelji iz koje dolazi mladi narkoman često otkrivamo stanje anarhije jer u tom domu nema dovoljno roditeljske brige, možda zbog razvoda ili zbog toga što su je jednostavno zanemarili jureći za sve luksuznijim stilom života. U takvim domovima nalazimo situaciju u kojoj je osjećaj za pustolovinu mrtav zbog jednoga drugog razloga: zato što je ljubav mrtva.
Zašto djevojka koja je ubila svog brata nije mogla slobodno razgovarati sa svojim roditeljima o tome što misli o načinu svoga života? Zašto nije osjećala da je sam život vrijedan življenja? Možda je jedan od razloga taj što je rijetko viđala svog oca i majku, osim pred televizorom. Ako je njezina priča točna, ona je živjela u kući punoj stranaca koji nisu bili “nazočni” za nju, s ljudima među kojima očito nije bilo nikakve komunikacije brižne ljubavi, pa ni zanimanja jednog za drugo.
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 
Kao kršćanima poznato nam je da se cijela Kristova poruka može sažeti u jednu jedinu riječ: ljubav. Biti kršćanin znači ljubiti. Ono čega je ova djevojka bila željna – a što je osjećala samo kao veliku prazninu, dosadu – bila je ljubav. Ono što je davno nedostajalo svim tužnim licima koja stoje pokraj semaforâ, svim hipohondrima u liječničkim ordinacijama, svim tragičnim likovima koji se bodu heroinom ili šmrkaju kokain, svim pijancima u blizini bara – jest ljubav.
Ako naši domovi nisu središta kršćanske ljubavi, kako možemo očekivati da naše društvo poznaje učinke te ljubavi? Kao očevi obitelji mi moramo pružati ljubav. Mi moramo htjeti dobro svima za koje skrbimo. Mi moramo neprestano poticati njihovo usavršavanje, prihvaćajući ih, čak i ono najmanje nedonošče, kao osobe potpuno jednake nama.
Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)
Foto: Shutterstock.com
