Institut za proučavanje seksualnosti što ga je Kinsey 1947. osnovao pri Sveučilištu Indiana postat će središte iz kojega će revolucija krenuti. Kinsey je ugled što ga je postigao kao profesor zoologije iskoristio tako što je utemeljio i novčano potpomagao rad Instituta koji je, razumije se, donositeljima odluka i potencijalnim dobročiniteljima predočio kao razborit i neophodan pothvat koji će pridonijeti razvoju znanosti. No iza debelih i sigurnih zidova koji su ovu akademsku zajednicu štitili od pogleda i kritičkoga glasa javnosti ključao je kotao u kojemu su se kuhale svakovrsne seksualne perverzije; bilo je to jedno društvo u malome, skrojeno po uzoru na sada već nesputani Kinseyjev libido, koje je u svom zametku nosilo sve ono što je Kinsey nakanio nametnuti čitavoj kulturi. Kao što nam Kinseyjev biograf James Jones otkriva, najistaknutiji članovi Instituta i njihove žene činili su svojevrstan »uži krug« s kojim je Kinsey nakanio »ostvariti svoju vlastitu seksualnu utopiju, svojevrsnu znanstvenu subkulturu čiji pripadnici ne će biti opterećeni proizvoljnim i zastarjelim seksualnim tabuima«. Skriven iza zakračunatih vrata Instituta, »Kinsey je obznanio da muškarci koji pripadaju ovom uskom krugu mogu stupati u seksualne odnose jedni s drugima, da mogu slobodno između sebe razmjenjivati žene i da žene mogu slobodno izabrati seksualnog partnera (partnericu) koji im se najviše sviđa«.

Na taj način, umjesto da se bave znanstvenim istraživanjima, Kinsey i njegovi uvaženi suradnici prepuštali su se seksualnom razvratu, udovoljavajući baš svakoj seksualnoj žudnji koja im je kao pojedincima ili kao članovima grupe pala na pamet – sve to pod akademskom zaštitom Sveučilišta Indiana i na račun onih koji su projekt financirali. Što je Kinsey više udovoljavao svojim izopačenim sklonostima, one su postajale sve neobuzdanije. Nakon što bi mu članovi užeg kruga dosadili, tražio bi da se dovedu novi »pokusni kunići« izvana, tobože zato da bi neumorni istraživači mogli nastaviti sa svojim prevažnim istraživanjima, a zapravo samo zato da bi on mogao i dalje udovoljavati svojim nezasitnim mazohističkim i homoseksualnim žudnjama. Prema riječima jednog od tih dragovoljnih pokusnih kunića koji je tražio da ostane anoniman, on nije održavao redovite seksualne odnose samo s Kinseyjem, već »i sa svima drugima [u Institutu] koji su se ondje zatekli«. Kako bilježi Jones, pokusni kunić o kojemu je riječ »s nježnošću se prisjećao kopuliranja s Clarom [Kinseyjevom suprugom] i Marthom [suprugom člana Upravnog vijeća Instituta, Pomeroyja], kao i seksualnih odnosa s njihovim muževima«.

Dio njihovih seksualnih bakanalija, prepunih sablasnih prizora, koje su se javnosti prikazivale kao znanstveno istraživanje, sniman je filmskom kamerom, pri čemu se strogo pazilo da identitet sudionika ostane zaštićen. Ne samo što je Kinsey od svoje supruge tražio da dopusti da je snimaju filmskom kamerom dok sudjeluje u seksualnom činu, nego je, štoviše, sam režirao i sudjelovao u mnogim takvim filmovima. Kinsey se, razumije se, najviše veselio snimanju homoseksualnih odnosa, napose onih sadomazohističkog karaktera, i nije imao tremu pred kamerom, o čemu svjedoči službeni fotograf Instituta William Dellenback. Prema riječima ovog fotografa, on je »često snimao Kinseyja (uvijek od prsnog koša prema dolje) u trenutcima kada se odavao mazohističkom masturbiranju«. Vidi se, dakle, da su Kinseyjeve izopačene seksualne žudnje iz najranije mladosti, koje je on pažljivo krio od javnosti, odjednom svom silinom izbile na površinu, pri čemu se nije nimalo skanjivao pokazati ih pri jarkom svjetlu reflektora. Malo je reći da je sljedeći opis iz pera Jamesa Jonesa odvratan; on nam omogućuje da zavirimo u pakao seksualnih izopačenosti kojima se Kinsey tako neobuzdano odavao. Ipak, s obzirom na činjenicu da je Kinseyjev ugled u našoj kulturi najvećim dijelom zasnovan na uvjerenju da su njegova istraživanja u području seksualnosti rezultat znanstveničke nepristranosti, dužni smo upoznati pravog Kinseyja – imajući neprekidno na umu činjenicu da ovi filmovi leže i dalje zaključani u trezorima Instituta, te da su nedostupni javnosti.

