U ovom se izrazu etimološki javlja neki odjek la­tinske riječi genius, što je božanstvo za koje su Rimljani vjerovali da prisustvuje kod rođenja. Činjenica je da će i genetski inženjering na ele­mente koji određuju ljudsko biće uskoro imati utjecaj koji se može uspoređivati s onim što su ga predci pripisivali svojim božanstvima. Proročanst­vo zmije u raju zemaljskom nije bilo onoliko laž­no koliko je to tvrdila predaja. Mi smo jeli od plo­da s drveta spoznaje i uskoro ćemo biti moćni ″bogovi″; slično kao što nam je obećala lukava životinja, jer ćemo moći utjecati na one osobine pojedinca koje se mogu nasljeđivati.

Bit ćemo u stanju otkriti, tako reći u jajetu, uzrok nasljednih bolesti. Moći ćemo, dakle, jednog ili drugog dana njih nadvladati, na primjer zamjenom jednoga de­fektnog gena drugim bolje kvalitete; moći ćemo ljudsko biće na sličan način već u početku pobolj­šati, što će mu usavršiti organizam; pa ako se to i ne dogodi sutra, dogodit će se prekosutra, ne sumnjajmo u to. Istraživanja se odvijaju u tom smjeru, a istraživanja na kraju uvijek pronalaze rješenja. Dakako, bit će i neuspjeha, ali uz tu cije­nu dolazi se do napretka.

Nije opasnost u tome da genetski in­ženjering ne uspije, nego, naprotiv, u tome da ­uspije.

Vi, mladi ljudi na završetku studija, znajte da ni­jedan naraštaj prije vas nije sudbina postavila pred odgovornosti koje se mogu usporediti s oni­ma koje vas očekuju.

Naraštaj kojem sam pripadam bio je više nego jednom pozvan ispuniti svoje obveze u povije­sti. On je za slobodu trebao staviti na kocku svo­ju slobodu, a i svoj život, kako bi vama bilo vrijed­no proživjeti vaš život.

Međutim, moralni je izbor bio lagan, a samo djelo­vanje ne toliko. Uostalom, tlačenja, pobune i rato­vi nisu ništa novo na zemlji. Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavlje­n u položaj kakva ranije nije bilo. Ne ćete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disi­denti, za slobodu poput europskih pokreta otpo­ra ili kineskih studenata za pravdu u ime siromaš­nih i potlačenih. Ne ćete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskoga bića. Morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži, o onom po čemu se razlikuje od životinje. O pravu koje ima ili nema da se na njega utječe već od začeća, pa i još prije, ma­nipulacijom s reproduktivnim stanicama.

I nemojte mi reći da ulazim u apokaliptičnu stra­vu ili da plovim u znanstvenu fantastiku. Najprije se treba ispitivati znanost; ona osjeća potrebu da se nekim moralom ograde silne moći koje malo-pomalo znanost stječe nad vrstom. Ali odbori za etiku uspijevaju samo predložiti nekoliko zabra­na o presađivanju organa, o smještanju embrija u ma­terinskom krilu ili o industrijskoj uporabi embri­ja. A u ostalome – što to oni mogu učiniti? Oni ne bi mogli ni pokušati – uostalom, sve bi bilo uza­ludno – ograničiti istraživanje, a da ne budu optu­ženi kako sputavaju napredak medicine. Znaju da će taj isti napredak poslužiti kao izgovor mnoštvu manipulatora koji će se prihvatiti najluđih pokusa.

Pa nije li šef jedne znamenite postave istraživača nedavno predložio da bi do rođenja dje­cu nosila majmunica makaki kako bi prava majka bila oslobođena robovanja trudnoći? Nije li jedan nobelovac među francuskim liječni­cima nedavno zaklinjao svoje kolege u zainteresiranim disciplinama neka ništa ne poduzimaju na području prenošenja genetske baštine – ali bez odaziva? Tek je u jednim novinama o tome bilo na­pisano desetak redaka? Ograničavanje pokusa ovisit će jedino o savjesti istraživača i o ideji koju ta savjest ima o ljudskom biću, što je jedno od veoma prijepornih pitanja. Zakon će praktično biti nemoćan ako uopće bude done­sen; uostalom, ne će on posvuda biti isti.

