Treba dobro razmisliti prije nego što se prihvatimo nekoga posla. Samo se lakouman čovjek baca u pustolovinu, malu ili veliku, prije nego što “proračuna troškove”, kako kaže Evanđelje1. Dok razmišljamo o svrsishodnosti započinjanja nekoga posla, mudrost traži da se suočimo s obvezom da započeti posao završimo. Ne završiti djelo znači uništiti ga. “Tko je nemaran u svome poslu, brat je onome koji ruši”, kaže knjiga Mudrih izreka (Izr 18,9).

Čemu služi napuštena napola izgrađena kuća? Kakvo svjedočanstvo ona daje o onome koji je udario temelj i postavio prve redove kamenja? Takva ruševina podsjeća na nesreću. Nezamislivo je da bi itko živ, ako ga ne zadesi nesreća, mogao trpjeti te zidine što sliče polomljenim stupovima na groblju. A vi, duhovni graditelju, zar od svoje prošlosti želite učiniti polje ruševina?

Ima ljudi u koje se možemo pouzdati. Kada nešto obećaju, toga se i drže. I svaki je početak jedno obećanje, ako nije ludost. Drugi se obvežu, kunu se i zaklinju, a ništa ne učine. Reklo bi se da nisu sposobni preuzeti obvezu. Nitko ih ne može vezati, čak ni oni sami sebe. Oni su poput vode tekućice.

Takve osobe predstavljaju moralno nižu vrstu. Intelektualac koji nalikuje na njih nije intelektualac, sam ga je njegov poziv osudio. Vi koji ste se posvetili tomu pozivu, odlučite da ćete biti vjerni. U vama postoji zakon: poslušajte ga. Rekli ste: “učinit ću”, učinite. To je zahtjev vaše savjesti, postupite časno i poslušajte ga. Svaki nedovršeni posao bio bi vam prijekor.

Vidim jedan uzrok nazadovanja u napuštanju zamisli ili pothvata. Čovjek se navikne na popuštanje, odluči se za nered i popustljivost u savjesti. Kao da radi i ne radi. Otuda opadanje dostojanstva koje ne može pogodovati našemu napretku.

Odmjerite deset puta, krojite samo jednom. Prošijte brižno prvim laganim šavom, a kada dođe vrijeme da ga utvrdite pravim šavom, neka vas ništa na svijetu ne prisili da kažete: odustajem.

Iz toga slijedi da ćete, koliko je do vas, šivati savršeno. Dotjerano znači dovršeno, ali znači i savršeno, ta se dva značenja međusobno nadopunjuju. Ne dovršavam zaista ono što ne nastojim najbolje učiniti. Što se ne usavršuje, toga uopće nema. Prema Spinozi, biće i savršenost odgovaraju istoj misli, biće i dobro odnose se na istu stvar.

Priča se o Tizianu da je snažno skicirao svoje slike i usavršavao ih do neke mjere. Tada bi sliku odložio okrenutu prema zidu i ostavio je dok mu ne postane kao tuđa. Onda bi je opet prihvatio i, odmjerivši je “neprijateljskim pogledom”, pretvorio u remek-djelo.

Kada ste razradili plan za jedan posao, trebate ga odložiti na neko vrijeme, osvježiti oči i pogledati ga s odmakom. Ako vam se tada ne svidi, počnite iznova. Ako je na vašoj razini, pretresite ga temeljito, u svim detaljima, i navraćajte se na posao sve dok ne budete mogli reći: “Uložio sam svu snagu, neka mi Bog i ljudi oproste sve što je ostalo nesavršeno.” “Quod potui feci: veniam da mihi, posteritas”2, kaže Leonardo da Vinci na svojemu nadgrobnom natpisu.

Nije nužno da napišete puno. Ako ono što ste učinili odgovara vašim talentima, milostima koje ste primili i vremenu koje ste imali, ako ste sa svoje strane učinili sve i ako se u vama u potpunoj poslušnosti ostvarila volja Providnosti, sve je dobro. Uvijek činite mnogo ako ono što radite napravite savršeno. Ono što loše učinite ne će povećati vrijednost vašega djela. Naprotiv, umanjit će je, kao što mrlja na skupocjenoj svili umanjuje njezinu vrijednost.

Intelektualno zvanje nije nešto polovično, morate mu se potpuno predati. U cijelosti posvećen Bogu istine, vaš život pripada njemu u svakomu času vašega života. Prije svakoga posla recite: dužnost mi je ovo učiniti, i to dobro učiniti, jer ono što nije dobro učinjeno toga kao da i nema. Koliko radim loše, toliko tratim svoj život, ne slušam Gospodina i uskraćujem se svojoj braći. Toliko i ne odgovaram svojemu pozivu jer imati poziv znači biti obvezan na savršenstvo.

Ovdje je mjesto za jedan važan i praktičan savjet. Kada ste se odlučili za neki posao, koji ste dobro zamislili, dobro pripremili i upravo ga započinjete, snažnim naporom odmah odredite vrijednost koju treba postići. Ne računajte kako ćete se na to kasnije vratiti. Kada vam lijenost kaže: “Požuri sada, kasnije ćeš se vratiti na to!”, recite da je to vraćanje u većini slučajeva tek pusta iluzija. Tko jednom siđe niz strminu, taj se više ne vraća. Ne ćete naći hrabrosti da ponovno razmišljate “ab ovo”3 o osrednjemu djelu. Vaš je današnji kukavičluk slabo jamstvo za sutrašnje junaštvo. Što se tiče dodataka koje biste kasnije mogli dodati, pa bili oni u sebi i savršeni, bit će ipak disonantni u odnosu na cjelinu. Jer djelo se, barem u glavnoj zamisli, rodi odjednom. Beethoven je primijetio da svaki odlomak umetnut u glazbenu cjelinu nakon prve inspiracije nikada nije u istomu stilu s njom. Lijepo je djelo kao izlijevanje lave. Tizian bi se ponovno prihvaćao djela temeljito, ali prema prvotnoj zamisli, jedino s nakanom da ga dovrši. Ništa nije mijenjao u osnovnoj ideji, u kompoziciji i u temeljnim crtama. Glavni je napor već bio učinjen, radilo se samo o razvoju.

Dajte dakle svoj maksimum u trenutku stvaranja. Kada je djelo rođeno, postupajte s njim kao s djetetom koje treba hraniti i odgajati, ali njegovo je naslijeđe već određeno, ono već ima svoja temeljna svojstva. To će baš biti vrijeme da na svoj duhovni plod primijenite riječi Biblije: “Tko štedi šibu, mrzi sina svoga” (Izr 13,24).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako biti intelektualac”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. O knjizi “Kako biti intelektualac” saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.

———-

1    Aluzija na prispodobu u Lk 14,28–30 [nap. red.]

2    Latinski: “Učinio sam što sam mogao, neka mi potomstvo oprosti.” [nap. red.]

3    Latinski doslovno “od jajeta”, odnosno “od početka”. [nap. red.]