Usred svijeta koji potresaju ratovi i razdiru oluje, nije li obitelj pozvana biti lukom mira? Obitelj nije neki balon neprirodno izoliran od ostatka svijeta, ni čahura zatvorena u samu sebe, nego luka u kojoj se čovjek može dobro pripremiti za odlazak na pučinu i u koju se uvijek može vratiti kad se dignu prejaki vjetrovi i oluje. Kako sagraditi tu luku? Pogledajmo kakve nam savjete daje Božja riječ.

»Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas« (Iv 13,34). Najdestruktivnija tjeskoba proizlazi iz straha da nismo ljubljeni, a najdublji mir dolazi od sigurnosti da jesmo ljubljeni. Dijete ne može u potpunosti postati tko jest ako nije sigurno da je bezuvjetno ljubljeno, da ne mora zasluživati ljubav svojih roditelja, da se ne mora dokazivati: u obitelji se mora osjećati ljubljeno onakvo kakvo jest, jedinstveno i nezamjenjivo. Svako dijete koje nam je Bog povjerio pozvani smo ljubiti onako kako je Krist ljubio nas: ne tražeći ništa zauzvrat, bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja.

»Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan« (Lk 6,36). Bezuvjetna ljubav ni po čemu ne nalikuje na lažnu popustljivost koja se pravi da ne vidi pogrješke i propuste. Ljubiti i štititi svoju djecu znači biti zahtjevan prema njima, ali i uzeti k srcu njihove poteškoće i muke. To znači i praštati »sedamdeset puta sedam puta« kako bi djeca mogla uvijek biti sigurna da će biti dočekana otvorenih ruku, poput rasipnog sina iz evanđeoske prispodobe.

»Očevi, ne srdite djece svoje« (Ef 6,4). Naša želja da djeca daju najbolje od sebe katkad nas vodi do toga da im štošta predbacujemo i da ih gnjavimo raznoraznim zahtjevima i primjedbama. Budući da ne mogu zadovoljiti sve naše zahtjeve, ona se obeshrabruju i razvijaju osjećaj krivnje jer su nas razočarala (»Što god da učinim, nikad nisam dovoljno dobar!«) ili se pobune protiv nepodnošljiva pritiska koji vršimo na njih. Kakvi god bili naši razlozi, takvo im stajalište ne pomaže u spokojnom rastu! Umijeće odgajanja podrazumijeva sposobnost određivanja prioriteta, što znači od djeteta zahtijevati jedno po jedno, uvijek prilagođeno njegovim sposobnostima.

»Svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću« (1 Pt 5,5). Naša roditeljska odgovornost ne proizlazi iz naših osobnih zasluga. Ona dolazi od Gospodina koji nas je pozvao na tu zadaću. Ona je poslanje koje nam je Bog povjerio i zato se nemamo pravo time hvaliti ni zloupotrebljavati svoj roditeljski autoritet. Kad sumnjamo u svoju sposobnost da budemo »dobri roditelji«, sjetimo se da nas je Gospodin izabrao. On dobro zna što radi i uvijek je uz nas.

»Dosta je svakom danu zla njegova« (Mt 6,34). Kad gledamo prema budućnosti, imamo puno razloga za zabrinutost. U obiteljima koje trpe zbog nezaposlenosti ili bolesti, razlozi za zabrinutost teško su breme u svakodnevnom životu. Ne bi bilo pravedno držati djecu u neznanju o tome, jer je otvorenost u tim pitanjima jedan od načina da im usadimo poštovanje prema radu, hrani, materijalnim dobrima. Pa ipak, upoznavanje sa životnim izazovima i poteškoćama može biti korisno samo ako ga se doživljava na miran način. U protivnom, ono će biti izvor tjeskobe koja će djecu slomiti umjesto da im pomogne pri rastu. Ako vide da njihovi roditelji ustraju u nepokolebljivom povjerenju u Boga, djeca će konkretno iskusiti suverenu slobodu onoga koji zna da ga Otac nosi na svojim rukama.

Mir koji je djeci potreban da bi mogla rasti, pravi postojani mir u svakoj situaciji, Božji je dar. »Taj je mir plod Duha Svetoga koji živi u našim srcima. I zato, prije nego što poželimo postati oruđe mira za druge, okrenimo se najprije prema Isusu i molimo ga usrdno da smiri našu dušu, da u cijelo naše biće stavi duboko istinsko jedinstvo koje će samo po sebi zračiti mir oko nas.«

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.