Nakon što bi kamera počela zujati, najistaknutiji svjetski ekspert za čovjekovo seksualno ponašanje i znanstvenik koji je od svih intelektualnih osobina najviše cijenio racionalnost, uvukao bi neki šiljat predmet u svoju mokraćnu cijev [jednom je to bila četkica za zube, s tim što je najprije uvukao onaj njezin dio kojim se peru zubi, a drugi put je to bila slamčica kojom se miješaju pjenušava pića]; nakon toga bi konopcem podvezao mošnje, a zatim bi počeo snažno potezati konopac i gurati dotični predmet sve dublje i dublje u mokraćnu cijev.

[facebook]Želiš još ovakvih članaka? Klikni like! [/facebook]

Filmovi o kojima je ovdje riječ ostat će, međutim, i dalje privatno vlasništvo Instituta koje se još uvijek čuva pod ključem. Svemu ovome mogli bismo dodati da u Institutu nikad nije provedena temeljita istraga, pa možemo samo zamišljati što je sve Kinsey smatrao vrijednim zabilježiti na filmskoj traci, osobito kad znamo da je on normalnom seksualnom praksom smatrao čak i pedofiliju i seksualno općenje sa životinjama.

Želeći pokrenuti seksualnu revoluciju, Kinsey je znao da ni on ni njegovi kolege u Institutu ne mogu biti zadovoljni time što svojim izopačenim seksualnim fantazijama udovoljavaju u tajnosti, već da moraju početi objavljivati knjige koje će utirati nove putove u području seksualnosti i koje će svojim autoritativnim glasom seksualnim revolucionarima kakvi su i sami bili pomoći u promicanju novih ideja. To je postigao dvjema svojim knjigama, od kojih je prva pod naslovom Sexual Behavior in the Human Male objavljena 1948., a druga, Sexual Behavior in the Human Female, godine 1953. Vjeran svojim strateškim zamislima, Kinsey je o svim oblicima seksualnog ponašanja kod čovjeka govorio autoritativnim glasom neutralnog znanstvenog istraživača, nikad ne razlikujući ono što je normalno i ono što je abnormalno, prirodno i neprirodno, dobro i zlo. Zatim je obznanio da se, budući da se svi mogući oblici seksualnog ponašanja koji su se do tada smatrali tabuom događaju daleko češće nego što čitatelji mogu i zamisliti, oni više ne mogu smatrati abnormalnima, budući da je sve što se događa često sasvim normalno. Ako je nešto normalno, onda je i prirodno, a ono što je prirodno ne može biti loše. Prema tome, sve su vrste seksualnog ponašanja, ma što da su o njima mislile prethodne generacije, dobre. Znanost nas, prema tome, oslobađa iracionalnih predrasuda kojima su podlegle prethodne generacije, budući da »ne postoji nijedan znanstveni razlog zbog kojega bismo određene oblike seksualnog ponašanja smatrali samima po sebi, prema njihovu biološkom podrijetlu, normalnim, a druge nenormalnim«.

I tako, zaogrnuvši svoju strategiju mnoštvom tabela i grafikona kao i visoko-znanstvenom terminologijom kojom se tako rado služe statističari, Kinsey je ustvrdio da »statistika pokazuje da se mnogi oblici čovjekova seksualnog ponašanja, koji se u stručnim priručnicima nazivaju abnormalnim ili perverznim, pojavljuju među čak 30, 60 ili 75 posto određenih vrsta populacije… Vrlo je teško tvrditi da su takvi oblici ponašanja abnormalni jer su rijetki.«

