Plemenite vrline velikodušnosti i poniznosti neprekidno uzmiču pred neobuzdanim egoizmom suvremene kulture koji se očituje u suvremenim filozofskim trendovima, načinima ponašanja i društvenim konvencijama. Prvo što morate učiniti da biste postali vođa jest da postanete svjesni ove činjenice. Drugo, ne smijete se obazirati na ove trendove – naučite im se reći ne.

Ne ćete nikada moći reći da ako ne naučite reći ne. (Aleksandr Zorin, suvremeni ruski pjesnik)

Naučite se reći ne.

Recite ne egoizmu. Suvremena filozofija koja je započela s Renéom Descartesom i svoj vrhunac doživjela s Immanuelom Kantom oblikovala je posve nov način razmišljanja,
označivši tako prekid s tradicijom starih Grka. Ova dvojica zamijenili su grčki realizam novim načinom razmišljanja nazvanim imanentizam. Realizam znači da sam sposoban shvatiti stvarnost – res, stvar, predmet – koja postoji izvan mojega uma. Imanentizam, nasuprot tome, znači da ne percipiram objektivnu stvarnost, već opsjenarski proizvod mojega uma i moje svijesti.

Imanentizam dovodi do životnoga indiferentizma. Ako nisam sposoban shvatiti objektivnu stvarnost, nikada ne ću istraživati, pitati se, kontemplirati. Ništa mi ne će govoriti i ni na što ne ću reagirati. Moje srce ne će nikada uzletjeti. Ono će biti hladno za bilo kakav smisao, za bilo kakvo poslanje, za bilo kakav poziv.

Ako nismo sposobni shvatiti objektivnu stvarnost, objektivnu istinu, ubrzo ćemo robovati raznim metodama i sustavima, proizvodnji i potrošnji, užitku i zabavi. A liderstvo?
Liderstvo će postati igra strategija i taktika, prostor neobuzdane raspojasanosti prazne retorike i raznovrsnih metoda manipuliranja ljudima.

Prije Kanta čovjek se trudio shvatiti svoje mjesto u svemiru; nakon Kanta čovjek pokušava proizvesti svemir u svojemu umu. Neki to zovu autonomijom, ja to zovem neizlječivim egoizmom.

Recite ne cinizmu. Knjiga Vladar Niccolòa Machiavellija, praktični priručnik političkoga umijeća, napisana s namjerom da firentinskoj vladarskoj obitelji Medici pomogne u učvršćenju i širenju moći, cinično i do neba hvali ulogu varke i manipuliranja u politici. Machiavelli smatra da vrlina i moć ne idu zajedno. Dapače, vrlina može potkopati vladarevu moć dok je porok učvršćuje. Vladar se, prema tome, treba služiti svim raspoloživim sredstvima u postizanju svojega cilja, uključujući i prijevaru.

Machiavelli i dan-danas nadahnjuje najraznovrsnije oblike liderstva koje ne poštuje nikakve vrijednosti. Tržište vrvi mnoštvom seminara o liderstvu na kojima se njihove sudionike poučava najraznovrsnijim metodama psihološkoga manipuliranja zaposlenicima. Takvi seminari puno duguju Machiavelliju. Tako je nedavno objavljena knjiga pod neobično sugestivnim naslovom Machiavelli za menadžere.1

Ako ciljevi za koje se zalažem i sredstva kojima se pritom koristim idu protiv ljudske naravi i dostojanstva, ljude ću nesumnjivo zavesti na krivi put. Razmislite samo o životnomu putu Lenjina, Hitlera i Maoa koji su u ime ideologije pobili milijune nedužnih ljudi. Razmislite i o Margaret Sanger koja je u ime eugenike otpočela proces u kojemu su ubijene stotine milijuna nerođene djece.* Ove svjetski poznate ličnosti ne mogu nam biti primjeri istinskoga liderstva; dapače, samo ljudi potpuno zbrkana uma mogu u ovim varalicama i masovnim ubojicama vidjeti vođe. Da bismo shvatili kakve sve sile nadahnjuju takve ljude, ne treba nam čitati Machiavellijeva Vladara. Dovoljno je pročitati Bjesove Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga.

Zastrašuju me popisi najvećih vođa 20. stoljeća što ih objavljuju najveći svjetski časopisi, koji istinske heroje poput Reagana, Walese i Ivana Pavla II. trpaju zajedno sa zlim despotima poput Lenjina, Hitlera i Maoa. Takvi popisi dovode ljude u zabludu jer moralno izjednačavaju one koji potiču nadu i one koji je falsificiraju, zbunjujući tako javnost.

