“Ne želim biti pametan, ne želim biti pristojan. Želim biti kao moj tata!” Tako je majci odgovorio petogodišnji dječačić. “Biti kao tata”, za njega je bilo sve.

Nakon epohe koja je obilježena kao “društvo bez oca”, danas sva sociološka, psihološka i antropološka istraživanja ukazuju na važnost koju uloga oca ima u uspostavljanju psihološke ravnoteže kod djece. Pa ipak, otac je djeci prilično nepoznat roditelj. Erma Bombeck, poznata humoristkinja, napisala je o svom ocu: “Kad sam bila mala, otac je bio kao mala svjetiljka u hladnjaku: svaka kuća ju je imala; jednom kad zatvoriš vrata, ne znaš više što se s njom zbiva”.

“Neka nad odgajanicima uvijek bdije budno ravnateljevo oko ili oko asistenta; oni neka govore kao ljubljeni očevi, neka ih vode kroz sve što im se događa, neka ih savjetuju i ljubazno ispravljaju”, bila je neprestano don Boscova misao. Nitko se ne rađa s urođenim osobinama dobroga oca, to se postaje uz mnogo strpljenja, nastojanja i ljubavi. Za to je potrebno i nešto pročitati.

Najnevjerojatniji primjer jest sam Bog. Njega Biblija naziva “Ocem” i pokazuje kakav je on otac.

Kad je pozvao Mojsija, Bog je rekao: “Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu… čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje…” (Izl 3,7-8). U ovih nekoliko redaka nalazimo stupnjeve divne očinske pedagogije: promatrati – vidjeti – učiniti. Sve skupa može se prevesti u nekoliko jednostavnih naputaka:

Uloga oca nije za glumu i zato maske ne služe ničemu. Savršeni očevi obično donose mnoštvo nevolja. Ljudi koji misle da znaju sve, mogu biti jako opasni. Otac se ne treba natjecati s djecom niti biti njima nedostižan lik. “Kakav bi trebao biti dobar otac? Ne smije biti autoritaran, ne smije biti popustljiv, ne smije biti odsutan, ali niti previše blizu”, piše Marcello Bernardi. “Dakle, kakav bi trebao biti? Vrlo jednostavno: ono što jest. Čovjek koji poštuje druge, ali i čovjek kojega poštuju u pravo vrijeme, čovjek koji zna voljeti ne tražeći ništa zauzvrat, čovjek koji ima, pokušava i nastoji zadržati ukras kojim je okrunjena naša vrsta: razumnost. To je sve. Htio bih podsjetiti: kao što je lik majke znak pod kojim dijete spoznaje svijet i vlastitu neovisnost, tako je očev lik znak pod kojim dijete otkriva obitelj. Najprije je imao samo mamu s kojom je živio ‘u simbiozi’, sada pak ima dva roditelja, to jest obitelj.”

Otac je ono što jest na poseban način onda kada radosno izražava vlastite osjećaje i ideje.

Biti raspoložen za igru, za razgovor, za slušanje. Gotovo sva istraživanja dokazuju da otac prosječno dnevno provede manje od pet minuta sa svojom djecom na edukativno kvalitetan način. Postoje istraživanja koja su ustanovila vezu između očeve odsutnosti i slabog uspjeha u školi, niskog stupnja inteligencije, prestupništva i agresivnosti. Božanska pedagogija predlaže promatranje, slušanje, zapažanje. Promatrati znači također uočavati sve male i velike znakove koje djeca neprestano odašilju.

Mudar savjet roditeljima glasi: “Zapamti, kad tvoja djeca počnu prkositi, nemoj i ti činiti isto.” Ovladavanje vlastitim raspoloženjem prema djeci i drugima, prvi je veliki znak dobrog primjera koji treba dati svojoj djeci. Uspije li se sačuvati strpljenje i razumijevanje i onda kada napetost poraste, tada se unaprijeđuju odnosi.

U malim i velikim stvarima kako bismo djecu naučili da gledaju ono bitno u pozitivnim i negativnim životnim događajima. Djeca moraju znati da uvijek moraju računati na svog oca. On mora biti prva osoba kojoj se mogu uteći kad se nađu u potrebi.

Valja biti otac koji “na kraju” uvijek pronađe rješenje životnim problemima.

Trećina ispitanika među američkom djecom između četiri i pet godina izjavila je da bi se radije odrekla oca nego televizije. Očevi ne bi trebali biti emocionalno daleko od svoje djece nego moraju nastojati suživjeti se s njihovim osjećajima. Dobar otac sluša svoju djecu “srcem”, često izgovara čarobne riječi “ponosim se tobom”. Može biti da se u svemu ne ponosi, ali ubrzo će to biti jer je ta rečenica uistinu poticajna.

Dobar otac potpomaže svoju ženu i zajedno je s njom.

Očinski lik je od temeljne važnosti za oblikovanje savjesti. Preadolescenti posebno trebaju jasne smjernice i jake osobnosti na koje se mogu osloniti u doba krhosti i burnim prilikama u kojima se učvršćuju. “Neka razgovaraju i neka ih vode kroz sve što se s njima događa”, tvrdio je don Bosco.

Pronaći neki poseban trenutak, večeru na primjer, i učiniti ga zbornim mjestom za cijelu obitelj da bi se moglo porazgovarati u ugodnu raspoloženju. Dobar otac umije stvoriti čarobne trenutke pomoću malih obrednih postupaka koji ostaju u dragom sjećanju. Zašto ne uvesti “blagoslov djece” svake večeri? Talijanski su biskupi priredili obiteljski molitvenik u koji su uvrstili i takav obred. Lijepo je vidjeti majku kako moli sa svojom djecom, ali to je nešto gotovo uobičajeno. Kad otac moli s djecom, to u njima ostavlja neizbrisiv trag.

Jer uloga oca prisiljava ga da dadne sve od sebe. Vršenje očinske službe može biti korisno odraslima, a kamoli ne djeci.

Čovjek ne može shvatiti tajnu života, svijeta i bilo čega drugoga ako nije odgojio bar jedno dijete. To je u stanju izmijeniti svemir i ništa mu više neće biti kao prije.

Kad bi neki otac htio imati pouzdan barometar koji bi pokazivao uspješnost njegova očinskog nastojanja, trebao bi upitati majku svoje djece: “Bi li voljela da naša djeca sliče meni?”

“Pazit ću kako izražavam svoje mišljenje. Ono što kažem ili učinim utiskuje se u dušu moje djece.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Brune Ferrera Temelji kršćanskog života za mlade. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.