Sljedeći korak u pokretanju seksualne revolucije bio je u nastojanju da se javnost uvjeri kako ne samo što bi ona spolno abnormalno ponašanje najedanput morala smatrati normalnim, već, što je još važnije, da je seksualno ponašanje mnogih uglednih članova društva koji su prakticirali najnevjerojatnije oblike seksualnog ponašanja sasvim nepravedno označeno kao devijantno. Na taj je način, likuje Kinsey, »život mnogih u intelektualnom pogledu najznačajnijih ljudi u našoj [seksualnoj] povijesti koji su zadužili ovo društvo, mnogih uspješnih znanstvenika, pedagoga, liječnika, svećenika i poslovnih ljudi, kao i ljudi koji su obnašali najodgovornije dužnosti u našoj državi, obilježen žigom sramote, a mnogi među njima priklonili su se najrazličitijim mogućim oblicima tzv. abnormalnog seksualnog ponašanja.« Unatoč tome što im je društvo nepravedno nalijepilo etiketu abnormalnosti, prisilivši ih da »svoje seksualne sklonosti obilježene žigom sramote« skrivaju od očiju javnosti, gotovo svi ti pojedinci, izvještava nas Kinsey, bili su »dobro prilagođeni«. Štoviše, svi bi oni bili prihvaćeni kao potpuno normalni ljudi kad bi društvo prestalo nepravedno ograničavati seksualnost na monogamni heteroseksualni brak. »Daleko najveći broj komplikacija uočljivih u seksualnom životu posljedica su činjenice da društvo uvijek reagira kad dozna za neko neuobičajeno ponašanje pojedinca ili su pak posljedica straha tog pojedinca od reakcije društva nakon što se to njegovo ponašanje otkrije.«

Ove »komplikacije« znanost može spriječiti iskorjenjivanjem društvenih predrasuda, budući da znanost ne ocjenjuje načine na koje ljudi izražavaju svoju seksualnost; ona ih samo slaže u tablice. Tako Kinsey u Male Reportu istražuje šest različitih načina na koje muškarac postiže »vrhunac seksualnog uzbuđenja«. To su: masturbacija, snovi, uzajamno milovanje i dodirivanje među raznospolnim partnerima, heteroseksualni snošaj, homoseksualni snošaj te »spolni odnos sa životinjom ili nekom drugom vrstom«. Poznavajući seksualni život samoga Kinseyja, ne će nas nimalo iznenaditi kad vidimo da su poglavlja u kojima on obrađuje masturbaciju i homoseksualnost veoma dugačka, kao ni to što su Kinsey i njegov tim došli do zaključka da je opisana seksualna praksa vrlo učestala, pa, prema tome, i posve prirodna. Ne će nas, isto tako, iznenaditi ni spoznaja da je Kinsey manipulirao svojim istraživanjem kako bi ono što bolje odgovaralo njegovu unaprijed utvrđenom cilju.

Što se homoseksualnosti tiče, svatko je od nas čuo za tvrdnju, zasnovanu na Kinseyjevim podatcima, prema kojoj je najmanje deset posto muškaraca homoseksualno. Premalo ljudi upoznato je sa zanimljivim metodama kojima se Kinsey koristio kako bi došao do ove brojke. Kao prvo, da bi osigurao preveliku zastupljenost homoseksualnosti (i tako je prikazao potpuno normalnom pojavom), Kinsey je za svoja istraživanja namjerno odabirao onaj dio stanovništva za koji je karakteristična visoka stopa homoseksualnosti, usredotočujući se pri tome osobito na ljude koji su neko vrijeme boravili u zatvoru ili su počinili neki seksualni prijestup (25%), kao i na (što je sam priznao) »nekoliko stotina muških prostitutki«.

Kinsey nije žalio truda kako bi osigurao da mu uzorak ispitanika unutar odabrane populacije ne bude slučajan. Kao što će Kinseyjev suradnik Paul Gebhard kasnije priznati, Kinsey i njegov tim su, prikupljajući podatke po zatvorima, ciljano tražili »seksualne prijestupnike«, osobito »one koji su počinili neki rjeđi seksualni prijestup«, nastojeći preuveličati statističku učestalost devijantnog ponašanja i izbjegavajući na taj način istinski nasumičan odabir statističkog uzorka kod zatvorske populacije. Osim toga, Kinsey »nikad nije bilježio podatke o broju zamoljenih za intervju koji se nisu odazvali«, ali je zato rado i s oduševljenjem prihvaćao iskaze dragovoljaca.

