Iako su i vizija i strategija važne, i među njima postoji prioritet. Vizija je uvijek na prvom mjestu. Baš uvijek. Ako imate jasnu viziju, prije ili kasnije ćete razviti pravu strategiju. Ako pak nemate jasnu viziju, ne postoji strategija koja će vas spasiti.

            U ovo sam se uvjerio bezbroj puta do sada, kako u profesionalnom, tako i u privatnom životu. Čim bi mi postalo jasno što želim, problem kako to postići bi se riješio sam od sebe. Dopustite mi da se poslužim primjerom. U srpnju 2000. godine moj je šef iznenada dao ostavku. Već tada sam bio suradnik izdavača, odnosno zamjenik šefa tog odjela, i njegovom se ostavkom od mene tražilo da prihvatim njegov posao. Postao sam izdavač Nelson Booksa, jednog od knjižarskih odjela Thomasa Nelsona.

            Znao sam da je naš odjel u lošem stanju, ali koliko je to stanje bilo uistinu loše nisam znao sve dok nisam postao izdavač. Duboko sam udahnuo i počeo procjenjivati stvarnost. Evo što sam saznao:

  • Od četrnaest odjela tvrtke mi smo bili najneprofitabilniji. Zapravo smo prethodne godine poslovali s gubitkom. Zaposlenici u ostalim odjelima su gunđali protiv našeg poslovanja i govorkalo se kako usporavamo cijelu tvrtku.
  • Prihod nam se nije povećavao u protekle tri godine, a uz to je naš jedini veliki autor prekinuo suradnju s nama i prešao u nama konkurentnu izdavačku kuću, što je značilo da je vjerojatnost povećanja prihoda postala još manja.
  • U usporedbi s postotkom prihoda, naš inventar i predujmovi su bili najveći u tvrtki. Drugim riječima, bili smo najnedjelotvorniji korisnici radnog kapitala. Trošili smo ogromne količine zajedničkih zaliha, a zauzvrat našim dioničarima nismo davali gotovo ništa.
  • Deset zaposlenika godišnje je izdavalo 125 novih naslova. Svi su radili više nego što su mogli i kvalitet naših proizvoda se pokazao. Jednostavno smo imali previše posla.

Iskreno govoreći, stanje nije moglo biti gore nego što je bilo. Ipak, kao novi izvršni direktor mojeg odjela, uvidio sam da za mene osobno stvari ne mogu biti bolje nego jesu. Ovo je bila velika prilika u mojoj karijeri. Kad bih postavio odjel na noge, bio bih junak. Ako u tome pak ne bih uspio nitko mi ne bi mogao zamjeriti zbog toga, jer je, na kraju krajeva, odjel već bio u neredu kad sam ga naslijedio. Što god da napravim nisam mogao izgubiti.

Prvo što sam napravio bilo je to da sam se povukao u samoću. Na umu sam imao samo jedan cilj. Želio sam razbistriti moju viziju kristalno čisto. Što sam želio da se dogodi? Kako će moj odjel izgledati za tri godine? Nisam se brinuo oko strategije; zanimala me samo vizija.

Vremenom sam naučio da ako prerano razmišljate o strategiji (o onom »kako«), to će samo spriječiti vašu viziju (ono »što«) i zaustaviti vas da razmišljate onako veliko kako morate razmišljati. Ono što vi trebate jest vizija koja je tako velika da je neodoljiva ne samo drugima, već i vama samima. Ako vaša vizija nije neodoljiva, nećete imati motivaciju da je sprovedete do kraja i nećete moći uvjeriti druge da vam u tome pomognu.

Na primjer, da sam se bavio strategijom prije nego što sam imao viziju, mogao sam reći: »Ne vidim način na koji bismo mogli postići mnogo. Situacija je tako neizgledna. Nemamo mnogo resursa s kojima bismo radili. Pokušajmo se samo izvući iz ovoga sljedeće godine. Možda bismo mogli smanjiti malo naš radni kapital, tako što ćemo prodati nešto nepotrebnog inventara. I možda bismo mogli uspostaviti suradnju s nekoliko novih autora i na taj način malo povećati prihod.«

Mislite li da bi se itko zagrijao za ovo? Bi li ovakva vizija privukla prave autore? Bi li zadržala prave zaposlenike? Bi li osigurala dodatna dionička sredstva? Ja mislim da ne bi.

Problem je to što ljudi zaglave na onome »kako«. Ne vide kako bi mogli postići više, stoga priguše svoju viziju uvjereni da moraju biti realistični, dok na kraju ono što očekuju ne postane njihova nova stvarnost. Ovdje je jednostavno riječ o vjeri primijenjenoj na negativan način.

Ja se nisam opredijelio za ovaj pristup. Umjesto njega sam razvio viziju koja mi se činila neodoljivom. Da se ja nisam zagrijao za nju, ne bih ni druge u nju mogao uvjeriti. Umjesto toga dozvolio sam si zamisliti budućnost kao da se već dogodila. Evo što sam zapisao:

Vizija

Nelson Books je najugledniji i najveći svjetski opskrbljivač nadahnjujućih knjiga.

