Jedan od začetnika i glavnih popularizatora mita o sukobu znanosti i kršćanstva na Zapadu je William Draper. Njegova knjiga History of the conflict between Science and religion odigrala je vrlo važnu ulogu u njegovom stvaranju. Iako djelo nosi naslov u kojem pretpostavlja sukob religije i znanosti, cijela knjiga obrađuje „nastojanje“ Katoličke Crkve da zaustavi znanost i zadobije, kroz promoviranje neznanja i konzervativizma, glavni utjecaj u društvu.

Sami korijeni teze o sukobu još su raniji. Poticaj ovakvom pogledu na odnos znanosti i vjere dali su prvi prosvjetitelji u XVII. i XVIII. stoljeću. Njihovo veličanje znanosti dovodilo je do razdvajanja različitih grana ljudskog znanja i spoznaje. Težili su sve većoj raznolikosti grana znanosti nadajući se, ili bolje rečeno vjerujući, da će se s vremenom sve stopiti u jednu i donijeti nam potpunu Istinu. Pri tome trebalo je u potpunosti odstraniti sve religijsko iz tog poduhvata jer ono nije imalo svoje mjesto u takvom razvoju ljudske spoznaje. Ubrzo je iz toga izrasla ideja da je religija (na Zapadu kršćanstvo) kroz povijest uporno kočila ljudsko stremljenja ka znanju i spoznaji. Tako se mit nastavio razvijati i u XIX. stoljeću te postao izrazito cijenjen među intelektualnom elitom. Upravo tada se javljaju prva cjelovita djela koja nam iznose takvu interpretaciju povijesti odnosa znanosti i vjere.

Sukladno tome, u spomenutoj će se knjizi Williama Drapera nalaziti skoro svi mitovi koji će uporno biti reciklirani kroz XX. stoljeće do danas. Autor objašnjava da je moderna znanost nastala u Aleksandriji, nakon osvajanja Egipta od strane makedonske dinastije, naporima Ptolomeja i njegovih nasljednika. Oni su sva znanja tadašnjeg svijeta sakupili u tom gradu i na taj način stvarali nova. Prema njemu, tu je osmišljena suvremena metodologija znanstvenog istraživanja, tu su se rodile sumnja i skepsa, te je ujedno na tom mjestu došlo do opadanja vjerovanja u neko više Biće ili u veći broj njih.

Kršćanstvo je uzrokovalo dekadenciju. Iako je njegov sam nastanak plemenit i njegovi prvi članovi živjeli su životom koji je bio primjer drugima, uskoro su oni zbog svoje brojnosti poželjeli zadobiti političku moć. To je želio osujetiti Dioklecijan koji nije imao cilj prolijevati krv kršćana, nego samo politički smanjiti njihov utjecaj. Rulja je ona koja je pokrenula progone koje onda car nije mogao zaustaviti.

Ovdje se jako dobro vidi izvrtanje povijesnih činjenica i prilagođavanje istih već unaprijed zadanim ciljevima, a nije ni rijetkost da se banalizira i umanjuje progon kršćana u tim ranim stoljećima nove religije. Isto tako, Konstantina se naziva vođom kršćanske stranke što je nevjerojatni povijesni anakronizam čak i za autora XIX. st., ali i to je u službi ideologiziranja. Nakon toga važno je, kako to redovito bude u ovakvim mitovima, suprotstaviti „čisto kršćanstvo“ prije cara Konstantina onomu koje se javlja nakon njega. Predstavnik takvog izvornog kršćanstva je Tertulijan. Sve je to kratki uvod kojim nam autor želi prezentirati kako je kršćanstvo steklo dominantni položaj u Rimskom Carstvu.

