Misao da je kršćansko vjerovanje u suprotnosti sa znanošću i znanstvenim istraživanjima postalo je općeprihvaćenom činjenicom. Današnje sekularizirano društvo smatra da je kršćanstvo sa svojim vjerovanjima, koje uključuje i stvaranje materijalnog svijeta od strane Boga, uvijek bilo prepreka promjenama paradigmi i razvoju znanstvenih otkrića. Ovo je samo jedan mali dio mita, uz onaj o opresiji crkvenih vlasti i autoriteta, koji priča o sukobu znanosti i vjere kroz povijest. Ironično je što su određena kršćanska vjerovanja, poput prethodno spomenutog o stvaranju svijeta, doprinijela razvoju znanosti i omogućila napredak u određenim trenutcima kad su ga već ustaljene paradigme kočile.

U ovom članku pozabavit ćemo se upravo takvim vjerovanjima koja ukazuju na to da kršćanstvo i Crkva ne samo da nisu bili agresivni nego su omogućili određenim svojim uvjerenjima znanost kakvu poznajemo danas. Ovime nikako ne želimo ni mislimo zaključiti da ona nije postojala u drugim civilizacijama i religijskim tradicijama, nego da je za poseban oblik znanstvene paradigme razvijene na Zapadu jednim dijelom zaslužan sustav vjerovanja koji se baštini iz judeo-kršćanske tradicije.

Stvaranje ex-nihilo

Sva kršćanska vjerovanja vezana uz prirodu u korijenu imaju shvaćanje da je materijalni svijet stvorio Bog ex nihilo tj. ni iz čega, što je bila svojevrsna revolucija u antičkom svijetu. Već u samoj Bibliji, odnosno iz vremena židovstva prvog i drugog Hrama, imamo viziju takvog odnosa Boga i prirode. Posebice se ta ideja iskristalizirala u razdoblju drugog Hrama (oko 500. pr. Kr. do I. st. po. Kr.) u dijalogu s helenskom filozofijom i kulturom. Tako nam se već u knjigama kao što su Sirah ili Makabejci predstavlja Bog koji je stvorio svemir ex nihilo. Kasnije se to isto potvrđuje i u Novom zavjetu, u vezi s Isusom kao onim koji je temelj svemiru i koji ujedinjuje Nebo i Zemlju. Ovo vjerovanje nastavilo se kod ranih kršćanskih autora, kroz srednji vijek pa sve do danas i imalo je veliki utjecaj na stvaranje teorije o Velikom prasku koju je prvi iznio katolički svećenik fizičar iz Belgije Georges Lemaître.

Brojni su citati iz Biblije i ranih kršćanskih autora koji nam potvrđuju ovo:

„Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod.“ (2 Mak 7, 28)

„Prije svega vjeruj da je samo jedan Bog, koji sve stvorio i dovršio te je sve iz ničega stvorio da postoji (…)“ (Hermin pastir, XXVI, 1; djelo koje je nastalo sredinom II. st.)

„Prema tome, Božjom riječju nastao je cijeli svijet počevši od elemenata što ih je naveo Mojsije, a potom Platon i svi koji zastupaju takvo učenje; mi smo to spoznali, a vi se u to možete uvjeriti.“ (Justin, Prva apologija 59, 5; napisano oko 160. godine)