Kad je riječ o posljednjima, Kinsey je, zacrtavši unaprijed svoj cilj, odbijao uzeti u obzir ono što sociolozi nazivaju »dragovoljačkom pristranošću«. Sociolozi, naime, ukazuju na činjenicu da se upravo oni koji najmanje reprezentiraju određene ideje, stavove i tipove ponašanja društva kao cjeline najradije dobrovoljno podvrgavaju intervjuu. Kad je riječ o seksualnosti, prema tome, dragovoljačka pristranost redovito rezultira privlačenjem nesrazmjerno velikog broja ljudi sa seksualno devijantnim ponašanjem. Kinsey je bio potpuno svjestan važnosti ovoga problema. Abraham Maslow, koji je obavio pionirska istraživanja u vezi s dragovoljačkom pristranošću, izravno je upozorio Kinseyja na ovaj problem. No kao što je bilo moguće i očekivati, Kinsey se nije klonio nijedne metode koja mu je mogla pomoći u napuhavanju broja ljudi sa seksualno abnormalnim ponašanjem, svjesno ignorirajući Maslowljeva upozorenja i objavivši rezultate istraživanja kao da oni predstavljaju ukupnu populaciju, s tim što nikad nije spomenuo krajnje upitnu valjanost svojih metoda. Kad je Kinsey u pitanju, znanost je bila dužna služiti seksualnoj revoluciji, čak i uz cijenu da prestane biti znanost.

I kao da sve to nije bilo dovoljno, ističe Judith Reisman, Kinsey je nekritički i ne praveći razlike ispremiješao podatke iz »dvaju potpuno različitih tipova homoseksualnog ponašanja. (…) Slučajna i sasvim uzgredna homoseksualna iskustva inače heteroseksualnih pojedinaca koja se kadšto javljaju u adolescentskoj dobi (najuobičajeniji tip seksualnog iskustva s osobom istoga spola što ga je Kinsey zabilježio) pribrojio je seksualnim iskustvima odraslih i pravih homoseksualaca. Na taj je način stvorena iluzija da je značajan postotak muškaraca u osnovi homoseksualan.

Pa ipak, ma koliko nam se Kinseyjevo manipuliranje podatcima u vezi s homoseksualnošću činilo šokantnim i sramotnim, njegov pristup pedofiliji i općenju sa životinjama još je šokantniji. Kad je riječ o pedofiliji, Kinsey se sasvim otvoreno zalagao za normalizaciju seksualnih odnosa između odraslih i djece. Koliko god to bilo teško povjerovati, bilo je malo onih koji su se, suočivši se s nevjerojatno velikom količinom podataka što ih je u vezi s pedofilijom prikupio Institut, zapitali otkuda dolaze te informacije. Kasnije se ispostavilo da je glavni i možda jedini izvor Kinseyjevih podataka bio jedan jedincati čovjek. Prema riječima istraživača iz Kinseyjeva tima Wardella Pomeroyja, gosp. X (koji je tako nazvan kako bi mu se sačuvala anonimnost) bio je »tih, miran i skroman šezdesettrogodišnjak ljubazne i blage naravi – uopće, jedno divno i nenametljivo čeljade«. Kao što je to bio slučaj i s Kinseyjem, iza ove bezazlene maske skrivao se čovjek čija je perverznost bila upravo epskih razmjera i koji je još kao nejako dijete »seksualno općio sa svojom bakom i s vlastitim ocem. U svojim kasnijim godinama dječak je seksualno općio sa sedamnaest od trideset troje srodnika s kojima je dolazio u dotjecaj.« Kasnije u životu gosp. X je »imao homoseksualne odnose sa 600 mladića u predadolescentskoj dobi, heteroseksualne odnose sa 200 djevojaka u predadolescentskom uzrastu, seksualno je općio s bezbrojnim odraslim ljudima obaju spolova, kao i s mnoštvom najrazličitijih životinja, a uz to se koristio i neobično razrađenim tehnikama masturbiranja.« Kinseyju, koji je, glumeći znanstvenika, grčevito prikupljao podatke koji bi mu pomogli u prikrivanju vlastitih seksualnih izopačenosti, najvažnije je pak bilo to što je gosp. X »vodio precizne bilješke o svim svojim seksualnim aktivnostima, bilježeći ne samo svoje vlastito ponašanje i reakcije, već i ponašanje i reakcije svojih partnera i žrtava«.

