VRLI NOVI SVIJET
Ne trebamo se bojati neuspjeha genetskog inženjeringa – nego njegova uspjeha
Već smo od nekog vremena, i neopazice, prešli granicu ″vrlog novog svijeta″ Aldousa Huxleyja. Ako niste čitali, pročitajte pa ćete vidjeti zašto možemo reći da bi uspjeh ″genetskog inženjeringa″ bio gori nego njegovi neuspjesi.
U ovom se izrazu etimološki javlja neki odjek latinske riječi genius, što je božanstvo za koje su Rimljani vjerovali da prisustvuje kod rođenja. Činjenica je da će i genetski inženjering na elemente koji određuju ljudsko biće uskoro imati utjecaj koji se može uspoređivati s onim što su ga predci pripisivali svojim božanstvima. Proročanstvo zmije u raju zemaljskom nije bilo onoliko lažno koliko je to tvrdila predaja. Mi smo jeli od ploda s drveta spoznaje i uskoro ćemo biti moćni ″bogovi″; slično kao što nam je obećala lukava životinja, jer ćemo moći utjecati na one osobine pojedinca koje se mogu nasljeđivati.
Bit ćemo u stanju otkriti, tako reći u jajetu, uzrok nasljednih bolesti. Moći ćemo, dakle, jednog ili drugog dana njih nadvladati, na primjer zamjenom jednoga defektnog gena drugim bolje kvalitete; moći ćemo ljudsko biće na sličan način već u početku poboljšati, što će mu usavršiti organizam; pa ako se to i ne dogodi sutra, dogodit će se prekosutra, ne sumnjajmo u to. Istraživanja se odvijaju u tom smjeru, a istraživanja na kraju uvijek pronalaze rješenja. Dakako, bit će i neuspjeha, ali uz tu cijenu dolazi se do napretka.
Nije opasnost u tome da genetski inženjering ne uspije, nego, naprotiv, u tome da uspije.
Vi, mladi ljudi na završetku studija, znajte da nijedan naraštaj prije vas nije sudbina postavila pred odgovornosti koje se mogu usporediti s onima koje vas očekuju.
Naraštaj kojem sam pripadam bio je više nego jednom pozvan ispuniti svoje obveze u povijesti. On je za slobodu trebao staviti na kocku svoju slobodu, a i svoj život, kako bi vama bilo vrijedno proživjeti vaš život.
Međutim, moralni je izbor bio lagan, a samo djelovanje ne toliko. Uostalom, tlačenja, pobune i ratovi nisu ništa novo na zemlji. Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Ne ćete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih. Ne ćete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskoga bića. Morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži, o onom po čemu se razlikuje od životinje. O pravu koje ima ili nema da se na njega utječe već od začeća, pa i još prije, manipulacijom s reproduktivnim stanicama.
I nemojte mi reći da ulazim u apokaliptičnu stravu ili da plovim u znanstvenu fantastiku. Najprije se treba ispitivati znanost; ona osjeća potrebu da se nekim moralom ograde silne moći koje malo-pomalo znanost stječe nad vrstom. Ali odbori za etiku uspijevaju samo predložiti nekoliko zabrana o presađivanju organa, o smještanju embrija u materinskom krilu ili o industrijskoj uporabi embrija. A u ostalome – što to oni mogu učiniti? Oni ne bi mogli ni pokušati – uostalom, sve bi bilo uzaludno – ograničiti istraživanje, a da ne budu optuženi kako sputavaju napredak medicine. Znaju da će taj isti napredak poslužiti kao izgovor mnoštvu manipulatora koji će se prihvatiti najluđih pokusa.
Pa nije li šef jedne znamenite postave istraživača nedavno predložio da bi do rođenja djecu nosila majmunica makaki kako bi prava majka bila oslobođena robovanja trudnoći? Nije li jedan nobelovac među francuskim liječnicima nedavno zaklinjao svoje kolege u zainteresiranim disciplinama neka ništa ne poduzimaju na području prenošenja genetske baštine – ali bez odaziva? Tek je u jednim novinama o tome bilo napisano desetak redaka? Ograničavanje pokusa ovisit će jedino o savjesti istraživača i o ideji koju ta savjest ima o ljudskom biću, što je jedno od veoma prijepornih pitanja. Zakon će praktično biti nemoćan ako uopće bude donesen; uostalom, ne će on posvuda biti isti.
