Brak

Zaručnici često sanjaju o ljubavi koja će im omogućiti potpunu otvorenost u međusobnim odnosima. Vrlo brzo uviđaju da je jako teško reći baš sve. Je li to uopće moguće? Je li poželjno?

Bračno zajedništvo pretpostavlja komunikaciju. Koliki supružnici prolaze kroz velike krize − koje mogu dovesti čak i do raskida − zato što nisu znali razgovarati! Poznajemo moguće preprjeke razgovoru među supružnicima: preopterećena satnica, aktivan život koji ne dopušta da se ljudi na duže vrijeme nađu oči u oči… Razgovori se svode na praktična pitanja vezana uz svakodnevne potrebe, a bitna pitanja ostaju po strani.

Što se manje razgovara, to se manje ima reći. To vrijedi za prijatelje, za roditelje i djecu, i naravno za supružnike. To je začaran krug u koji se lako uđe ako se ne pazi. Možemo živjeti pod istim krovom i postati stranci jedni drugima. Mudro je dakle dogovoriti susrete, pa čak i kad se vidimo svaki dan! Ti susreti mogu biti jedna večer u tjednu kada ćemo pod svaku cijenu odbiti bilo kakav sastanak ili poziv; jedan vikend u tri mjeseca kada ćemo naći nekoga da se brine za djecu i ostati sami; nekoliko dana godišnjeg odmora kao obnova bračnog putovanja svake godine.

Treba li sve reći? Traži li iskrenost bračnog odnosa da supružnici ne skrivaju ništa? Znamo da nije dobro reći svaku istinu, posebno kad bi ona mogla biti nepodnošljiva za onoga tko ju čuje. Bračni drug može bez laganja iz ljubavi nešto prešutjeti da ne bi drugoga zdrobio teretom neke istine koju nije (ili još nije) sposoban podnijeti. Pričati sve i svašta, bez razlučivanja, bez najosnovnije tankoćutnosti, može biti isto toliko destruktivno koliko i nikada ništa ne reći. U nekim stvarima treba uzeti vremena da bi se, u svjetlu Duha Svetoga, vidjelo što treba reći a što prešutjeti, definitivno ili privremeno.

Svaki bračni drug ima svoj tajni vrt. Komunikacija nije fuzija, komunikacija ne znači apsolutnu iskrenost. Da bismo bili jedno, moramo biti dvoje, drugim riječima, zajedništvo pretpostavlja da svaki supružnik zadrži svoju vlastitu osobnost. Zato je normalno da svatko sačuva određenu intimu, ne zbog skrivanja, nego zbog potrebe da nađe samog sebe. Supružnici se mogu ljubiti dubokom ljubavlju, ali nikad ne čitati pisma koja su upućena samo jednom od njih. Sve je pitanje povjerenja, jer povjerenje koje supružnike poziva da se jedno drugom otkriju dopušta i da se u punoj slobodi poštuje svačija intima.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Zahtijevati od drugoga da kaže sve nepravedno je i opasno: nepravedno, jer niječe važnost osobne tajne, opasno, jer podrazumijeva rizik da drugi bude prisiljen lagati, budući da možda ne će naći drugo rješenje da bi zaštitio svoju intimu. Istinska komunikacija među supružnicima ide usporedo s velikom slobodom koja se rađa iz međusobnog povjerenja: »Otkrivam se tebi iz ljubavi, a ne zato što me na to siliš. Govorim slobodno jer znam da poštuješ moju šutnju«.

Neke su istine neizrecive, pa čak i među supružnicima: na primjer sve ono što se tiče njihova dubokoga duhovnog života. Iako supružnici putovima svetosti koračaju zajedno − a ne samo usporedno − svatko je od njih pred Bogom sam, kao što će biti sam u trenutku smrti. U pitanjima duhovnog života supružnici se ne bi trebali »razgolititi« jedan pred drugim, jer postoji dio njih koji pripada samo Bogu i koji ostaje skriven. Ta temeljna samoća ne šteti bračnoj duhovnosti, naprotiv: upravo se na tom mjestu, u osobnom susretu s Bogom, nalazi izvor autentične bračne molitve.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)

Foto: Shutterstock.com