Za Kinseyja gosp. X nije bio neprirodni seksualni monstrum, već (za razliku od svih nas) potpuno normalan čovjek, čovjek kakav bi jamačno bio i on sam da društvo nije nametnulo neprirodna ograničenja seksualnosti. Kao što Jones primjećuje, »Kinsey je dugo vjerovao da je čovjek u prirodnom stanju u osnovi panseksualan«, te da bismo, kad bismo ga mogli promatrati u tom prirodnom stanju, vidjeli da on »svoj seksualni život započinje vrlo rano, da uživa u seksualnim odnosima s pripadnicima obaju spolova, da se kloni vjernosti, da se prepušta svim mogućim oblicima seksualnog ponašanja te da je općenito tijekom čitavog života seksualno mnogo aktivniji. Za Kinseyja je gosp. X bio živi dokaz ove teorije«, čovjek koji predstavlja Adama u Kinseyjevu seksualnom raju.

Kinsey je gosp. X-a iskoristio kao znanstveno uporište za peto poglavlje svoje knjige Male Report kojom je pedofiliju htio prikazati kao sasvim normalno seksualno ponašanje. Kao i kad je riječ o ostalim oblicima seksualno devijantnog ponašanja, Kinsey je tvrdio da problem s pedofilijom nije u tome što je ona neprirodna, već u tome što društvo zabranjuje takav oblik seksualnog ponašanja. On je u svojoj knjizi Sexual Behavior in the Human Female još otvorenije i s još više žara tvrdio da je jedini problem u seksualnom odnosu između odraslog čovjeka i djeteta u tome što je reakcija društva na takav oblik ponašanja negativna, a ne u stvarnom iskustvu:

Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ukoliko nije kulturalno uvjetovano, uznemiravalo zbog toga što mu netko dodiruje genitalije, zašto bi se ono uznemiravalo kad vidi genitalije kod drugih ili kad doživi neki još specifičniji seksualni kontakt. Ako roditelji i nastavnici djecu neprekidno upozoravaju da se klone kontakata s odraslima i ako im ne objasne pravu prirodu zabranjenih kontakata, ona će zapasti u histeriju čim im se približi neka starija osoba, čim im se takva osoba obrati na ulici, čim ih ona pomiluje ili im ponudi bilo kakvu pomoć, iako ta osoba možda i nije imala nakanu seksualno ih iskoristiti. Neki iskusniji proučavatelji problema s kojima se mladi ljudi susreću došli su do zaključka da emocionalne reakcije roditelja, pozornika na ulici i drugih odraslih osoba koje doznaju da je dijete imalo takve kontakte mogu daleko više uznemiriti dijete nego sam seksualni kontakt. Histerija koja u vezi s tobožnjim seksualnim napasnicima trenutno traje u našem društvu može uvelike otežati seksualno prilagođavanje velikom broju takve djece njihovim bračnim partnerima.

Kinseyjevi pogledi na pedofiliju kao na nešto sasvim prirodno, dužni smo to ovom prilikom istaknuti, poslužili su suvremenim revolucionarima u području ljudske seksualnosti kao temelj na kojemu oni danas grade svoju specifičnu sliku seksualnosti, namećući čitavome društvu uvjerenje prema kojemu seksualni odnosi između odraslih i djece spadaju u sasvim prirodno seksualno ponašanje.