Vjerujte mi, bit će izveden svaki mogući pokus, makar proizveo i nakaze. Da se uvjerimo u to, dovoljno je prisjetiti se slavnoga Rutherforda: kad je odlučio atomske čestice ubaciti u sudar jedne protiv drugih, obavijestio je znanstvenike s kojima se dopisivao – o satu kad će izvesti taj pokus, do tada nečuven i s nepredvidivim učincima.
Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi, i ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikada dana – jest ona iz Svetoga pisma i Objave. Ona koja je na početku naše civilizacije i poštivanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snizuje ljudsku osobu. Bio čovjek ″razumna životinja″, ″politička životinja″ ili prema ironičnom izrazu grčkoga pisca ″dvonožac bez perja″ – uvijek je životinja, pa ako je tako, ništa se više ne protivi da postane i laboratorijska životinja.
To što dolazi od Boga, čovjeku daje nešto sveto, a to nestaje ako mu se pridaje neko drugo podrijetlo; čovjek je očuvao otisak svojega Stvoritelja, pa ako to nije uvijek bilo dovoljno ze njegovu zaštitu, koji bi drugi biljeg spriječio da ga se smatra nakupinom molekula koja se može mijenjati voljom manipulatorâ koji će se smatrati majstorima što će pridonijeti njegovu razvoju i koji su, uostalom, već izmislili izraz ″evolutivan″ kako bi naznačili tu novu tehničku znanost za navođenu evoluciju. Nismo li već dotle stigli? Još ne, ali onamo idemo, i to čvrstim korakom.
Već smo od nekog vremena, i neopazice, prešli granicu ″vrlog novog svijeta″ Aldousa Huxleyja. Ako niste čitali, pročitajte pa ćete vidjeti zašto možemo reći, bez ikakva proturječja, da bi uspjeh ″genetskog inženjeringa″ bio gori nego njegovi neuspjesi. Po njemu bi nastao ″savršeni″ čovjek, dovršen, zadovoljan što je takav, bez onih njegovih slabosti i pogrješaka koje mu održavaju savjest u stanju budnosti i koje ga otvaraju apsolutnom; to bi bilo biće za koje bi se danas reklo da je ″funkcionalno″, točno prilagođeno svojoj sredini, podešeno za mirno uživanje svojih tjelesnih sposobnosti i koje si ne će postavljati više pitanja nego hormonsko pile.
Odnos prema Bogu prijeko je potreban ne samo da se o čovjeku dade određenje koje ga ne unizuje i koje njegovu osobu čini nepovrjedivom. Već ga sada smrzavaju u embrionalnom stanju, ubijaju ga, i to odobrenjem zakona; već se događa da mu se daju dvije majke, jedna koja ga začne, druga koja ga nosi, a ne osvrću se na ono što se u posljednje vrijeme govori o tajanstvenom dijalogu između majke i djeteta u materinskom krilu; već su pokušali jednoj bebi presaditi srce pavijana i dijete je nakon toga umrlo. Prešutno je dogovoreno da će se pokušati s nekom drugom životinjom; već se ucjepljuju ljudske stanice miševima; bez sumnje će se eksperiment smatrati uvjerljivim kad se miševi otiđu upisati u društvo za zaštitu životinja; ako smo mi samo gomila molekula koja će se jednoga dana raspasti, zašto bi bilo zabranjeno mijenjati joj oblik i sastav?
Jedino nas Bog može spasiti od nas samih. Nikada to ne će biti potrebnije. Kad Bog ne bi postojao, sad bi bilo vrijeme da ga se izmisli. Ali on postoji i sad je vrijeme da se toga sjetimo.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda Bog u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.