  • Imamo deset »licenciranih autora« čije se knjige prodaju u najmanje 100 000 primjeraka u prvih 12 mjeseci.
  • Imamo deset »autora u nastajanju« čije se knjige prodaju u najmanje 50 000 primjeraka u prvih 12 mjeseci.
  • Izdajemo 60 novih naslova godišnje.
  • Autori s kojima surađujemo traže u naše ime suradnike među ostalim autorima, zato što su toliko zadovoljni suradnjom s nama.
  • Deset najboljih agenata redovito nam donosi svoje najbolje autore i prijedloge, zbog reputacije o našoj uspješnosti.
  • Godišnje su barem četiri naše knjige na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa.
  • Na popisu najprodavanijih kršćanskih knjiga redovito imamo više naslova nego što imaju naši konkurenti.
  • Redovito premašujemo vlastiti budžet u prihodu i maržnom doprinosu.
  • Naši zaposlenici dosljedno ispunjavaju svoje dodatne planove do kraja.
  • Najbrže smo rastući i najprofitabilniji odjel u našoj tvrtki.

Kad sam ovo zapisao vratio sam se natrag u ured i sazvao sastanak svog mojeg osoblja. Napravio sam osvrt na našu trenutačnu stvarnost. Bio sam okrutno iskren. Situacija je bila krajnje neizgledna i nisam je prikazao drukčijom od toga. Podijelio sam zatim s njima novu stvarnost – viziju – i opisao je što sam detaljnije mogao. Bio sam uistinu entuzijastičan i predan, a budući da mi je vizija bila neodoljiva, i većini njih je bila takva. Bilo je i onih neodlučnih koji se nisu dali lako uvjeriti, ali su nam se na kraju pridružili i najneodlučniji među njima.

Ja sam osobno pažljivo čitao o ovoj viziji svaki dan i molio se nad svakim njezinim dijelom. Molio sam se Bogu da nas vodi i, malo po malo, On nam je donio strategiju i resurse potrebne da je sprovedemo u djelo. Ipak sam proveo daleko više vremena – vjerojatno jedan naprema deset – usredotočen na »što« više nego na »kako«. Kad bi me ljudi upitali: »Tako mi svega, kako ćeš to postići?« ja bih se samo nasmijao i odgovorio: »Nisam siguran kako, ali sam siguran da hoću. Samo gledaj!«

I znate što? To se i dogodilo. Mislio sam da će mi za ostvarenje moje prvotne vizije trebati najmanje tri godine. Začudo, stvari su se gotovo potpuno preokrenule za osamnaest mjeseci. Nadmašili smo vlastita očekivanja u gotovo svakom aspektu naše vizije. Zadnjih šest godina Nelson Books je redovito najbrže rastući i najprofitabilniji odjel naše tvrtke. Izdajemo bestseler za besteslerom i postali smo domom gotovo svim najprodavanijim autorima koji surađuju s našom tvrtkom.

Ovo se nije dogodilo zato što smo imali sjajnu poslovnu strategiju. Dogodilo se zato jer smo imali jasnu viziju onoga što smo htjeli postići. To je mjesto na kojem je sve počelo, to je mjesto na kojem i vi morate započeti želite li iskusiti drugačiju stvarnost od one u kojoj se trenutačno nalazite. Mora vam biti jasno što želite postići.

Evo što ja preporučam:

  • Budite sami. Samo vi, vaš dnevnik i pisaljka. Ako možete otići na neko usamljeno mjesto, tim bolje.
  • Neka vas nitko ne prekida. Ugasite svoj mobitel, elektronsku poštu, televiziju, itd.
  • Zatvorite oči i pomolite se Bogu da vas nadahne i vodi. Ono što vi naposljetku želite jest poklapanje Njegovog plana s vašom vizijom. Međutim, nemojte si ovo otežavati više no što je potrebno. Bog obično progovara kroz naše žudnje. Ako vam je ova misao nova pročitajte knjigu Johna Eldredgea, Putovanje žudnje.
  • Sad zapišite vašu trenutačnu stvarnost – sve loše stvari i one koje vam se ne sviđaju. Budite okrutno iskreni. Teško se je promijeniti ako vam vaša trenutačna stvarnost nije neprihvatljiva.
  • Sad zapišite što biste voljeli da se dogodi. Zapišite detaljno. Ako možete, poslužite se svim osjetilima.
  • Pišite u sadašnjem vremenu, kao da se sve to već dogodilo. Na ovaj ćete način lakše povjerovati u to.
  • Podijelite svoju viziju s ljudima kojih se njezin ishod tiče.
  • Posvetite se svakodnevnom iščitavanju vaše vizije. Ovo je od iznimne važnosti. »Vjera je dokaz stvari koje na vidimo« (Hebrejima, 11:1). Što bolje možete ovo vidjeti, veća je vjerojatnost da će se i dogoditi.
  • Ne opterećujte se mišlju kako ćete ostvariti svoju viziju. Samo vjerujte u Boga i gledajte kako se ona ostvaruje.