Poslije svega, trebalo je napokon ukloniti i posljednji tabu, onaj koji se odnosi na spolno općenje čovjeka sa životinjama. Kinsey se i opet poslužio sračunatom strategijom da ono što je nenormalno prikaže normalnim, započevši se ulagivati javnom mnijenju. »Mnogim ljudima čini se gotovo neoborivom tvrdnja prema kojoj dvije životinje koje se pare trebaju pripadati istoj vrsti«, no takvo uvjerenje daleko je od toga da bude znanstveno utemeljeno. Spolno općenje sa životinjom »posebno je odvratno pojedincima koji ne znaju do koje su mjere iznimke u odnosu na pretpostavljeno pravilo učestale u stvarnosti«, no takva djetinjasta uvjerenja neumjesna su kad je riječ o znanstveniku koji pomno i krajnje nepristrano ispituje različita seksualna iskustva. Nasuprot široko prihvaćenom stajalištu prema kojemu je spolno općenje sa životinjama strašna povrjeda prirodnog zakona, znanost biva sve svjesnija »činjenice da se sparuju jedinke različitih vrsta«, i to ne samo u biljnom svijetu, već i »među pticama i višim sisavcima«, tako da je »čovjek prisiljen povjerovati da pravila o sparivanju između pripadnika iste vrste nisu toliko univerzalna kako bi to htjelo tradicionalno vjerovanje«. Jedina doista neobična pojedinost, kad je riječ o cijelom ovom kompleksu pitanja vezanih uz spolno općenje čovjeka sa životinjom, jest »silno gnušanje što ga prema spolnom općenju čovjeka s pripadnicima neke druge životinjske vrste osjeća većina onih koji nisu bili u prilici iskusiti takvo što«. Takvo gnušanje posljedica je neznanja ili, još točnije, ono je posljedica neiskustva, što nas upućuje na pretpostavku da su jedino ljudi koji prakticiraju spolno općenje sa životinjama sposobni kvalificirano prosuditi bit ove pojave.

Otkuda dolaze tabui kad je riječ o spolnom općenju čovjeka sa životinjom? Kao i u slučaju zabrane homoseksualnosti koja mu je zagorčala mladost, Kinsey je i za ovu iracionalnu predrasudu okrivio judaizam i kršćanstvo. Za razliku od ovih predznanstvenih i represivnih religija, znanost je otkrila da je spolni odnos između čovjeka i životinje gotovo univerzalan fenomen te da su takvi odnosi potpuno prirodni. Po Kinseyju, nema nikakve sumnje da se za spolne odnose između čovjeka i drugih životinjskih vrsta znade od samih početaka povijesti; također se znade da takvi odnosi danas postoje u svim ljudskim rasama, a kao što će podatci što ćemo ih iznijeti u ovom poglavlju pokazati, oni nisu neuobičajeni ni u našoj kulturi. Umjesto da nas iznenade, ta svjedočanstva potkrjepljuju naše uvjerenje prema kojemu sile koje na spolno općenje potiču jedinke iste vrste mogu katkad na isti tip spolnog općenja potaknuti i pripadnike različitih vrsta.

Tako se Kinsey zalagao za prihvaćanje one vrste logike prema kojoj je prirodna još jedna vrsta seksualno perverznog ponašanja: životinje ulaze u seksualne odnose s pripadnicima drugih životinjskih vrsta; ljudi su također životinjska vrsta; prema tome, spolno općenje čovjeka sa životinjom također je normalno.

U zaključku Kinsey pokušava uvjeriti svoje čitatelje da istinski znanstveni pristup seksualnosti, neovisno o tome što ljudi određene oblike seksualnog ponašanja smatraju moralno devijantnim, ne dijeli različite oblike seksualnog ponašanja na ispravne i pogrješne, već da on samo razlikuje tipove seksualnosti. Kategorije seksualne aktivnosti koje je Kinsey razlikovao – masturbiranje, spontane noćne polucije, međusobno milovanje i dodirivanje, heteroseksualni i homoseksualni spolni odnosi, spolno općenje čovjeka sa životinjom – »mogu nam se učiniti međusobno jednako udaljenima kao što su u našem društvu udaljene kategorije ispravnog i neispravnog, dopuštenog i nedopuštenog, normalnog i nenormalnog, prihvatljivog i neprihvatljivog. U stvarnosti, pak, svi ovi vidovi seksualnog ponašanja imaju svoj korijen u relativno jednostavnim mehanizmima koji u slučaju kad je prisutan dovoljno snažan fizički ili psihički poticaj omogućuju erotsku reakciju.« Budući da »dovoljno snažan fizički ili psihički poticaj« može doći iz mnoštva izvora, nijednog od njih ne možemo proglasiti moralno superiornijim u odnosu na druge; samo pojedinac o kojemu je riječ može prosuditi koji poticaj najviše pobuđuje njegovu »erotsku reakciju«.

Takvim se argumentima, dakle, koristio najveći znanstvenik u području seksualnosti dvadesetog stoljeća. Kao što smo se imali priliku uvjeriti, međutim, Kinseyjevo motrište bilo je daleko od objektivnog. Istina je da je on samo svoj unutarnji seksualni poremećaj projicirao na svijet koji je očajnički pokušavao suobraziti svojem izopačenom shvaćanju seksualnosti.