Povezano s vjerovanjem u stvaranje, Židovi od najranijeg razdoblja imaj viziju odijeljenosti Boga i prirode. To se jako dobro očituje u prvim poglavljima Knjige Postanka gdje se jasno daje do znanja da nebeska tijela, životinje i sve ostalo materijalno ne može biti božanstvo, niti se kao takvo treba častiti, već je sve to stvoreno od transcendentnog Boga. Za istraživanje prirode ovo je bio vrlo važan trenutak. Prirodi se više nije trebao davati božanski karakter niti su se stvari koje se događaju trebale promatrati s aspekta Božjeg neshvatljivog djelovanja, što je prije toga bio uobičajen stav spram prirodnih pojava za ostale narode starog svijeta čija su božanstva nastanjivala određeni dio prirode i bila uzrokom prirodnih pojava, kao primjerice Posejdon, bog morskih nepogoda, Zeus, bog gromova i sl. Judaizam prekida takvo razmišljanje, a tu tradiciju preuzima kasnije i kršćanstvo. Posebno se ovo naglašava u mudrosnim knjigama Biblije, kao primjerice u Knjizi Mudrosti: „(…) nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju oganj ili vjetar ili hitri zrak, zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska. Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom, uzeli smatrati bogovima, morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote.“ (13, 2-3).

Autonomija, zakonitost i razumljivost prirode

Iz ovoga se razvijaju vjerovanja o relativnoj autonomiji, zakonitosti i razumljivosti prirode. Prvo od njih je zakonitost. Prema ovome, Bog je u trenutku stvaranja načinio ujedno i zakone prema kojima priroda funkcionira. Samim time stvari se ne događaju stihijski, kaotično, već su uređene, imaju zakonitost i događaju se s određenom kauzalnošću.

Sama zakonitost prirode ne bi imala smisla u njezinom shvaćanju i istraživanju kada ne bi imala određenu autonomiju. Ako bi Bog stalno imao upliv u zakone koje je stvorio, tada to više ne bi ni bili zakoni, već stalna Božja intervencija koja bi se mijenjala od situacije do situacije. No judeo-kršćansko vjerovanje pretpostavlja da je Bog u trenutku stvaranja dao prirodi zakone po kojima ona autonomno djeluje, tj. oni su određeni u trenutku stvaranja i traju i danas i u budućnosti. Štoviše, za razliku od čovjeka koji redovito krši ono što mu je Bog odredio, priroda je postojana u poštivanju pravila. Zbog tog vjerovanja bila je moguća pretpostavka da se mogu uočiti, istražiti i kategorizirati, te na račun toga dati predviđanja budućih ponašanja određenih prirodnih događaja.

Potvrdu za ova vjerovanja može se naći u brojnim biblijskim retcima kao i kod kršćanskih autora iz prvih stoljeća, pa evo nekih:

„Nego sam istinski Svevladar, Tvorac svega, nevidljivi Bog (…) po kome je sazdao nebesa, po kome je more zatvorio u njegove granice, čije tajne vjerno čuvaju sva zviježđa, od koga je sunce dobilo mjeru svojeg dnevnog tijeka, čiju zapovijed da noću svijetli izvršava Mjesec, kojega slušaju zvijezde sljedeći mjesečeve kretnje (…)“ (Pismo Diognetu VII, 2; napisano u II. st.)

„Nebesa, koja se kreću po Božjoj odredbi, u miru su mu podložna. Dan i noć, ni u čemu jedan drugome ne smetajući, ispunjaju tijek što im ga je on utvrdio. Sunce, Mjesec i zborovi zvijezda po njegovoj odredbi nepogriješivo kruže u skladu ne odstupajući od utvrđenih im orbita. Zemlja, po njegovoj volji oplođena, bez oklijevanja i ne mijenjajući ništa u onom što je on odredio (…)“ (Klement Rimski, Pismo Korinćanima XX, 1-4; oko 95. godine)

Na ova vjerovanja autonomije i zakonitosti prirode poziva se Izidor Seviljski kada pobija praznovjerja vizigotskog kralja po pitanju pojave pomrčine sunca i mjeseca koja su se dogodila u Španjolskoj u VII. st. Ovo vjerovanje baštinit će budući naraštaji kršćanskih autora, među kojima su brojni istraživali prirodu, te će biti vrlo važan temelj za razvoj suvremene znanosti.