Vjerujte mi, bit će izveden svaki mogući pokus, makar proizveo i nakaze. Da se uvjerimo u to, dovoljno je prisjetiti se slavnoga Rutherforda: kad je odlučio atomske čestice ubaciti u sudar jedne protiv drugih, obavijestio je znanstvenike s koji­ma se dopisivao – o satu kad će izvesti taj pokus, do tada nečuven i s nepredvidivim učincima.

Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi, i ako ni­ste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikada dana – jest ona iz Svetoga pisma i Objave. Ona koja je na početku naše civilizacije i poštivanja dostojanst­va čovjeka, uz koje stoljećima barem riječi­ma pristajemo. Svaka druga definicija snizuje ljudsku osobu. Bio čovjek ″razumna životinja″, ″politička životinja″ ili prema ironičnom izrazu grčkoga pisca ″dvonožac bez perja″ – uvijek je životinja, pa ako je tako, ništa se više ne protivi da postane i laboratorijska životinja.

To što dolazi od Boga, čovjeku daje nešto sveto, a to nestaje ako mu se pridaje neko drugo podrijetlo; čovjek je očuvao otisak svojega Stvoritelja, pa ako to nije uvijek bilo dovoljno ze njegovu zaštitu, koji bi drugi biljeg spriječio da ga se smatra nakupinom molekula koja se može mijenjati voljom manipulatorâ koji će se smatrati majstorima što će pridonijeti njegovu razvoju i koji su, uostalom, već izmislili izraz ″evolutivan″ kako bi naznačili tu no­vu tehničku znanost za navođenu evoluciju. Nis­mo li već dotle stigli? Još ne, ali onamo idemo, i to čvrstim korakom.

Već smo od nekog vre­mena, i neopazice, prešli granicu ″vrlog novog svije­ta″ Aldousa Huxleyja. Ako niste čitali, pročitajte pa ćete vidjeti zašto možemo reći, bez ikakva proturječja, da bi uspjeh ″genetskog inženjeringa″ bio gori nego njegovi neuspjesi. Po njemu bi na­stao ″savršeni″ čovjek, dovršen, zadovo­ljan što je takav, bez onih njegovih slabosti i po­grješaka koje mu održavaju savjest u stanju budnosti i koje ga otvaraju apsolutnom; to bi bilo biće za koje bi se danas reklo da je ″funkcionalno″, točno prilagođeno svojoj sredini, podešeno za mirno uživanje svojih tjelesnih sposobnosti i koje si ne će postavljati više pitanja nego hormonsko pile.

Odnos prema Bogu prijeko je potreban ne samo da se o čovjeku dade određenje koje ga ne unizu­je i koje njegovu osobu čini nepovrjedivom. Već ga sada smrzavaju u embrionalnom stanju, ubija­ju ga, i to odobrenjem zakona; već se događa da mu se daju dvije majke, jedna koja ga začne, dru­ga koja ga nosi, a ne osvrću se na ono što se u posljednje vrijeme govori o tajanstvenom dijalogu između majke i djeteta u materinskom krilu; već su pokušali jednoj bebi presaditi srce pavijana i dije­te je nakon toga umrlo. Prešutno je dogovoreno da će se pokušati s nekom drugom životinjom; već se ucjepljuju ljudske stanice miševima; bez sumnje će se eksperiment smatrati uvjerljivim kad se miševi otiđu upisati u društvo za zaštitu životinja; ako smo mi samo gomila molekula koja će se jednoga dana raspasti, zašto bi bilo zabranjeno mijenjati joj oblik i sastav?

Jedino nas Bog može spasiti od nas samih. Nikada to ne će biti potrebnije. Kad Bog ne bi postojao, sad bi bilo vrijeme da ga se izmisli. Ali on postoji i sad je vrijeme da se toga sjetimo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda Bog u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.