Pedesetih godina Kinseyjevo se zdravlje počelo pogoršavati, no on je unatoč tome i dalje odlučno i neustrašivo išao za svojim ciljem. Kako je vrijeme odmicalo, sve češće ga je spopadala sumnja da će dotok novca njegovu Institutu prestati i da će društvena zajednica potkopati njegovu revoluciju. Umro je 25. kolovoza 1956. od slabosti srca, upale pluća i embolije. Unatoč Kinseyjevu strahovanju, njegov Institut i dalje djeluje u zavjetrini Sveučilišta Indiana, sada pod nešto promijenjenim nazivom Kinseyjeva instituta. (Njegovu prilično bezazlenu web stranicu čitatelji mogu pronaći na adresi www.indiana.edu/~kinsey/.)

Premda je umro kao nesretan čovjek, mučen sumnjom da mu unatoč svim njegovim naporima ne će poći za rukom srušiti postojeći moralni poredak, Kinsey je u više nego jednom smislu ipak odnio pobjedu. Uspio je prikriti strahovite perverzije koje su se događale u njegovu Institutu i od očiju javnosti skriti perverznu prirodu seksualnih demona koji su ga opsjedali. Nakon njegove smrti revolucija u shvaćanju seksualnosti koju je osobno započeo bila je gotovo dovršena. Kad je umro, tisak ga je obasuo pohvalama, primjećujući sa žaljenjem kako je umro hrabri i nepristrani znanstvenik i istraživač koji je utirao nove putove u znanosti. New York Times proglasio ga je »prvim, posljednjim i istinskim znanstvenikom«, a časopis Indiana Catholic and Record je, priznajući duboko neslaganje s Kinseyjevim zaključcima u području seksualnosti, izrazio divljenje »Kinseyjevoj predanosti znanju i njegovoj učenosti«, ustvrdivši čak kako »nitko ne može poreći da je Kinsey zbog svojih neumornih nastojanja, svoje strpljive i ustrajne potrage za istinom, svoga prijezira prema kritici i izrugivanju, kao i nezainteresiranosti za bilo kakvu financijsku korist, zavrijedio najviše priznanje kao stručnjak koji je čitav svoj život posvetio znanosti«. Nije jasno, međutim, kako odgovorni ljudi u ovim dvama listovima nisu uspjeli shvatiti da su, hvaleći Kinseyja kao znanstvenika, hvalili u biti »rezultate« do kojih je došao, te da su time pomogli i poduprijeli Kinseyjevu revoluciju. No možda nas to što je Kinseyju pošlo za rukom nasamariti medije ne bi trebalo previše iznenaditi. Kao što smo se imali prilike uvjeriti, Kinsey je usavršio umijeće korištenja znanosti kao krinke za promicanje svojih izopačenih strasti, nastojeći što učinkovitije suobraziti društvo vlastitoj žaljenja vrijednoj slici, slici koju vrijednom veličanja mogu proglasiti jedino zagovornici Kulture smrti.

Benjanin Wiker

Gornji tekst je izvadak iz knjige: Donalda de Marca i Benjamina Wikera  Arhitekti kulture smrti dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Knjiga Arhitekti kulture smrti rad je dvojice uglednih sveučilišnih profesora, Donalda De Marca i Benjamina Wikera, koji su u njoj jasnim i privlačnim ocrtali su ideje i živote dvadeset i tri utjecajna mislioca koji su bitno utjecali na rasap tradicionalnih kršćanskih vrijednosti i stvaranje društvenog ozračja koje je bl. Ivan Pavao II. nazvao Kulturom smrti. U knjizi Arhitekti kulture smrti tako analiziraju gibanja koja su dovela do seksualne revolucije, legalizacije pobačaja i istospolnih brakova, poticanja eutanazije itd. Autori u knjizi ne tumače samo postavke ideologa Kulture smrti kao što su Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche, Charles Darwin, Karl Marx, Auguste Comte, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Sigmund Freud, Wilhelm Reich, Margaret Mead, Alfred Kinsey, Peter Singer itd., nego pod povećalo stavljaju i njihove živote, iznoseći na vidjelo da je mnoge od njih više zanimala promjena društva kako bi opravdali svoje osobno ponašanje a ne kako bi došli do istine.