Očito je da naše vrijeme moderne, i pored mnogih uspjeha na području znanosti, podsjeća dobrim dijelom na viktorijansko doba kad je Lord Kelvin ustvrdio naivno kako je na području fizike riješeno gotovo sve, te kako treba samo još precizirati pojedine sitnice. I danas ima mnogo populističkih znanstvenika, kao i medijskih prosvjetiteljskih prodavača magle, koji s nevjerojatnom lakoćom govore o tome da je znanost pojasnila sve, kao i to da je ona jedino mjerilo svih spoznaja o svijetu i čovjeku. Za njih je govor o Prvom prasku riješio sve tajne oko nastanka Svemira, dok ozbiljni znanstvenici znaju jako dobro da postoji mnoštvo nejasnih pitanja koja iziskuju jasne odgovore, od kojih je današnja znanost još uvijek udaljena nekoliko svjetlosnih godina.

Što je „eksplodiralo“?

Znanost ne zna još uvijek što je „eksplodiralo“! Znanstvenici će još dugo vremena razbijati glavu pokušavajući shvatiti tko je ili što pokrenulo proces „eksplozije“? A ništa manje nije tajnovito niti pitanje smisla „eksplozije“. I pored svih spoznaja i slutnji, ostaje za znanstvenike u svezi s tim otvoreno i pitanje: Zašto postoji uopće nešto, a ne ništa? Zašto je došlo do „eksplozije“? Tek tako? Ili se iza svega kriju dublji, smisleniji ciljevi? Mnoge priče oko Prvog praska nisu se udaljile previše od mitoloških, religijskih, metaforičnih slikovitih opisa nastanka Svemira i svijeta. Tvrdnja da je nešto tako sićušno, nevidljivo golim okom „eksplodiralo“ i ne razlikuje se puno od biblijske priče da je Bog stvorio svijet iz ništa (ex nihilo). Ima i među znanstvenicima onih koji kažu da je običnom čovjeku lakše povjerovati u biblijsku priču o stvaranju iz ništa, nego u nastanak bezgraničnog Svemira iz nevidljive čestice.

Čovjek i prirodni zakoni

Znanost je i pored mnogih uspjeha još uvijek daleko od toga da sa sigurnošću može ustvrditi jesu li prirodni zakoni u našem Svemiru slučajno nastali ili su dirigirani. Ne zna sa sigurnošću niti to jesu li jedini koji su nastali poslije Prvog praska, ili postoje i neki drugi. Hipoteza o paralelnim svemirima tvrdi da postoje tamo negdje drugdje, u paralelnim svemirima, i neki drugi prirodni zakoni, te da su ovi u našem samo jedan od mnogih. Neki od znanstvenika pokušavaju nas, zahvaljujući upravo takvim razmišljanjima, uvjeriti kako su i ovi prirodni zakoni u našem Svemiru nastali slučajno, te da je svako traženje svrhovitosti besmisleno. Ti pokušaji idu na ruku borbenim ateističkim znanstvenicima poput Hawkinga koji tvrdi da su prirodni zakoni u našem Svemiru takvi jer mi postojimo. Nasuprot njemu mišljenja je većina ozbiljnih znanstvenika da bi formulacija morala izgledati obratno: jer je logičnije reći da egzistiramo zato što su prirodni zakoni takvi kakvi jesu, jer su omogućili pojavu života i ljudskog bića. Štoviše, ima znanstvenika koji misle, ukazujući na savršenost prirodnih zakona, da je do tog reda i došlo kako bi se jednog dana moglo pojaviti na Zemlji razumsko biće kao što je čovjek (antropijski princip; anthropos – čovjek). Neki od njih ukazuju na to kako se od Prvog praska u Svemiru sve tako odvijalo da je morao nastati čovjek. Kao da ga je netko želio. Jer da je došlo samo do malih poremećaja u razvoju prirodnih zakona, ne bi bilo galaksija, Sunca, kao ni naše Zemlje koja je iznjedrila, među ostalim, i razumsko biće, za sada jedino, poznato u čitavom Svemiru; koje, za sada još uvijek jedino, traži odgovore na tisuće pitanja.

„Pravorijek“ kvantne fizike

O tomu da smo i dalje daleko od potpunog shvaćanja Svemira, svijeta i čovjeka, govori ponešto i kvantna fizika koja upozorava na to da se najsitnije elementarne čestice, od kojih je sve sastavljeno, ponašaju drukčije od velikih materijalnih tijela. Ta, još uvijek neshvatljiva, pojava u našem Svemiru navela je i velikog Einsteina na pomisao kako se i sam Bog možda sa svime poigrava. Za mnoge fizičare je neshvatljivo da se svijet mikrokozmosa ponaša više u duhu metafizike, a manje u smislu poznatih nam prirodnih zakona. Jer kako drukčije shvatiti eksperimentalno dokazane činjenice da najsitnije čestice komuniciraju međusobno i na udaljenosti od nekoliko milijuna svjetlosnih godina, da utječu jedne na druge, da se ponašaju nepredvidljivo, kao i to da istodobno mogu biti na više mjesta? Ovo dovodi do zanimljivih zaključaka poput onog poznatog filozofa, psihologa i teologa Eugena Drewermanna, kako će upravo kvantna fizika jednog dana izmiriti znanost i religijska shvaćanja života i svijeta.

