Dio čežnje svake osobe koja voli je i to da nikada ne izgubi svoju ljubav. Beethoven je svog Fidelija posvetio slavi bračne ljubavi. Kada je Leonora velikim zalaganjem i hrabrošću oslobodila svog muža, kaže joj on potresno: »Što si za mene učinila?« Ona mu daje klasičan odgovor ljubavi: »Ništa«, jer onome koji voli sve se žrtve čine malenima. Isto je tako dirljiva priča Ljubav mađarskog pisca T. Deryja. Nakon sedam godina zatvora iz političkih razloga u komunističkom vremenu puštaju jednog čovjeka. Nesiguran i pun sumnje odlazi kući: njegova mu je supruga ostala vjerna, ona je čekala sve te godine – i sada plače od radosti zbog svoga dragoga koji se vratio.

Patnja zbog bračne nevjere

Prevaren muž na jednoj strani i prevarena žena na drugoj mogu biti vječna nova tema za komedije u kazalištu ili za vedre filmove dok u stvarnosti nevjera predstavlja jednu vrstu nutarnje smrti, osakaćenje i razlog najgorih psihičkih patnji koje se nerijetko nastavljaju i u tjelesnim oboljenjima. Što može više boljeti nego baš ondje biti prevaren i ranjen gdje smo se smatrali zaštićenima, prihvaćenima bez pridržaja, beskrajno ljubljeni dušom i tijelom kao što nas nitko drugi ne može ljubiti? Ne samo u stihovima, dramama i romanima, i u stvarnom životu ljudi već duševno propadaju zbog slomljenog srca ili se mjesecima bore s mišlju na samoubojstvo. Rat spolova, to jest prijezir mnogih muškaraca prema »ženama«, kao i agresivnost mnogih »emancipiranih« žena prema »muškarcima«, često nije ništa drugo nego refleks na izdanu ljubav. U ljubavi je čovjek kao biljka koju se ne može presaditi bezbroj puta. A kada i preživi, traje podosta dugo dok se, ako se uopće, oporavi od povreda njezina korijenja.

Što možemo učiniti da sačuvamo vjernost?

Najsigurnija je zaštita sama ljubav, jer dokle je budna i živa i dok čovjek ne dopušta da mnogi »maleni« životni znakovi ljubavi koji su toliko važni ne nestanu neprimjetno, tada vjernost nije pitanje. Opasna je praznina, frustracija, neriješeni konflikt sa svojim ranama, hladnoća izolacije i nijemost. Ako ljubiti znači: »Dobro je da postojiš!«, onda je suprotnost: »Šteta da postojiš« ili »Ni za što nisi dobar«, najveće ugrožavanje ljubavi. Staromodno izraženo to bi glasilo: pretpostavka je ljubavi uvijek duboko strahopoštovanje pred Božjim pečatom na čelu drugoga! Ni ljubav se neće moći održati ako počnemo prezirati darove drugih. Jednoga čovjeka koji je, na primjer, dušom i tijelom profesor, jedva da možemo teže uvrijediti nego kada mu kažemo da je loš profesor!

Kada u takvom stanju naiđe drugi partner koji daruje toplinu, razumijevanje i priznanje, opasnost nevjere raste velikom brzinom. U ovom slučaju ovoj »vidljivoj« nevjeri prethodila je druga, duhovna nevjera i oboje su krivi, iako je »to« učinio samo jedan od njih.

Bog kao polog vjernosti

Na ovom mjestu još se jednom jasno očituje važnost ljubavi prema Bogu. Tko može živjeti bez ljubavi? Kada je, pak, Bog u nuždi bračne osamljenosti još uvijek najveća i prva čovjekova ljubav, onda je moguće čak i podnijeti brak koji je postao križ!

Takva je situacija moguća za obje osobe: za onoga koji je izgubio srce svoga bračnog druga, i za onoga koji voli nekoga drugog. Duboko je dirljivo libanonski pjesnik Halil Džubran opisao ovu patnju jedne žene koja se očevom voljom udala za nevoljenog čovjeka: »Ja poštujem svoga muža svojim razumom, uvažavam ga svojim srcem i divim mu se svojom dušom, ali«, nastavlja nesretna žena, »postoji nešto, što u sebi moram zadržati«,58 nešto što je uskraćeno slobodnoj volji.

U mnogim slučajevima, iako ne uvijek, u tome se nalazi i prilika da izgubljeni nađu jedno drugo. Trebalo bi je i tada iskoristiti, ako drugu osobu, koju smo napustili, i ne nađemo ondje gdje smo je napustili.

I sveci su (kao sveta Katarina Genovska) bili pogođeni takvom sudbinom. Oni su išli putem svetosti i njihova se ljubav pokazala jačom od nevjere njihova bračnog druga. I takva ljubav podsjeća na Boga koji se uvijek ponovno smiluje svomu »preljubničkom« narodu.

Bog je polog vjernosti zbog ovoga: živjeti bez Boga muka je i tako je ateist, kaže Dostojevski, nespokojan čovjek. Ne bi li moglo biti da nespokojnost mnogih ljudi glede spolnosti te stalno povlačenje od jednoga navodnog ispunjenja do drugog ima razlog u njihovu bezboštvu?

U svakom slučaju već pripovijest o prvom grijehu u Bibliji pokazuje da poremećaj odnosa s Bogom dovodi i do poremećaja bračnog odnosa Adama i Eve. Njihovu golotinju sada doživljavaju kao poniženje i imaju potrebu da se pokriju. Dolazi još i gore: Samo malo poslije, u razgovoru s Bogom o onome što su činili, muškarac optužuje ženu zbog koje se on sam toliko radovao!

Vjernost u nevjeri – priča o mreži

Svaka bračna nevjera ne mora odmah voditi u katastrofu. Ma kako bila bolna i teška, ljubav može dobiti i borbu s partnerovom bračnom nevjerom. To može stajati vremena i snage kao borba s teškom bolešću, ali je moguće. Werner Bergengruen o ovoj temi priča jednu priču koju ne bismo trebali brzopleto proglasiti »samo moralnim i kulturnim uzdizanjem« i time udaljenom od stvarnog života:

Jedna žena čini preljub s nekim strancem i prema zakonu svoga naroda osuđena je da bude bačena sa strme litice. Ali njezin muž, koji je voli, u satima prije njezine strašne smrti plete veliku mrežu koja će je uhvatiti. Budući da je zakon ispunjen po slovu – ona je bačena! – smije ostati na životu, i njihova ljubav počinje nanovo. Možda nije uvijek moguće, ali češće nego što to mislimo moguće je isplesti takvu »mrežu« prilagođenu situaciji modernog života.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.