Recite ne materijalizmu. Stručnjak za menadžment Chester Barnard jednom je primijetio: “Činilo mi se nemoguće odmaći daleko u proučavanju organizacija, a da se ne suočim s nekoliko vrlo jednostavnih pitanja. Na primjer:

‘Što je pojedinac? Što mislimo kada kažemo: osoba?’ Izloženi smo iskušenju da izbjegnemo tako teška pitanja i radije ih ostavljamo filozofima i znanstvenicima koji o njima raspravljaju već stoljećima. Brzo se, međutim, pokaže da ta pitanja ne možemo izbjeći u potpunosti… Svaki čovjek, a posebno vođe i ljudi na odgovornim položajima, djeluje na osnovi temeljnih pretpostavki ili stavova koji se tiču odgovora na ova pitanja, iako obično nisu svjesni te činjenice.”2

Ne mogu služiti ljudima ako ih doživljavam kao zupce zupčanika u stroju, lišene duhovnosti i transcendentalne vrijednosti. Moje ponašanje prema ljudima, čak i kada je ono, gledajući izvana, ugodno svima oko mene, postat će, prije ili kasnije, neugodno u svojoj biti.

Riječ “humanizam” na mojim usnama, čak i ako je izgovaram sa strastvenom bombastičnošću, zvučat će jednako lažno i cinično kao što je riječ “drug” u bivšemu SSSR-u zvučala suvremenicima.

Recite ne upravi koja se u svojemu djelovanju vodi isključivo tehnokratskim načelima. Liderstvo nije tehnika. Ono se ne usredotočuje na sustave i strukture, već na ljude. Tu nije riječ o znati kako, nego o znati što i znati zašto. Biti vođa ne znači “raditi stvari ispravno”, nego “raditi ispravne stvari”.*

Vođa nesumnjivo mora posjedovati tehničke vještine, no one nisu ni izdaleka dovoljne. “Upravitelj koji se razumije samo u metodologiju i kvantifikaciju”, kaže De Pree, “suvremeni je eunuh. On nikada ne može proizvesti kompetenciju i povjerenje.”3

Nažalost, suvremena civilizacija proizvodi više tehničare upravljanja, prava, medicine i znanosti nego stvarne upravitelje, pravnike, liječnike i znanstvenike. Ljudi što ih ona proizvodi imat će muke kada u bliskoj budućnosti počnu tražiti posao jer će “ljude koji razmišljaju poput strojeva i ponašaju se poput njih zamijeniti strojevi”, kaže Peter Koestenbaum. “Svaki posao koji je moguće automatizirati bit će automatiziran. Jedini neautomatizirani poslovi koji će još preostati bit će poslovi vodstva. Više ne će biti posla za one koji se ne opredijele za vodstvo. Ova dilema bit će ključna dilema čovječanstva u trećemu mileniju.”4

Recite ne radikalnomu individualizmu. Individualista zanimaju isključivo vlastiti interesi. On nije spreman prihvatiti ničiji utjecaj i ne želi utjecati na druge. Vođa, nasuprot tomu, želi utjecati na druge i želi da drugi utječu na njega. Njegov je cilj duhovno profitirati od drugih i ući u živote ljudi kojima je okružen kako bi na njih mogao pozitivno utjecati.
Ljudska bića upijaju utjecaje, kako one dobre, tako i loše, kao i one koji nisu ni jedno ni drugo, kao što spužva upija vodu – utjecaje svojih roditelja, učitelja, prijatelja, medija itd. Čovjek je po naravi društveno biće. On živi u zajednici i zato nikada nije potpuno slobodan. “Kada bi bilo moguće zamisliti potpuno slobodno ljudsko biće,” kaže ruski filmski redatelj Andrej Tarkovski, “ono bi nalikovalo ribi na suhom…”5

Kada kažemo da je čovjek slobodan, to ne znači da je on slobodan od vanjskih utjecaja, jer je to nemoguće. Slobodan čovjek bira kojim će se utjecajima po svojoj slobodnoj volji podvrći. Onaj tko mudro bira kojim će se utjecajima podvrći ima izgleda postati velik čovjek.

Vođa ovo savršeno dobro razumije. On je u različitim trenutcima svojega života slobodno izabrao podložiti se blagotvornu utjecaju svojih brižnih roditelja, svojega razborita prijatelja, velikodušna učitelja ili nekoga drugog tko je sve ovo objedinio u sebi. Do opasnosti dolazi kada se, svjesno ili nesvjesno, izlažemo negativnim utjecajima. Ako me je Hollywood oblikovao kao čovjeka, teško ću shvatiti što je to pozitivan utjecaj sve dok ne počnem primjećivati njegov nedostatak u vlastitomu životu.