Čovjek – središte Svemira

Mnogi danas s lakoćom tvrde da u nepreglednu Svemiru postoje tisuće planeta na kojima ima života, možda i savršenijeg od ovoga na našoj Zemlji. Pa ipak, iako je veliki Galilej ukazao na to da se Zemlja kreće oko Sunca, a ne obratno, te da nismo središte Svemira, još uvijek nitko nije dokazao da čovjek nije najvažnije biće u Svemiru. Još uvijek je teško, s punom znanstvenom sigurnošću, ustvrditi da čovjek nije središte Svemira. Iako možda i nije, on je za sada, i dalje, jedino poznato živo biće u Svemiru koje je svjesno sebe, svijeta i života, koje transcendira i traži odgovore na mnogobrojna pitanja koja ga muče. Svaka druga priča spada ili u znanstvene hipoteze ili na područje fantastike koja je čovjeku svojstvena upravo zato što ima prošlost, sadašnjost, ali i budućnost o kojoj rado mašta.

Tajna materije

I pored velikih dostignuća na području fizike, još uvijek nemamo potpuno znanje o vidljivoj materiji kojoj i sami djelomično pripadamo, poput zvijezda i planeta. Činjenica da je njezin udio u Svemiru svega oko 4% je zbunjujuća. Kolike li tajne kriju u sebi tek tamna materija i tamna energija čiji je udio oko 96%. O njima znamo tek toliko da postoje i utječu na zvijezde i galaksije. Znanost je još uvijek daleko i od zadovoljavajućeg odgovora o nastanku života.

Biće koje traži odgovor

Ništa manje ne zbunjuje ni pitanje o pojavi razumskog bića kao što je čovjek koji je sposoban postavljati pitanja i tražiti odgovore, i to ne samo o onomu što ga okružuje i fascinira, nego i o svojem vlastitom podrijetlu i upućenosti. Kolikogod se neki znanstvenici trudili dokazivati da to razumsko biće, čovjek, ne posjeduje slobodnu volju, jer se radi navodno o posljedicama kemijskih procesa u mozgu, daleko smo od jednog jasnog i zadovoljavajućeg odgovora na pitanje kako nastaju slobodna volja i ljudska svijest, ono bez čega čovjek ne bi bio ono što jest, biće koje je sposobno transcendirati, dići se iznad pojavnog svijeta. Ništa manje ne zbunjuje danas ozbiljne znanstvenike niti činjenica da je čovjek, koji prema svim znanstvenim kriterijima (teorija evolucije) vodi fizičko podrijetlo iz životinjskog svijeta, uspio u tako kratku vremenu preuzeti evoluciju u svoje ruke, osposobio se toliko da je u mogućnosti bezgranično unaprijediti svijet, ali ga i u potpunosti uništiti. To je i razlogom da jedino kod čovjeka govorimo o slobodi, ali i odgovornosti. Kad ne bi bilo slobodne volje, ne bismo mogli govoriti niti o odgovornosti. A upravo ta odgovornost čini čovjeka neizmjerno važnim. Može li se ljudsko biće, kako bi htjeli evolucijski redukcionisti, svesti samo na pogrešku u evoluciji (mutacije)? Ili je čovjek ipak nešto posebno? Na kraju, o toj posebnosti govori i činjenica da je sposoban staviti pod upitnik sve, pa i samoga sebe. A taj upitnik upućuje na to da je čovjek biće koje traži odgovor, koje u tom traganju puno riskira, možda čak i svoju vlastitu opstojnost. Možda u tome upravo i leži smisao ljudskog postojanja da postavlja pitanja i traži odgovore. A pred nama je još puno toga na što će morati odgovoriti i čovjek znanosti, ali i ljudi vjere ukoliko žele biti vjerodostojni. S time bi se danas, nakon toliko novijih otkrića i spoznaja, zasigurno za razliku od Hawkinga, složio i Lord Kelvin. Dobro bi bilo kad bi ljudi vjere i znanstvenici počeli shvaćati, kako reče jedan veliki mislilac, da je čamac u kojem sjede malen, a ocean koji istražuju neizmjerno velik. Niti jednom ni drugom ne bi zasigurno štetilo pognuti glavu pred tom neizmjernom Tajnom, Tajnom koja nam se čini sve daljom što joj se više približavamo.