Zadatak nije lagan. Teret nije lagan. Obveza je teška. Odgovornost je veća od bilo koje druge koju osoba može imati: odgovornost za ispravno odgajanje novog života za Boga. Ali Bog je onima koji su sjedinjeni sakramentom braka obećao svu pomoć koja im je potrebna da ispune svoj poziv. (Što se toga tiče, mnoge župe bi mogle učiniti puno više nego što čine u pružanju potpore bračnim parovima i roditeljima.) Odgoj naše djece jedan je od najvažnijih zadataka našeg poziva, pa je Bog s nama u ovome svetom poslu.

Sama su djeca nositelji Božjeg samodarivanja za svoje roditelje. Djeca su, zaista, svojevrsni uzori za roditelje. Gledati malo dijete znači vidjeti onu čistoću srca kojoj, kako to Krist od nas traži, svi mi moramo težiti jer: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” (Mt 18,3–4)

Gotovo opipljiva svetost male djece jest svetost za koju bismo trebali učiniti sve što je u našoj moći da je zaštitimo i podržimo dok djeca rastu, svetost koju možemo smatrati podsjetnikom na ono što Bog od nas želi. Poslušnost koju tražimo i očekujemo od svoje djece jest poslušnost koju Bog traži i očekuje od nas. Njihova nevinost, njihova otvorenost i iskrenost – to je ono što Bog želi od nas. Njihova ovisnost o nama u svim njihovim potrebama samo je blijeda slika naše ovisnosti o Bogu, Ocu svih stvorenja.

Ako smo mi za svoju djecu slika svijeta i Boga, ona bi za nas trebala biti slika onoga što mi moramo postati ako želimo ući u kraljevstvo nebesko. Učitelj koji nema poniznosti učiti od svojih učenika nije nikakav učitelj.

Uvijek je bila dužnost supruga, a danas glavni dio njihova apostolata, svojim životom pokazivati i javno svjedočiti nerazrješivost i svetost bračne veze; odlučno se boriti za pravo, koje pripada roditeljima i skrbnicima, da kršćanski odgajaju svoju djecu; braniti dostojanstvo i zakonitu autonomiju obitelji. Roditelji i svi vjernici neka surađuju s ljudima dobre volje da ta prava budu potpuno zaštićena u civilnom zakonodavstvu; da državna uprava vodi računa o stambenim zahtjevima obitelji, o odgoju djece, o uvjetima rada, o socijalnoj sigurnosti i porezu, a u slučaju migracija, da bude potpuno zaštićen zajednički obiteljski život. (Dekret o apostolatu laika, br. 11 )

“Kruh naš svagdanji daj nam danas” – tako molimo Oca nebeskog, a onako kako mi gledamo na Boga, tako naša djeca gledaju na nas, svoje roditelje. Otac obitelji obično je i “hranitelj”. Jedna od njegovih primarnih odgovornosti jest osigurati svojoj obitelji one osnovne životne potrebe koje simbolizira kruh, “glavna hrana”. Rad roditelja obitelji priskrbljuje sve ono bez čega bi civilizirano postojanje bilo nemoguće: hranu, odjeću, smještaj.

U manje složenim vremenima ovo gotovo potpuno oslanjanje obitelji na rad oca i majke bilo je puno očitije; u većini slučajeva otac je obrađivao zemlju, a majka vodila domaćinstvo, i tako su uspješno upravljali životom na obiteljskom imanju. Ako je otac mukotrpno radio s primitivnim oruđem, ako se satima znojio na vrelom suncu obrađujući zemlju, njegova je nagrada bilo zadovoljstvo što može gledati zemlju koju je svojim žuljevitim rukama učinio plodnom i uroniti te ruke u mladu pšenicu prije nego što njegova žena umijesi od nje kruh koji će razlomiti prilikom jela. I roditelji i djeca jasno su mogli vidjeti taj izravan odnos roditeljskog rada i njihova svakodnevnog života: “Kruh naš svagdanji daj nam danas.”

Nova vremena znače novu ulogu za hranitelja

Danas je promijenjena slika oca kao jedinog oslonca obitelji, koja je dominirala (barem u obiteljima srednje klase) gotovo sve do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. U mnogim slučajevima majka i supruga danas pridonosi uzdržavanju obitelji podjednako kao otac i suprug. Ali čak i u onim obiteljima u kojima otac nastavlja snositi punu odgovornost u uzdržavanju obitelji, njegova je uloga doživjela promjene.

Umjesto da svoj kruh zarađuje na zemlji natopljenoj vlastitim znojem, otac obitelji u pravilu se znoji negdje drugdje: u uredu, iza volana autobusa ili kamiona, uz tokarski stroj ili pred ekranom računala. On radi kako bi zaradio novac kojim će kupiti “kruh” – materijalne potrepštine za uzdržavanje svoje obitelji. Ukratko, on je prestao biti onaj koji zarađuje kruh u doslovnom smislu te riječi i postao je onaj koji zarađuje plaću. Između rada roditelja i hrane na stolu stoji “plaća” koju su dobili, novac koji zarađuju. Upravo u tome leži opasnost s kojom se suočava suvremena obitelj.

To što se otac znoji na mjestu koje je obično daleko od pogleda njegove žene i djece znači da njegova odgovornost u osiguravanju potreba njegove obitelji postaje manje vidljiva (isto kao i odgovornost njegove žene u slučaju kada i ona radi izvan kuće).

Obitelj gubi sliku one prave vitalne povezanosti između očeva rada i hrane na stolu, jer je on ne sije i ne žanje, iako u današnje vrijeme sigurno često odlazi u prodavaonicu kupiti je. Možda samo podsvjesno, ali često i sasvim otvoreno, obitelj gleda na oca kao na onoga koji pomaže plaćati račune. A prečesto i on sam svoju očinsku ulogu vidi na ovaj ograničen način.

“Ne znam što ona hoće od mene”, uzviknuo je jedan čovjek pred kraj priče o bračnoj svađi. “Sve sam dao njoj i djeci. Rintam kao konj da im to omogućim – ubijam se kako bih podmirio sve troškove, ali se ne žalim. Doktor mi kaže da usporim, ali kako? Pa svaki mjesec treba poplaćati sve te račune”, podigao je pogled, “i ja ih plaćam! Ona i djeca sigurno misle da imam čarobni štapić, ali ubijaju čarobnjaka.”

Jedan drugi muškarac, kojeg je žena napustila nakon četrnaest godina, rekao je: “Ništa nismo imali kad smo se oženili. Sada ima svoj automobil i sve najbolje stvari. Čim bi nešto poželjela za sebe ili djecu, trebala je samo ispisati ček.”

Treći suprug i otac žalio se kako ga žena izluđuje: “Oboje radimo puno radno vrijeme i shvaćam da je umorna kada dođe kući. Ali stalno mi prigovara da nedovoljno pomažem u kuće. Hej, pa i ja sam umoran!”

Prvi od ovih muškaraca dopustio je da mu obitelj nametne ulogu platiše računa i nije znao kako se toga riješiti; drugi nije ni na trenutak shvatio da njegovo očinstvo uključuje i neke druge odgovornosti, mnogo važnije od ispunjavanja materijalnih potreba; treći je smatrao nepoštenim da njegova žena, koja radi puno radno vrijeme baš kao i on, zahtijeva od njega da preuzme više kućnih poslova.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau Glava obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.