Recite ne onima koji vjeruju da je grupa uvijek u pravu. Orwellovski koncept “grupnoga mišljenja” (tako se ranije nazivalo političku korektnost) proizišao je iz prosvjetiteljskoga “projekta” što su ga u osamnaestomu stoljeću začeli francuski filozofi. Oni su na ljudsko biće gledali kao na svojevrstan mehanizam, kao na zupce zupčanika u stroju nazvanom društvo. Ne poznavajući pojam zla sama po sebi, oni su društvene probleme objašnjavali čovjekovim disfunkcionalnim ponašanjem, vjerujući da je takvo ponašanje moguće ukloniti društvenim inženjeringom za koji su zaduženi oni koji su prosvijećeni, tzv. “upućeni”. Prosvjetiteljstvo je, kako bi rekao T. S. Eliot, “sanjalo o sustavu koji bi bio tako savršen da nitko ne bi imao potrebu biti dobar”.6 Prosvjetiteljstvo je zanijekalo ono što je čovječanstvo znalo od svojih prapočetaka: da je zlo prirođeno čovjeku – jednako kao i dobro.

Prosvjetiteljstvo je prouzročilo mnoštvo negativnih posljedica, posebno sklonost kod ljudi da budu indiferentni prema razvijanju vrline u sebi i u drugima oko sebe. Čemu se brinuti kada će se društveni inženjering pobrinuti za sve? Prema prosvjetiteljstvu, čovjek i njegov karakter nisu važni, već su važni interesi “naprednoga čovječanstva”.

“Najteži problem unutar suvremenih liberalnih društava”, piše Nicholas Capaldi, “jest prisutnost neuspješna ili nepotpuna pojedinca. Ono što doista sputava ove ljude jest manjkav karakter, njihova moralna neprikladnost. Kako su slabo ili nikako svjesni vlastite individualnosti, nisu sposobni voljeti ono što je u njima najbolje; kako nisu sposobni voljeti sebe, nisu sposobni voljeti ni druge; a kako nisu sposobni voljeti druge, ne uspijevaju podržavati život unutar obitelji; zapravo, njima se čini da ih obiteljski život guši. Nedostatak ljubavi prema sebi, drugima i obitelji pokušavaju nadoknaditi lojalnošću ovoj ili onoj mitskoj zajednici… Na kraju završe kod vođa koji su njihov zrcalni odraz: vođe koji su i sami nepotpuni pojedinci i koji čeznu za kontrolom nad drugima zato što nisu sposobni kontrolirati sebe.”7

Nepotpun čovjek vrline nadomješta političkim parolama i ispraznim psihologiziranjem. Vrlina pravednosti nadomješta se tolerancijom shvaćenom kao moralni relativizam, razboritost se nadomješta statistikom i teorijom vjerojatnosti, vladanje sobom zamjenjuje se izbjegavanjem nikotina i konzumiranja prehrambenih proizvoda koji obiluju zasićenim masnim kiselinama i priklanjanjem drugim prehrambenim modama, velikodušnost se nadomješta uvjerenjem u vlastitu vrijednost, poniznost se nadomješta samokritičnošću – a Bog se nadomješta demokracijom.

Posljedica svega ovoga posvudašnji je i posvemašnji osjećaj dosade – “ne one obične, svakodnevne dosade, već dosade na transcendentalnoj, čak metafizičkoj razini: specifične vrste dosade od samoga misterija života”.8 Dosade koja “ubija maštu i umrtvljuje želju”.9

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

————————

1    J. Pieper, Fortitude and Temperance, str. 63.
2    J. Escrivá, Prijatelji Božji, 113.
3    S. Covey, The 7 Habits of Highly Effective People, str. 151.
4    J. Pieper, nav. dj, str. 82.
5    L. N. Tolstoj, Kreutzerova sonata, pogl. 13.
6    Aristotel, Nikomahova etika, IX, 8.
7    J. Escrivá, Susret s Kristom, 25.
8    J. Escrivá, Prijatelji Božji, 122.
9    Vidi R. Lejeune, nav. dj., pogl. 13.

* Margaret Sanger (1879.–1966.) bila je neumorna i revnosna pristalica kontracepcije, prisilne sterilizacije i pobačaja. Utemeljila je po- kret Planirano roditeljstvo koji je izvršio najviše pobačaja u SAD-u i zagovarala je prisilnu sterilizaciju, nastojeći odgovoriti “nepodobne” parove od rađanja djece čime bi se, po njezinu mišljenju, usavršio ljudski rod. Godine 1919. Margaret Sanger je u svojemu časopisu Birth Control Review napisala: “Neka zdravi rađaju više, a nezdravi manje – to je glavni problem kontrole rađanja.” Iako ne tako poznata kao Hitler ili Lenjin, Sanger je imala golem utjecaj na našu civilizaciju. H. G. Wells, koji ju je smatrao “najvećom ženom na svijetu”, napisao je 1931. ove riječi: “Kada se jednom bude pisala povijest naše civilizacije, bit će to biologijska povijest, a njezina heroina bit će Margaret Sanger.” (Vidi D. de Marco i B. Wiker, Ar- hitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007.)

* Prema riječima P. Druckera: “Management is doing things right; leadership is doing the right things.”