“Dopustite djeci slobodu da skaču, trče, viču koliko žele. Tjelovježba, glazba, deklamacije, kazalište, šetnje vrlo su djelotvorna sredstva za održavanje discipline, služe moralnosti i zdravlju mladih.” Ove don Boscove riječi odraz su jedne druge neobično aktualne odgojne intuicije.

Igra, dvorište, rekreacija – veoma su važni za don Boscov odgojni sustav. Nezamisliva je salezijanska kuća bez dvorišta, nadstrešnica i dvorana za igre.

Važnost te sastavnice odgoja danas treba ponovno otkriti.

“Igru bi trebalo uvažavati kao najozbiljniju aktivnost u djetinjstvu”, pisao je Montaigne. Ali baš ta “najozbiljnija aktivnost” danas je u neposrednoj opasnosti. Djeca se više ne igraju; ona “gledaju” ili su prikovana za stolac kao žrtve pogubnih elektroničkih igara, koje samo dijelom zadovoljavaju potrebe koje potpuno zadovoljavaju tek prave igre.

Ono što dijete uči igrajući se, od temeljne je važnosti za njegov skladan i normalan rast. Roditelji to znaju, ali umor i dnevni problemi, zajedno s nedostatkom prikladnih prostora, osobito u gradu, učine i najbolje namjere jalovim.

Kroz igru djeca počinju razumijevati život: što se može a što ne može učiniti s određenim predmetima, i zašto; dok se igraju s drugom djecom, postaju svjesni zakonitosti slučajnosti i mogućnosti, te uče koja pravila ponašanja treba poštivati. Sve se to ne može naučiti u igri s elektroničkim napravama.

Ipak, najvažnija lekcija koja se uči u igri, jest da gubljenje ne znači smak svijeta. Ako izgubi jednu utakmicu, može dobiti sljedeću ili neku drugu. Kroz poraze u igri i natjecanjima koja se mogu ponoviti i u kojima se pak može pobijediti, djeca stječu uvjerenje da puno toga u životu mogu učiniti, unatoč ponekim gubicima, čak i situacijama pred samim porazom. Iz svega se vidi da, žele li djeca naučiti tako važnu lekciju, roditelji ne bi trebali pridavati važnost pobjedama, nego naglašavati uživanje u igri.

Don Bosco je tome učio svoje dječake igrajući se s njima. Godine 1868., u 53. godini, prihvatio je poznati izazov dječaka da se utrkuje s njima, i pobijedio je. Don Boscov odgojiteljski osjećaj naslutio je, međutim, nešto još više. Djeca se u igri najviše otkrivaju. Već u izboru igara moguće je zapaziti sliku svijeta koju dijete u sebi nosi: kakav svijet je njemu po volji, kako se prema njemu odnosi, što ga u tom svijetu zanima, koji problemi ga tište. Načinom igre dijete izražava stvari koje ne bi znalo izreći riječima.

U igri djeca i mladi slušaju tihu glazbu života; to je radost koja otkriva da je tijelo u dobrom raspoloženju. Kad se služe tijelom, djecu zahvati osjećaj takvog obilja da ne mogu ostati mirna, snažnim glasom moraju izraziti “zadovoljstvo mišića” zbog svega onoga što je njihovo tijelo u stanju načiniti. Podijeliti igru s nekim otvara izvor drugoga velikoga životnog zadovoljstva: biti u ugodnom odnosu s drugima. Grupne igre, pa i one najjednostavnije, otkrivaju na konkretan način značenje apstraktnih pojmova kao što su solidarnost i sloga, te koliko su svi potrebni da bi se postigao zajednički cilj.

U salezijanskoj pedagogiji postoji još jedna važna stvar: odgojitelji su pozvani da se igraju zajedno s djecom. Roditelji koji se igraju s djecom iskreno s njima dijele njihove radosti, s njima stvaraju posebnu vrstu povezanosti, a, iznad svega, postavljaju solidne temelje za razvoj inteligencije o kojoj je bilo riječi.

Zadatak: Naučit ću svoju djecu novu igru i igrat ću se s njima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.