Nakon toga objašnjava povijest narednog tisućljeća kao razdoblje sukoba kršćanstva, posebice ortodoksnog, sa znanošću i bilo kakvim napretkom. Tako u tom dijelu knjige nalazimo sve glavne odlike ovoga mita koje će se u narednim desetljećima sve do danas perpetuirati. Objašnjeno nam je da je Crkva poticala vjerovanje u ravnu Zemlju jer je to u skladu s Pismima, također je držala kako nam svu istinu otkriva Pismo i samim time ne smije se istraživati priroda znanstveno jer je to u suprotnosti s Biblijom, a vrhunac je tvrdnja da je Crkva uništila znanost u Aleksandriji gdje su mučili zadnju predstavnicu skeptika-znanstvenika Hipatiju. Zatim je, uvjerava nas autor, Crkva progonila razne „progresivne“ kršćane čija su vjerovanja doprinosila znanosti kao što su Nestorijanci, katari i drugi. Kaže nam i da su Crkveni oci poticali antiintelektualnu atmosferu te je njihova reputacija autoriteta u srednjem vijeku pridonijela da i u tom razdoblju ne bude napretka znanosti. Crkva je također, navodi autor, osudila Galilea, Giordana Bruna, itd. Sve ove tvrdnje, i mnoge druge koje se nalaze u ovoj knjizi, redovito se ponavljaju i danas te su izrazito otporne cigle cjelokupnog zida mita. Naravno, ne treba naglašavati kako su sve to faktoidi, izmišljotine koje se izdaju za činjenice. Ovdje nam nije cilj svaku komponentu ovog mita raskrinkavati, budući da smo veliki dio njih razgolitili u prijašnjim člancima, nego malo pobliže razmisliti o tome kako i zašto se ovaj mit perpetuira, zbog čega je toliko otporan? Početna točka će nam biti upravo knjiga Williama Drapera.

Izvrtanja

Već u samom uvodu ovoga djela autor jasno pokazuje da se ne misli baviti cjelokupnom slikom, već da će uzeti samo „ekstremne primjere“ jer oni stvaraju sukob znanosti i kršćanstva: „U obradi ove teme, stoga, nije bilo potrebno obratiti previše pozornosti na mnogo umjerenija ili prijelazna mišljenja jer, iako bi oni mogli imati stvarnu veliku vrijednost, u sukobima kao što je ovaj nepristrani čitatelj je uglavnom zainteresiran ne umjerenima nego ekstremnim stavovima“ (prev. AV).

To je taktika koja se pokazala svojstvenom onima koji podržavaju mit o imanentnosti neprijateljstva kršćanstva spram znanosti. Vodeći se tom mišlju Richard Dawkins dugo je izbjegavao ulaziti u debate s kršćanima koji ne vjeruju u šestodnevno stvaranje svemira. Na taj je način sebi postavio sliku o tome što je pravo kršćansko vjerovanje i obrušavao se na ono što zapravo i nije doktrinarno učenje većeg dijela kršćanstva. Njegov „suideolog“ Sam Harris na isti je način ocrtavao Boga karikaturom djedice sa sijedom bradom koji sjedi na oblaku te na taj način izbjegavao ozbiljnu filozofsku raspravu. U svim tim slučajevima autori takvom slikom karakteriziraju cijelu povijest kršćanstva i njihov je napad usmjeren na nepostojeće kršćanstvo ili na vjerovanja nekih rubnih skupina. Ocrtavanjem kršćanstva kao onoga koji nema ozbiljnu filozofsku podlogu (Harris) ili onoga koje je potpuno antiznanstven (Dawkins) napada se nepostojeće vjerovanje. Takav je stav prilikom iznošenja teze o neprijateljstvu kršćanstva prema znanosti u osnovi na isti način kreiran. Kreće se prvo od krivog ocrtavanja vjerovanja (kršćanstva) prema krivoj slici odnosa i donosi se zaključak o svevremenskom sukobu. Stoga Draper svoju tezu o sukobu gradi na ovakvom objašnjenju religije i znanosti: „Ali religija je po svojoj prirodi nepromjenjiva, statična; Znanost je po svojoj prirodi progresivna (…)“ Dva kompleksna pojma, religije i znanosti, sveo je na jednu kratku rečenicu u kojoj već u početku ocrtava, odnosno prejudicira, suprotnost. Još jednom možemo vidjeti da se već tada pojavljuje poznata taktika, odnosno pristup, onih koji žele uvjeriti ljude u ovaj mit. Sličnom taktikom koriste se i moderni zagovaratelji tog antagonizma. Teži se pojednostavljivanju i davanju oprečnih atributa zamišljenim sukobljenim stranama. Ne treba trošiti ovdje retke na objašnjenje da su ove definicije vjere i znanosti prepojednostavljene i ne mogu se uzeti kao polazišna točka razmatranja njihova kompleksnog odnosa. Problem je što i danas uglavnom susrećemo ovakav pristup navedenoj problematici.

