Problem koji postoji u našem zapadnom dijelu svijeta je hedonistički pristup uživanju koji kaže: Ako je što ugodno, tada se moram time prenatrpati. Danas, kada je nešto ugodno, mi najčešće to želimo imati u punoj mjeri, biti time potpuno zadovoljeni. Ako obožavamo skijati, postajemo “strastveni skijaši”.

Ako nam se sviđa tenis, postajemo “ovisnici o tenisu”. Ako nam je ugodno ljubiti se, uskoro ćemo spavati zajedno.

To, naravno, nije kršćanski način. Kršćanski je pristup uživanju zadovoljiti se nečim za trenutak, a zatim zaboraviti na to. To je pristup uživanju a da se ne postane ovisan o njemu. Drugim riječima, ne željeti niti jednu stvar ili osobu osim Boga na način da ne možeš biti sretan bez nje. To je razlog zašto je sv. Franjo Asiški viđao sv. Klaru samo jednom na godinu; uživao je u prijateljstvu s njom toliko da nije želio ovisiti o njemu da bi se osjećao sretnim.

Koji je blagoslov uživati u malim okusima radosti života, osluškivati u njima tihi šapat nebeske radosti, bez potrebe biti njihov rob, čak i u malenoj mjeri. Dakle, pravi će kršćanin biti zadovoljan s malim užitcima, bilo s hranom, pićem, poljupcem za laku noć ili čak radošću prijateljstva, bez upornog zahtijevanja još nečega.

Mjesto potpunog zadovoljstva, duboke ispunjenosti, nije ovaj svijet, već sljedeći. Ako uspijemo, okusimo tek sitne delicije i ugodnosti na koje naiđemo na putu i, ako smo njima zadovoljni, možemo biti smireni na svom putu prema potpunom i završnom ispunjenju u božanskom braku Božjega Kraljevstva.

Bilo kako postavio letvicu zadovoljstva na koje ciljaš – na razinu malenih užitaka koji dolaze, na primjer, uz topao, nevini zagrljaj ili poljubac, ili je postaviš na snažno uživanje koje dolazi uz predbračne spolne odnose nekoliko puta na tjedan – bit ćeš jednako neispunjen. Zašto? Zato što su naše žudnje bezgranične i svaki pokušaj njihova ispunjenja konačnim stvarnostima zauvijek je osuđen na neuspjeh. ’Što više popuštamo svom nagonu, bilo to za egzotičnom hranom, alkoholnim pićima ili za spolnim odnosom, to oni više od nas traže.

Ako podesimo očekivanja na dopuštenu razinu, bit ćemo podjednako psihološki zadovoljni kao i da smo ih postavili na hedonističku. Ali, postavivši očekivanja na dopuštenu razinu, lakše ćemo se odvojiti od užitka i osjećat ćemo se slobodnima predati sebe u nesebičnoj ljubavi (agape). U suprotnom smo robovi svojih strasti, a drugima se koristimo da bi te strasti zadovoljili.

Preuzeto iz knjige Thomasa G. Morrowa “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti – Vodič za katolike”