Odgajati djecu sam nakon smrti bračnog druga strašno je teško. Da bi raslo, dijete treba i oca i majku, i ta spoznaja teško pritišće one kojima je smrt ugrabila bračnog druga i koji ostaju sami u odgoju svoje djece. Ne baš potpuno sami, budući da onaj koji je umro ostaje prisutan stvarno ali na nevidljiv način, ali ipak sami ovdje na zemlji: sami moraju preuzeti ulogu oca i majke, sami se moraju suočiti sa svakodnevicom, sami moraju odlučivati, birati, slušati, tješiti, kažnjavati. Prisutnost-odsutnost preminuloga bračnog druga strašno je bolna. Sam Bog Otac, znajući da dijete na zemlji treba i oca i majku, želio je da sveti Josip bude zemaljski otac njegovu Sinu.

Vjera ne uklanja naše poteškoće čarobnim štapićem. Oni koji izgube bračnog druga i ostanu sami na zemlji odgajajući djecu susreću iste probleme kao i svi drugi roditelji. Činjenica da im je jako teško živjeti svakodnevni život »bez drugoga« ne znači da nemaju dosta vjere. Kad kažemo da vjera »ne koristi«, mislimo na to da nije koristoljubiva i da nas ne oslobađa suočavanja s preprjekama. Ono što nam vjera daje, to je snaga da se ne slomimo. »Znam«, piše jedna mlada žena, udovica i majka obitelji, »da Bog sve okreće na dobro, i zato živim u nadi.«

Iako nakon smrti bračnog druga postoji intenzivno bolna tjelesna odvojenost, preminuli bračni drug nije odsutan. Sabine, čiji je muž umro u ranim godinama braka i ostavio dvije male djevojčice, često se oslanja na njega i na Mariju, majku Isusovu, kojoj su se rado zajedno molili: »Poznajem svoje slabosti i znam da ne mogu djevojčicama dati sve ono što bi im dao Benoît, ali ostajem vjerna krunici i od njegove smrti molim jednu deseticu dnevno za svaku djevojčicu. Često mu se utječem, moleći ga da učini ono što ja ne mogu«.

Bog ne će učiniti umjesto nas ono što možemo učiniti mi. Molitva nas ne lišava služenja svim onim sredstvima koja djeci mogu omogućiti da na najbolji način podnesu tjelesnu odsutnost oca ili majke; naprotiv. U obitelji uloga oca i uloga majke nisu međusobno zamjenjive. Najbolja majka ne može biti dobar otac, i obrnuto. Znači li to da se djeca bez oca »ne će moći normalno razviti« (kako je jedna vrlo nesavjesna učiteljica rekla majci udovici suočenoj s teškim ponašanjem jednoga svojeg djeteta)? Kad bi to bila istina, moglo bi se odmah odustati. Ali zar se Bog, koji je dopustio da roditelj umre, ne će sasvim posebno pobrinuti za tu djecu, i na neki način »nadomjestiti« ono što im nedostaje?

Okolina udovice ili udovca često želi pomagati u odgoju djece brojnim savjetima i opaskama, miješajući se na neprimjeren način, kao da su ta majka ili taj otac odjednom postali nesposobni obavljati svoje poslanje, kao da je odgoj te djece postao odgovornost svih. To često potječe od vrlo dobrih nakana, ali teško vrijeđa one koji već i previše sumnjaju u svoju sposobnost da sami odgajaju svoju djecu. Naravno da udovice i udovci trebaju pomoć, ali ne bilo kakvu. Da bi sačuvali samopouzdanje, oni trebaju prije svega osjetiti da se u njih ima povjerenja, da im njihovi roditelji (i još više roditelji preminuloga bračnog druga), braća i sestre, prijatelji i drugi ukazuju to povjerenje.

Zatim, njima treba i vrlo konkretna pomoć: obavljanje administrativnih poslova (i to ne samo neposredno nakon smrti bračnog druga), čuvanje djece, razni kućanski poslovi i popravci itd. Pomaganje može biti način da se iskaže istinsko prijateljstvo, ali teret nečije navodne dobrohotnosti čovjeka može i pregaziti.