Ideolozi sukoba

Pomnija analiza glavnih zastupnika sukoba ocrtava nam nekoliko glavnih karakteristika onih koji podržavaju ovaj iskrivljeni povijesni prikaz. Prije svega, već spomenuti Draper nije bio povjesničar, a nije ni bio upoznat s metodologijom povijesti (pa čak ni tadašnjom devetnaestostoljetnom) i samim time javljaju se manjkavosti u njegovom djelu. Manjkavosti se očituju u nedovoljnom, gotovo u potpunosti odsutnom, korištenju izvora. Kada predstavlja neki od tzv. sukoba, u pravilu ne citira kršćanske autore da potkrijepi svoje teze, već uzima kao posve normalno da se kršćanstvo suprotstavlja nekoj znanstvenoj ideji. Takav je slučaj primjerice s „tezom o ravnoj Zemlji“ gdje kreira imaginarni sukob Crkve sa znanošću po pitanju oblika našeg planeta. Citiranje izvora ograničava samo na monaha Kozmu iz VI. stoljeća koji je jedini poznati kršćanski autor koji je zastupao stajalište o ravnoj Zemlji. Znamo iz jednog od prethodnih članaka (koji možete pročitati OVDJE) da nasuprot njemu stoje desetci onih koji tvrde suprotno. Autoru je to u potpunosti nevažno i u prvi plan stavlja jedini dokaz za svoju tvrdnju. Selektivni pristup povijesnoj građi ne treba nas začuditi budući da sam autor nije, kao što smo već naglasili, povjesničar, već kemičar. Uglavnom su takvi ostali pobornici ove teze, ne pripadaju humanističkom području u svom profesionalnom pozivu, nego su većinom iz područja prirodnih znanosti. Redovito se u ovakve rasprave upuštaju s unaprijed oblikovanim stavom kojega onda projiciraju u prošlost. Tu mahom možemo nabrojiti suvremene ateiste i popularizatore znanosti kao što su Dawkins, Dennett, Sam Harris, Carl Sagan i drugi.

Njih obilježava, odnosno zajedničko im je, da pripadaju prirodo-znanstvenom području i da su agresivni ateisti. Teško je danas naći ozbiljnog povjesničara znanosti koji bi pristao uz njihovu tezu o dugom sukobu znanosti i kršćanstva kroz povijest. Štoviše, većina povjesničara tog područja danas svoje radove usmjeruje u pravcu rušenja tog mita. Dovoljno je spomenuti Davida Lindberga ili Edwarda Granta koji svojim radovima često, ne samo da ruše tu tezu, već objašnjavaju da je situacija kroz povijest bila upravo suprotna, na što smo ukazivali u prijašnjim člancima.

Povijesni sukob ili sukob svjetonazora

Zašto onda dolazi do perpetuiranja ovoga mita? Vidimo da u pozadini, odnosno u njegovu začinjanju ne stoje povjesničari. Što je onda potaklo glavne promotore da budu toliko uporni po ovom pitanju? Vidljivo je da se iza svega krije sukob svjetonazora, a ne sukob znanosti i vjere. Svi spomenuti popularizatori ove teze su ateisti/agnostici, a često su izrazito antireligijski i antikršćanski nastrojeni. Stoga se u korijenu krije sukob ateizma protiv teizma. Oni koji proklamiraju ovaj mit u pravilu žele pokazati kako nas religija sputava u znanstvenim istraživanjima i da je to pokazatelj da je ateizam kao svjetonazor u pravu. Takav stav znao je dovesti i do vrlo iracionalnih zaključaka: primjerice, pojedini su uvaženi znanstvenici odbijali neko od znanstvenih otkrića jer su u njemu vidjeli potencijalnu „rupu“ koja je omogućavala ulazak vjere na mala vrata u to područje. Najbolji primjer takvog stava je John Maddox, dugogodišnji urednik časopisa Nature koji je odbijao prihvatiti teoriju Velikog praska jer je u njoj vidio odškrinuta vrata za kršćansko vjerovanje u stvaranje. Iz ovoga je jasno vidljivo da je osobni svjetonazor izjednačen sa znanošću, a budući da je ateizam suprotstavljen teizmu, onda je i svjetonazorski rat, posljedično, pretvoren u mit o sukobu kršćanstva i znanosti. U prijašnjim člancima ukazali smo na to da ova teza ne stoji, očito je da se ne radi o nekom povijesnom sukobu, nego o osobnom antagonizmu onih koji promoviraju ovaj mit prilikom čega često nalaze neka kršćanska vjerovanja koja su kočila napredak znanosti. Ironija je da su neka određena vjerovanja zapravo doprinijela razvoju znanosti, odnosno u određenim trenutcima pogurali znanstvena istraživanja. O njima ćemo pisati u sljedećem članku.

Ostale tekstove iz ovog niza pročitajte na linku OVDJE.

Ante Vučić | Bitno.net