Ove dvije postavke bile bi potpuno beskorisne kada ne bi na njih bila nadodana i treća prema kojoj je priroda shvatljiva ljudskom umu. Ta postavka je povezana s vjerovanjem da je čovjek stvoren na sliku Božju, te da je njegov um slika uma Stvoritelja. Budući da je Bog u prirodu udahnuo zakonitosti koje on sam shvaća, posljedično i ljudski um može shvatiti te zakonitosti. To nam iz ranih kršćanskih razdoblja potvrđuje Grgur Nazijanski koji u svojim Propovijedima (28, 16.) nedvosmisleno naglašava ovo svojstvo prirode. Mnogo stoljeća kasnije Kepler će u svom djelu O harmoniji Svemira izraziti isto uvjerenje, te naglasiti da mu je to vjerovanje bilo poticaj za istraživanje. Takav pogled na prirodu kojeg je iznio Kepler odigrat će vrlo važan utjecaj na Alberta Einsteina. Tako vidimo da je tradicija tog vjerovanja utjecala na stvaranje i razvoj znanosti sve do danas.

Teško je zaobići u ovom pregledu vjerovanje u Božju svemoć (omnipotentnost). Posebice taj je aspekt kršćanske doktrine zanimljiv u kontekstu srednjovjekovne rasprave oko aristotelijanizma i nekih njegovih postavki. Naime, prema Aristotelu, tj. njegovim sljedbenicima i interpretatorima, svemir je bio vječan, što je u kontradikciji s judeo-kršćanskom doktrinom stvaranja. Također, njegov zatvoreni sustav nije dopuštao neke situacije kao što je postojanje vakuuma. Naravno, takve postavke protivile su se Božjoj svemoći što je izazvalo raspravu u XIII. st. U slučaju da tada kršćanski autori nisu branili određene doktrine, moglo je doći do zastoja znanstvenih istraživanja i razvijanja novih paradigmi uslijed prihvaćanja Aristotelova zatvorenog eksplanatornog sustava. Budući da su glavni autoriteti tadašnjeg doba (kao npr. Toma Akvinski) u istom trenutku prihvaćali Aristotela, ali i odbijali neke njegove postavke bilo je moguće da se pod egidom Božje svemoći nastave istraživati hipotetske stvari kao što je stvaranje ex nihilo, postojanje vakuuma, očuvanje impulsa (momenta pokreta), itd. Naravno, sve te hipotetske situacije su trebale biti logički koherentne, a uskoro i empirijski dokazive.

Znanstvena paradigma kakva nam je danas poznata na Zapadu upravo pretpostavlja ove stvari: zakone u prirodi, autonomiju prirode i njezinu shvatljivost. Zahvaljujući njima, generacije znanstvenika imale su vjerovanja koja su im omogućavala da vide smisao i razlog u istraživanju prirode. Očito su kršćanska vjerovanja dobrim djelom zaslužna za razvoj takvih postavki. Ne čudi, stoga, da su brojni znanstvenici kroz povijest bili ujedno inspirirani vjerom, a čak i teolozi ili pastoralni djelatnici. Dovoljno je spomenuti brojne srednjovjekovne autore, kao primjerice Nikola Oresme, Roger Bacon, William Occam, Abelard Veliki, pa onda novovjekovne i suvremena autore, kao što su Kopernik, Newton (koji je napisao više teoloških radova nego onih iz područja fizike), Blaise Pascal, Gregory Mendel (redovnik, otac genetike), Maxwell, Max Planck i već spomenuti Georges Lemaitre te brojni drugi. Sve ovo pokazuje nam koliko je neodrživa teorija o sukobu znanosti i (kršćanske) vjere. Permanentni sukob ne postoji ni na razini autoriteta ni na razini vjerovanja. Štoviše, u kompleksnom odnosu kršćanstva i znanosti možemo primijetiti da su upravo Crkva i ljudi vjere bili oni koji su donosili revoluciju na području znanosti, a ne oni koji su težili osporavanju ili ograničavanju znanstvenih istraživanja.

Ostale tekstove iz ovog niza pročitajte na linku OVDJE.

Ante Vučić | Bitno.net