Udovci i udovice imaju potrebu da ih obitelji prijatelja pozovu k sebi. Bračni parovi često oklijevaju pozvati prijatelje udovce u strahu da će ih povrijediti slika njihove bračne sreće. Taj strah treba nadići, jer će doživljena radost prekriti tugu koja dolazi od pojačanog osjećaja usamljenosti u susretu sa sretnim bračnim parom. Katkada treba biti posebno srdačan prema njima: nedjelje su često teški dani kada je sjećanje na »prijašnje nedjelje« posebno bolno.

Potrebno je i da njihova djeca kod drugih muškaraca ili žena nađu nešto od onoga što im njihov otac ili majka više ne mogu pružiti. Ali ne bilo kako, ni pod bilo kakvim uvjetima.

Oca i majku ne može se zamijeniti, sva siročad to zna, pa čak i oni koji su dobro prihvatili novi brak oca ili majke, i koji pridošlicu vole kao drugog oca ili drugu majku. Kad su odnosi dobri, to je zato što su ljubav, poštovanje i pažnja novog oca ili nove majke djeci dali shvatiti da, iako ih ljube kao vlastitu djecu, ne namjeravaju zamijeniti one koji će uvijek ostati njihovi roditelji.

Nitko ne može zamijeniti preminulog supružnika, ali se može reći da je on, svojom smrću, jedan dio svog očinskog ili majčinskog poslanja prenio na one koji će pomoći bračnom drugu koji je ostao sam.

Sylvijina djeca vrlo su bezobrazna prema majci. Ona pati zbog njihova ponašanja i osjeća se krivom zbog svoje nesposobnosti da im nametne poštovanje. Budući da sumnja u sebe, teško podnosi prigovore koje okolina upućuje njezinoj djeci s namjerom da pomogne njoj. Ona to osjeća kao prigovore upućene njoj samoj i sklona je svoju djecu braniti ili prema njima biti tvrda: »Ne mogu vas više podnositi!«

Njezine poteškoće nikako ne iznenađuju, jer nitko ne može istodobno igrati ulogu oca koji zakon predstavlja i majke koja zakon primjenjuje. Uz najbolju moguću dobru volju, ako želi u potpunosti igrati svoju ulogu majke, dobra majka ne može istodobno biti i dobar otac.

Roditelj koji je ostao sam ne može istodobno biti i otac i majka. On je odgovoran za odgoj djece, ali mora pristati na to da se oslanja na druge ljude koji ne će zamijeniti preminulog, nego će preuzeti neke zadaće i dužnosti, te povremeno − i na ograničen način – igrati ulogu preminulog oca ili majke.

Kumovi i kume (i njihovi bračni drugovi) prirodno su pozvani preuzeti tu ulogu: to je dio njihova poslanja. Možda bi trebalo češće na to misliti kad ih se bira u trenutku krštenja. Myriam, čija je majka preminula, često provodi praznike kod svoje kume. Vrlo joj je bliska i zna da je to njezinu ocu drago.

Kad kumovi i kume zakažu (iz brojnih razloga, namjerno ili ne), otac ili majka koji su ostali sami morat će se osloniti na druge ljude kojima će povjeriti dio svoje odgovornosti: na članove obitelji, na prijatelje, profesore, svećenike itd. Potrebno je da stvari uvijek budu sasvim jasne: osobe koje preuzimaju tu zadaću nisu ni otac ni majka. Njihovo je poslanje ograničeno i privremeno. Te osobe moraju pomoći djetetu da se suoči sa stvarnošću i da s njom živi, koliko god gorka ona bila: »Ti si izgubio oca ili majku, to je teško, ali to ti ne bi smjelo biti izgovor da odbiješ uzeti svoj život u svoje ruke«.

Najbolji način da se iskaže ljubav prema pokojnom ocu ili majci je rasti u ljubavi, ne dati se shrvati od tuge i ne tražiti izgovor za osrednjost. »Smrt je prijelaz na drugu stranu. Ono što smo bili jedni za druge, to ostajemo zauvijek.«

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.